Nastavlja se sezona u dosadašnjem ritmu. Opet je Hajduk ničim izazvan upao u probleme i opet su se momci morali čupati iz nezgodne situacije i opet je na kraju utakmice ostvaren pozitivan rezultat. Na malom uzorku od prve četiri utakmice može se reći da, iako pozitivan, rezultat ne prati u potpunosti prikazanu igru. Usprkos pobjedi pojavio se žal za propuštenim prilikama, kojih je bilo mnogo, a kojeg je u međuvremenu zamijenio osjećaj opreza i nesigurnosti pred uzvrat u Albaniji. Ipak, neki kažu da je možda bolje tako. Poniznost, koliko god ona bila pretvorena u zabavnu doskočicu povezanu s izbornikom Dalićem, je važan aspekt uspjeha s kojim se samo najveći od najvećih ne trebaju pretjerano zamarati, a Hajduku će se, izgleda, uvijek ukazati neka izvanserijska golčina kako bi ga se održalo u kolosijeku poniznosti ili ga se tamo vratilo ako slučajno poželi izaći.

Ne znam kada ni kako se Hajduk zamjerio lopti. Nisam zaposlenik kluba, nemam ekskluzivne informacije niti znam na koji način se na tim osporavanim pomoćnim terenima godinama trenira, ali uzorak „nesreće“ je vidljiv, čak i ako ga metodološki nije moguće dokazati. Šarlija zabije autogol protiv Ružomberoka, a protiv Zire pogodi stativu. Konaté zabije petom, a Livaja petom pogodi stativu. Djibrilla pogodi iz mrtvog kuta u trenutku kad njegova momčad ima igrača manje, a Bregu stisne golčinu nakon nekoliko vrlo izglednih i neiskorištenih prilika Hajduka. Takve i slične situacije koje smo mi, navijači, morali izdržati svih ovih godina bi se moglo nabrajati gotovo u nedogled. Možda je moj pogled na Hajdukove europske avanture previše subjektivan, ali nekako ne mogu izbjeći taj osjećaj da je klub u zadnjih 15 godina ipak mogao i trebao rezultatski pružiti, usudit ću se reći, mnogo više.

Teško je točno definirati uzrok fenomena kontinuiteta zlosretnih ispadanja, no važnije je zapitati se kako se protiv toga boriti. Odgovor nam je u 49. minuti pružio Filip Krovinović: prođi 4 igrača i asistiraj (ili zabij) gol. Koliko god banalno zvučalo, najbolji odgovor na sve te nesretne trenutke koje jedna utakmica može pružiti je da se momčad osloni na vlastitu igru, fokusira i hrabro krene dalje i to je točno ono što je Hajduk napravio već nekoliko puta ove sezone. Spoj samopouzdanja, vještine, kreativnosti kojeg je Krovinović pokazao treba biti nit vodilja za budućnost jer postignuti pogodak, po mome laičkom mišljenju, ne može biti samo fizička manifestacija pobjede napadačke vještine u odnosu na obrambenu. On je također i najopipljiviji rezultat snage volje da se napadačka vještina realizira. Upravo je ta snaga volje, čini se, ono što je Hajduku nedostajalo svih ovih godina i samo njezina kontinuirana pojavnost može omogućiti klubu da zamijeni spiralu neuspjeha s pozitivnim nizom koji može promijeniti europski status i ugled. Poučeni primjerom Dinama koji nije iz Tirane, sve što je potrebno je ta jedna generacija koja će probiti led.