Na suncem okupanom Wembleyu toga 17. svibnja Manchester City igrao je još jedno u nizu finala otkad mu je na klupi Pep Guardiola. Ovoga puta to je bilo u FA kupu, no ulozi su svejedno bili veliki. Građani su trofejom nastojali spasiti sezonu nakon niza razočaravajućih rezultata, dok je njihov suparnik Crystal Palace tražio prvi trofej uopće u svojoj povijesti.

Igrala se 16. minuta utakmice i dijelovi tribina na kojima su se nalazili navijači Crystal Palacea naprosto su eruptirali. Nakon prilično lakog izlaska iz Cityevog presinga, lopta je došla do Matete koji ju je zadržao i poslao do Munoza koji se potom sjurio desnom stranom do Cityevog šesnaesterca te poslao povratnu loptu do sjajnog Eberechija Ezea. Mladi Englez samo je nastavio s fantastičnim izvedbama kojima je obilježio cijelu prošlu sezonu te majstorski doveo Crystal Palace u vodstvo.

Nakon tog pogotka Crystal Palace se povukao i odlučio braniti stečeno vodstvo bez ozbiljnijih ambicija za postizanjem drugog pogotka. Manchester City je do kraja utakmice dominirao i nizao prilike među kojima je najbolja bila jedanaesterac u prvom poluvremenu koji je propustio realizirati Cityevo najskuplje zimsko pojačanje Omar Marmoush. Međutim, mreža Crystal Palacea ostala je netaknuta i klub iz južnoga Londona osvojio je prvi trofej u klupskoj povijesti.

„Čestitke Crystal Palaceu. Sve smo pokušali, nemamo za čime žaliti“, pomalo ljutito izjavio je nakon finala Guardiola, revoltiran očitom krađom vremena protivničkih igrača kako se utakmica bližila svome kraju, posebice golmana Deana Hendersona. „U zadnje dvije utakmice igrali smo protiv momčadi koje su se branile jako duboko. Kreirali smo puno, ali ako ne možete postići pogodak, ne možete pobijediti. Pokušali smo sve, ali oni su se jako dobro branili“, pokušao je na neki način opravdati poraz u finalu da bi na kraju zaključio: „Nemamo puno vremena za oporavak, čeka nas još puno važnih utakmica do kraja sezone.“

Pod tim važnim utakmica Guardiola je prvenstveno mislio na završnicu Premier lige u kojoj su Građani morali u zadnja dva kola izboriti plasman u Ligu prvaka. No, dio njegovih misli sasvim sigurno je išao i u smjeru Svjetskog klupskog prvenstva koji se nakon završetka svih natjecanja u prošloj sezoni od lipnja do srpnja održao u Sjedinjenim Američkim Državama. Redefinirano natjecanje bogatog nagradnog fonda zasigurno je bila lijepa prilika za iskupiti se za rezultatske podbačaje tokom prošle sezone i napuniti se značajnom dozom samopouzdanja pred početak nove sezone.

Kako je ljetni prijelazni rok počeo znatno prije samog natjecanja, Manchester City je osnažio momčad s nekoliko pojačanja. Vezna linija je ojačana dovođenjem dvojice veznjaka – iz Milana je doveden Tijani Reijnders, iz Lyona Rayan Cherki, dok je obrambeni dio momčadi osnažen dovođenjem lijevog beka iz Wolvesa Alžirca Rayana Ait-Nourija.  No, iako trojac navedenih pojačanja zasigurno podižu razinu kvalitete cjelokupne momčadi, iluzorno je bilo očekivati de će svi njihovi problemi misteriozno nestati jednom kada sezona završi i da će se sva nova pojačanja u rekordnom roku uklopiti u momčad. Stoga su Građani, nimalo neočekivano, natjecanje završili već u osmini finala, porazom nakon produžetaka od saudijskog Al-Hilala.

Osim samog rezultata, najvažnije je bilo vidjeti što će donijeti nova pojačanja i kakav ćemo Manchester City gledati iduće sezone.

Kada prosječni nogometni gledatelj pomisli na Manchester City – ili bilo koji klub kojemu na klupi sjedi Pep Guardiola – odmah mu na pamet padne savršena geometrija igre, hrpa tehnički nadarenih igrača sa gotovo savršenim osjećajem za pozicioniranje i na kraju momčad čiji sustav igre svakog pojedinca čini boljim nego što on to zapravo jest i kolektivnom igrom iz njega izvuče ono najbolje. I uistinu, to je manje ili više krasilo sve momčadi pod vodstvom Pepa Guardiola, sve do ljeta 2022. i dolaska Norvežanina Erlinga Haalanda na Etihad.

Dolaskom Norvežanina, Cityeva igra značajno se promijenila. Haaland se svojim karakteristikama ne uklapa u stil nogometa kakav su igrale sve Guardioline momčadi do tada – Norvežanin je devetka koja nimalo ne sudjeluje u izgradnji napada svoje momčadi spuštajući se kao dodatni igrač u veznu liniju, a isto tako, jako rijetko sudjeluje u presingu i općenito obrambenim zadacima svoje momčadi – i Guardiola se tome morao znati prilagoditi.

