Svi oni koji opširno prate košarku sigurno su čuli ili pročitali vijesti kako sve više mladih košarkaša odlazi na sveučilišta u Americi gdje igraju sveučilišnu košarku (NCAA). Uz tu vijest, ako ste malo više istražili vjerojatno ste vidjeli kako mnogi stručnjaci za to krive NIL. Stoga ću u ovom tekstu objasniti što je to i kako bi mogao utjecati na našu košarku.

NIL (name, image, likeness) je nova politika NCAA koja omogućuje, u ovom slučaju košarkašima, da tijekom svoje sveučilišne karijere zarađuju od svog osobnog brenda. Drugim riječima, igrači koji igraju sveučilišnu košarku više to ne rade besplatno, već imaju mogućnost zaraditi dobru svotu novca koja će im sigurno puno značiti za nastavak njihovog života, pogotovo ako ne postanu profesionalci. Ono što ovdje treba napomenuti je da NIL ne dopušta sveučilištima da izravno daju plaću svojim igračima (kao što to rade klubovi), već igrači kao što je to već spomenuto zarađuju novce na račun svog brenda. Točnije rečeno, oni sada mogu zarađivati npr. putem sponzorstava i reklama, mogu prodavati vlastitu robu, a mogu i naplaćivati autograme, sudjelovanje na javnim događajima, itd.

To je politika koja nije značajna samo za igrače koji se nalaze u SAD-u, već je i jako važna za mlade košarkaše diljem svijeta, a pogotovo one u Europi jer svi znamo da tu kod nas ne fali košarkaških talenata. Zašto je to važno i zašto su se toliko uzburkale vode u našim košarkaškim krugovima? Vidite, i prije je bilo normalno da mladi momci, od uglavnom 18-20 godina, odlaze na NBA draft i tako vrlo mladi postanu dio najjače lige na svijetu – tada su isto tako ti igrači odlazili iz svojih matičnih klubova nakon možda jedne odigrane seniorske sezone i realno klubovi igrački nisu toliko puno dobili od njih, ali odlaskom odmah u NBA dobili bi obeštećenje (ako taj igrač ima važeći ugovor s klubom). To obeštećenje u većini slučajeva ne bi bilo u milijunima. No, zaradili bi određenu svotu novca, a uz zaradu ide i dobar glas da je riječ o klubu koji zna razvijati mlade talente (koji dolaze do NBA-a) i tim glasom mogu privući još mladih igrača, a i onih nešto starijih s ambicijama da zaigraju u NBA-u.

Međutim, sada NCAA ima glavnu ulogu i njihovom novom politikom doveli su do velikog izljeva talentiranih mladih igrača diljem svijeta u sveučilišnu košarku, a pritom njihovi matični klubovi od toga praktični ništa nisu dobili. Nema obeštećenja, a nema ni nekakvog igračkog doprinosa. Stoga, klubovi nisu pretjerano sretni takvim raspletom.

Klubovi u ostatku svijeta nisu, ali zato su ti talentirani igrači koji u svojem matičnom klubu vjerojatno neće dobiti preveliku šansu za igranje, a uz to neće ni dobiti veliku plaću, presretni. NCAA im nudi zaradu koju oni zasigurno ne bi vidjeli na drugim kontinentima, diplomu koja uvijek dobro dođe ako stvari ne budu išle kako je zamišljeno i možda najvažnije od svega, šansu za igranjem. Nemojmo ni zaboraviti pune dvorane te odlične uvjeti za razvoj. Realno, da vam netko to stavi na stol, bi li stvarno to odbili?

Uzmimo za primjer Hrvatsku. Što god mislili o našoj košarci, mi i dalje razvijamo veliki broj talenata. No, ti talenti zadnjih godina bježe iz Hrvatske jer im nemamo puno toga za ponuditi. Loše uređena liga, loše dvorane, malo prilika za igranjem, a i kada dobiju priliku to bude u utakmicama protiv protivnika lošije kvalitete, pa je upitno koliko mogu napredovati. Zato već godinama naši mladi igrači bježe u druge klubove u regiji (Studentski Centar, Mega, itd…), a sada su dobili još jednu mogućnost, NCAA.

