Utakmica je u nedjelju počela, a nije. Oluja se nadvila nad Splitom i Poljudom i slila gotovo nadrealnu količinu kiše te je u 21:00, u vrijeme zadano za prvi udarac lopte, travnjak izgledao prikladno značenju imena stadiona. Za to vrijeme se publika, uz nestanak struje, zabavljala kako je mogla, dok smo mi, gledatelji s malih ekrana, mogli u miru pogledati sažetke utakmice između Opatije i Croatije iz Zmijavaca te intervju s Kristijanom Jakićem. Sve to u neznanju i iščekivanju konačne odluke o odigravanju predviđene utakmice.

Kad sam prvi put vidio fotografiju travnjaka kroz glavu su mi prošle dvije misli. Prva, kako se utakmica u ovim uvjetima ne smije odigrati, ne samo danas, nego nikad više u HNL-u. A druga, ona navijačka, da Hajduk u slučaju odigravanja može biti sretan s bodom bliže tituli. Uzevši u obzir količinu vode, stil igre i centimetre visine u objavljenim postavama smatram da je sumnja u pozitivni ishod i sada, nakon što je rezultat poznat, opravdana. Međutim, vrijedni radnici, travnjak i drenaža, odradili su toliko dobar posao da se u 21:50 ta količina vode gotovo pa i nije osjetila i Hajduk je mogao igrati nogomet, svoj nogomet. Upravo se u nedjelju pokazalo koliko je infrastruktura važna u suvremenom nogometu i zato se i dalje mora inzistirati na daljnjim unaprjeđenjima i ulaganjima. Ako u jednoj utakmici samo travnjak može znatno doprinijeti uzimanju tri boda, koliko bi onda tek mogli donijeti novi kamp ili stadion.

No što je travnjak Hajduku donio? Primarno je omogućio razvijanje igre kakvu je zamislio trener. Kratka dodavanja po podu, kombinatoriku i give and go minijature koji su temelj ideje koja, na prvu, izluđuje poljudske tribine. Hajduk ne samo da je mogao igrati kako želi, mogao je na tome inzistirati. Najbolje se to inzistiranje vidjelo u kratkoj epizodi nespretno primljenog gola kada su nekoliko minuta nakon kobne greške igrači nastavili igrati kao i prije nje. Hajduk je opet, već tri službene utakmice za redom, primio gol na način koji nije baš uobičajen i treći put se nije mentalno predao i treći put se uspješno izvadio iz rezultatski nepovoljne situacije.

Dojam prošlih nekoliko sezona je da bi se Hajduk nakon primljenog pogotka prebacio na svoje osnovne postavke, odnosno nabijačinu na Livaju. Ove sezone Hajduk nastavlja igrati svoju igru i ne odustaje. Da, imali su nekoliko krivih dodavanja i nisu izgledali samopouzdano kao prije primljenog gola, ali su i kroz tih 10-15 minuta šoka od izjednačenja prošli tražeći stabilnost kroz nogometnu ideju, a ne kroz Livaju. I da, svjestan sam da Livaje nije bilo na terenu, ali gledajući utakmice bez njega u prošlim sezonama kad bi krenulo loše se ne bi uspjeli uhvatiti ni za što.

U tome se očituje najvažniji zadatak trenera Gonzala Garcije. Promjena instinkta ove ekipe. Kad je prvi put došao na predstavljanje, Garcia je dao dojam nasmiješenog i simpatičnog čovjeka dobre naravi i taj dojam definitivno nije negativan, ali sa sobom povlači pitanje autoriteta s kojima se trener ovakve momčadi mora suočiti. Trener Hajduka mora biti autoritet igračima, što nije jednostavno (pitajte Karoglana), ali i  izuzetno „karakternom“ navijačkom kolektivu, što je ponekad još i teže. Iz tog razloga mi je scena kada je lopta otišla u aut, a kamera prema treneru Garciji zapela za oko. On se okreće tada prema vlastitom stožeru, uzvikuje psovku na materinjem jeziku i kao da kreće prema frižideru, ne u maniri prethodnika, ali dovoljno odlučno da više ne izgleda samo kao onaj čovjek simpatičnog smješka. Možda me na prvu takva scena i iznenadila, ali me zapravo ne bi trebala jer kada se sagledaju prve tri utakmice sezone i situacije koje je njegova momčad prebrodila lako je zaključiti da bez određene doze žestine, odlučnosti i beskompromisnosti, koje trener prenosi na svoju momčad, ne bi mogli ostvariti pozitivan rezultat.

Ipak, potrebno je naglasiti da je Hajduk morao prvo doći do tih situacija da bi se mogao iz njih izvlačiti. Jasno, nemoguće je od trenera očekivati da toliko brzo promijeni karakter i osnovne postavke patološki gubitničke ekipe ili da zaustavi gol iz mrtvog kuta. Ali, premda je javno izjavio da se radi o nesreći, smatram da razumije da tu ne može samo biti riječ o tome. Ipak mu nije prva sezona u doticaju s trenutnim poslodavcem. Toj teoriji u prilog ide što se i kroz igru vidi da tim „hajdučkim“ golovima ne pridodaje veliku pozornost (izgleda da zna da takve golove ne prima samo Hajduk) i nadam se da će se u bližoj budućnosti pozabaviti i nekim drugim problematičnim refleksima poput smanjivanja intenziteta igre nakon postignutog pogotka ili „dizelaškim“ ulascima na početku utakmica i drugih poluvremena, ali mu za to treba vremena za koje malo po malo pokazuje da ga i zaslužuje.