Košarka, kao i sve na svijetu, napreduje i mijenja se iz dana u dan. Nekima se to ne sviđa jer “prije je bilo bolje”. Pobornici tog stava će raspravu o košarci započeti s: “Danas se samo šutiraju trice, prije je bla bla bla.” Ta činjenica je zapravo točna. Od Nashovih "7 seconds or less" do Golden State Warriorsa i Stepha Currya, trica je postala u košarci neizostavna poput kruha uz ručak balkanskih očeva.

Danas svaka ekipa na terenu ima barem četiri igrača koji mogu šutirati tricu, često i svih pet. To znači da svaka ekipa pokušava dovesti šutere kako god zna i umije. To nas dovodi do NBA drafta. Svake godine na draft izlaze mladi igrači sa svojim vrlinama i manama. Ako se poigramo sa statistikom, možemo pronaći vrhunske šutere čak i u drugoj rundi drafta ili među nedraftiranim igračima.

Kako? Pogledajmo kako su to radile ekipe u prošlosti: Duncan Robinson, Max Strus, prošle godine Jamison Battle. To su igrači koji nisu bili izabrani na draftu, a u jednom trenutku su bili korisni članovi svojih ekipa. Upravo takve profile tražimo – igrače koji su mali rizik jer ne zahtijevaju ulaganje visokih pickova, a mogu donijeti vrijednost u borbi za titulu. Svojevrsni NBA moneyball.

Što je zajedničko igračima iz prošlog odlomka? Svi su bili juniori ili seniori na koledžu, što ih često čini neatraktivnima za ekipe koje love "potencijal", ali nama je upravo ta doza iskustva bitna – znamo što možemo očekivati. Statistički gledano, svi su šutirali trice preko 40 posto, slobodna bacanja preko 85 posto, imali su 3PAr (udio trica u ukupnim šutevima) veći od 0.5, i visinu veću od 6’5 (198 cm).

Tri igrača koja zadovoljavaju sve te kategorije su: Koby Brea, Erik Timko i John Poulakidas.

Koby Brea, igrač koji je prošle godine prešao na Kentucky, ima 22 godine, visok je 198 cm, šutirao je gotovo 6 trica po utakmici uz 43.5% uspješnosti. Prije toga, četiri godine je proveo na Daytonu. U svojih pet sezona na koledžu šutirao je prosječno 43% za tri, uključujući nevjerojatnih 49.8% prošle sezone. Očekuje se da će biti izabran u drugoj rundi drafta, možda čak i u prvoj, iako ga limitiraju skromne atletske sposobnosti i kraći raspon ruku (196 cm), što mu stvara probleme u obrani. Ipak, njegova inteligencija i osjećaj za igru mogli bi ga održati kao korisnog NBA igrača.

Erik Timko, bivši igrač DII Jeffersona, prošlu sezonu proveo je na sveučilištu Delaware. Ima 196 cm, šutirao je trice s uspješnošću većom od 40%, slobodna bacanja s 90%, te je imao visoki 3PAr. Iako nije poznat kao obrambeni specijalist, njegova konzistentna i brza mehanika šuta, uz dobar osjećaj za prostor, čine ga potencijalnim "stealom" u stilu Duncana Robinsona.

John Poulakidas, 196 cm visoki senior s Yalea, u zadnje tri sezone šutirao je 40.1%, 40.5% i 40.8% za tri poena. Uz tu razinu konstantnosti, impresivan je i njegov raspon ruku od 208 cm (6’10), što ga čini defenzivno zanimljivim. Pozvan je na NBA pre-draft workoutse i Summer League je praktički sigurna. Iako mu NBA ugovor nije zagarantiran, postoji realna šansa za two-way ugovor.

Moguće je da nijedan od ovih igrača nikada ne zaigra na NBA parketu, kao što je moguće i da sva trojica postanu važni za svoje ekipe. To je, međutim, očekivano u ovakvim analizama podataka, jer kada tražite "iglu u plastu sijena", većinom ćete pronaći – sijeno.