Ako je vjerovati podatcima koji se nalaze na Real GM stranici, u ligama u sklopu NCAA-a, sveučilišnu košarku igra 35 hrvatskih igrača, a na popisu nisam vidio one igrače koji su nedavno otišli „preko bare“ i tamo će igrati sljedeće sezone, pa će brojka biti još i veća. Možda to i ne bi bio problem kada bi taj put birali samo talenti koji su već proglašeni vrhunskim jer bi njih ionako izgubili od strane NBA-a, ali u NCAA odlaze i svi ostali, bez obzira postoje je li predviđanja da će završiti u NBA-u. I to ne odlaze samo u vrh NCAA-a, odnosno prvu diviziju, već odlaze i u one niže divizije. Ovo nije samo problem Hrvatske. Isti problem imaju i Srbija, Španjolska te ostale košarkaške velesile. Europske lige postaju sve starije jer mladi igrači više prilika i prosperiteta vide u američkoj sveučilišnoj košarci. Mnogima se to ne sviđa, ali, to je problem europske košarke, do kojeg je došlo krivicom samih klubova i organizacija koji se nalaze u Europi.

Postoje već neke inicijative kojima se pokušava nešto promijeniti jer iz pozicije europske košarke ovo je neizdrživo stanje za klubove. Akademija je skupa, razvoj igrača i sve što ide uz to također nije jeftino, pa se stoga pokušava naći rješenje. Treba i klubove razumjeti, razvijaju igrače za sveučilišta od kojih ništa ne dobiju kada igrač odluči otići jer kome možeš zabraniti nastavak školovanja? No, teško je doći do nekog novog rješenja jer ovakva pozicija odgovara NCAA-u i na kraju krajeva samim igračima.

Postoje razne informacije koje se pojavljuju kada su u pitanju odgovori nekih od najsnažnijih klubova na starom kontinentu, a neki od njih su stvarno radikalni. Tako se moglo čuti kako Real i Barcelona razmišljaju o trajnom ukidanju akademija, to je potez s kojim nitko ne bi profitirao i teško mogu vidjeti kako će do toga stvarno i doći, ali je dobar pokazatelj stava klubova prema NIL-u.

Što sve ovo može značiti za Hrvatsku košarku? Ovisi koga pitate. Za neke je ovo nastavak propadanja hrvatske košarke jer ako ne možemo u ovakvoj ligi zadržati naše najtalentiranije igrače, onda koji je njen smisao jer to sigurno nije gledati igrače od 35+ godina kako igraju u već spomenutom – siromašnom ambijentu. Uz to ne samo da gubimo igrače od 18 do 20 godina, već u NCAA odlaze i oni koji su stariji od 20. Recimo, to je detalj koji bi NCAA mogao regulirati jer riječ je o profesionalnim igračima koji bi igrali „tehnički“ amatersko natjecanje.

Sve je to istina, ali s druge strane možda i dobijemo neke talente koji bi se pronašli u NCAA-u te zbog dobivene prilike proigrali i tako osigurali šansu (možda ne u NBA), ali u nekim od jačih europskih liga i tako možda i dobijemo još ponekog igrača za reprezentaciju. Problem je kada pričamo o hrvatskim talentima da oni nemaju prevelikog izbora jer naši im klubovi ne daju pravu šansu, a ni dobar program razvijanja (jedini izuzetak je možda Cedevita Junior, ali to je klub bez nekog pritiska rezultata, pa si to može i priuštit). Zadar, Split i Cibona imaju par mladih igrača, ali oni uglavnom igraju hrvatsko prvenstvo i odigraju par minuta u ABA ligi. Realno, ne vjeruje im se u onim najjačim utakmicama, a upravo u takvim igrači se najviše i razvijaju.

Kada se sve to sagleda, opcija je odlazak u Megu, ali gledajući kako posluje Mega posljednjih godina, gdje veliki broj njihovih igrača nakon godinu, dvije ionako odlazi u NCAA – ispada da minute jedino mogu tražiti u sveučilišnoj košarci jer naravno kako oni mogu otići u talijansku drugu ligi ili u nekakvu poljsku ligu, ali je li to stvarno bolje?

Teško je u ovom trenutku reći kako će cijela ova situacija izgledati u budućnosti. Možda će doći do zajedničkog dogovora kojim bi NCAA malo regulirao taj NIL, da baš ne odlaze svi iz Europe u NCAA (ili ako odlaze, onda se možda nekakva odšteta i dogovori). To je opcija i više od toga teško da će uspjeti ispregovarati europski klubovi, pa i da imaju pomoć FIBA-e jer ovo je situacija kao što sam vam već spomenuo nekoliko puta odgovara NCAA-u i igračima. Postoji još jedna opcija, a to je da europski klubovi napokon preokrenu svoje politike i bolje se posvete mladim igračima i njihovom razlogu, pa možda onda neće svi talenti bježati u SAD. Ali, to je toliko nerealno…