Odlazak na Poljud je za navijača koji ne živi u Splitu ili okolici je uvijek prilika i privilegija. Cijeli dan se čeka utakmica, a kad napokon dođe trenutak u kojem se uzima šal u ruke i kreće prema stadionu, teret iščekivanja postane lakši, pogotovo nama koji volimo ući na stadion sat vremena ranije. Poseban je osjećaj šetati gradom okružen ljudima u hajdučkim obilježjima, svi se kreću u istom smjeru, svi se nadaju istom ishodu.

Put iz centra grada do tribine se tri puta otvara. Prvi put na vrhu Zrinsko Frankopanske kad se ukaže krov stadiona. Uglavnom si okružen ljudima, pivom i rijetkim automobilom ili vespom koji se usporeno pokušavaju probiti kroz masu. Drugi put na vrhu skala prema Galebu. Stadion se ovoga puta vidi cijeli, dim se dimi iznad štandova, Oliver se čuje sa zvučnika, znaš da si blizu. Prizor je zaista lijepa uvertira za nadolazeću utakmicu. Treće otvaranje je nakon prolaska kroz tunel. Cijelo gledalište s terenom na dlanu. Ljudi se polako skupljaju, travnjak izgleda savršeno i potraga za mjestom može početi. Poljud svakim ponovnim dolaskom pokazuje izuzetnu razinu arhitektonskog ostvarenja kroz visoku razinu estetike i osjećaja ugode mjesta, koji je na prvu priprost i jednostavan, ali ga nije lako postići.

No, što to Poljud nudi osim lijepih vizuala, dobrih osjećaja pripadnosti i same nogometne utakmice? Kultni ćevapi koje se nikad nisam usudio probati, razvodnjeno pivo, kokice i poneki hot dog. Zabrinjavajuće je da kao posjetitelj, ja osobno, ne vidim nijedan prehrambeni proizvod za koji bi dao novce. Jedino što bih platio je ono razvodnjeno pivo, a i u tom slučaju ga ispijam ritualno. Možda je problem u meni, ali ipak smatram da, usprkos pokušajima i objektivnom porastu kvalitete, na tzv. "matchday experience" aspektu kluba treba dodatno poraditi.

Kada se govori o unaprjeđivanju iskustva gledanja utakmica uživo svima je po prirodi jasno da mora biti bolje, no s boljim dolaze i određene zamke. Kako izbjeći gentrifikaciju nogometa i otuđenje od tzv. prosječnog gledatelja koje je prisutno u razvijenijim državama i ligama? Kako povećati kvalitetu i prodaju, a zadržati autentičnost? Siguran sam da većina navijača Hajduka podržava pokrete kao što je "Against Modern Football", ali u isto vrijeme žele da Hajduk uprihodi što više. Trebaju li zbog toga riskirati žgaravicu i težak san čak i ako Hajduk pobjedi? Srećom gastronomska ponuda ne mora biti puno drugačija da bi bila kvalitetnija. Ne tražim da se uvedu neke senzacionalne namirnice niti skupe kulinarske egzibicije i nije problem što se ponuda sastoji od mljevenog mesa i lepinje, problem je u tome što se ponuda sastoji od nekvalitetnog mljevenog mesa i lepinje. Naprotiv, smatram da mlađe i nadolazeće generacije ne smiju biti uskraćene u vidu "narodskog" iskustva gledanja utakmice i smatram da je jednostavnost paradigma koju treba slijediti. Međutim, jednostavnost ne znači manjak kvalitete i ne može mi nitko reći da nije moguće uložiti malo više truda pa da i to ritualno pivo koje uzimam sat vremena prije početka dvoboja bude ispijeno s više gušta, a možda bude popraćeno i s kojom porcijom ćevapa više.

p.s.

Zaslužena pobjeda, ovaj Hajduk veseli.