Više nije bilo moguće igrati momčadski, jer je jedan igrač bio iznad momčadi u taktičkom smislu, i ostatak mu se morao prilagoditi. Tako je Manchester City počeo igrati s dvije desetke koje su zauzimale prostore lijevog i desnog halfspacea, te dva krila koja su bila postavljena strogo uz aut liniju, a cijela momčad je morala nadoknaditi i njegov loš učinak u fazi obrane. Ispočetka je to odlično funkcioniralo i Manchester City je odigrao svoju najuspješniju sezonu u povijesti kluba osvojivši prvi puta toliko željeni trofej Lige prvaka i uz to trostruku krunu.  

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, ključne karike momčadi su se sve više gasile. Prvo se Rodri teško ozlijedio, zatim je Kevin de Bruyne uslijed velikog broja odigranih utakmica i serije ozljeda tokom zadnjih nekoliko sezona prestao biti spreman pratiti težak ritam Premier lige i na kraju je otpisan, dok su dugogodišnji važni nositelji igre poput Johna Stonesa, Kylea Walkera, Ilkaya Gundogana i Bernarda Silve redom izlazili iz svojih najboljih igračkih godina. Gotovo svi novi igrači koji su zadnje dvije sezone dolazili na Etihad imali su jednu zajednički karakteristiku – nije im odgovarao stil igre na koji se Guardiola oslanjao do dolaska Haalanda, nego su na terenu više djelovali individualno lišeni nekog momčadskog konteksta.

Pojačanja ovog zadnjeg ljetnog prijelaznog roka, uz dodatak Marmousha koji je stigao na zimu, samo su nastavila tu priču. To su redom igrači koji su sposobni sami progresivno nositi loptu i osvajati s njom prostor ispred sebe, ne oslanjajući se toliko na kratka dodavanja koja su na neki način simbol Guardiolinog pozicijskog nogometa. Isto tako, oni ne ovise o momčadskom kontekstu i na terenu djeluju sami za sebe; bilo da je riječ o progresiji lopte, driblingu ili završnoj trećini.

Tako recimo, Ait-Nouri je lijevi bek koji se jako malo oslanja na izgradnju igre kroz dodavanja. Njegova najveća snaga jest progresivno nošenje lopte te dribling i s 1,82 uspješna driblinga po utakmici se ubraja među 3 % najboljih bekova u ligama petice.

Cherki je kreativna mašina koja je sposobna dominirati u jako puno kreativnih parametara; primjerice, u konkurenciji ofenzivnih veznjaka i krila u ligama petice ubraja se u 1 % najboljih po očekivanim asistencijama, asistencijama i progresivnim dodavanjima. Međutim, njegov glavni problem uz upitan mentalitet jest igra u obrani. Naime, Cherki gotovo da i ne sudjeluje u obrambenim zadacima i svrstava se u samo dno u svim važnim obrambenim metrikama.

Što se tiče Reijndersa, on je profilno najsličniji Gundoganu; to je igrač koji može sudjelovati i u kreaciji i u realizaciji prilika u posljednjoj trećini. Kao veznjak, osim što postiže jako puno pogodaka jer se ubraja u 3 % najboljih veznjaka liga petice po postignutim pogotcima koji nisu postignuti iz jedanaesterca, on sjajno ulazi u prilike i od njega se golovi uvijek mogu očekivati; ubraja se u 4 % najboljih veznjaka lige petice po očekivanim golovima. U kreaciji najveći adut mu je progresivno nošenje lopte gdje može igrati značajnu ulogu u razbijanju strukture protivničke momčadi – sa prosječno 3 progresivna nošenja po utakmici ubraja se u 4 % najboljih veznjaka liga petice u tom segmentu. Popravi li igru u fazi obrane, mogao bi biti vrhunsko pojačanje za Građane.

Ovakva transfer politika kluba može značiti samo jedno – potpuni zaokret od pozicijskog nogometa i prilagođavanje momčadi karakteristikama Erlinga Haalanda. Taj je zaokret započeo prvo s dolaskom sjajnog Norvežanina, zatim ljetnim prijelaznim rokom 2023. kada je dovedena nekolicina igrača sličnog profila, a potpuni zamah ostvaren je u zadnja dva prijelazna roka.

Međutim, navijači Manchester Citya se s pravom pitaju imaju li Građani dovoljno municije za igrati ovakav nogomet. Neke pozicije u momčadi još uvijek nisu riješene, prvenstveno pozicija desnog beka te golmana ukoliko su glasine da je Ederson otpisan istinite. Isto tako, potrebno je vidjeti kako će Rodri izgledati nakon povratka iz teške ozljede križnih ligamenata i hoće li se neki važni stupovi momčadi iz prethodnih sezona vratiti u staru formu, tu se prvenstveno misli na Phila Phodena.

Sve u svemu, pred Guardiolom je novi težak zadatak; nakon što je više puta pokorio nogometni svijet svojom pozicijskom igrom, sada je na redu da pokaže kako je sposoban to isto učiniti potpuno drugačijim stilom.

Neće mu biti nimalo lako; konkurencija je nikad jača, branitelj naslova Premier lige Liverpool strahovito se pojačao, Arsenal bi uz još neka pojačanja također mogao biti značajno jači nego prošle sezone, u Europi će biti još teže jer će Paris Saint-Germain ponovno biti iznimno moćan, dok Barcelona i Real Madrid grade momčadi od kojih se uvijek očekuju samo najviši dometi. No, ako je netko sposoban to napraviti, onda je to svakako Pep Guardiola čime bi jednom zauvijek začepio usta brojnim kritičarima i potvrdio svoj status božanstva na trenerskom Olimpu.