Broj 3 je uvijek bio kulturno značajan. Posebni značaj mu je dao Pitagora, a još veći Biblija. Volio ga je i Nikola Tesla, a koristi ga se i kao odrednicu u pisanju tekstova i priča, snimaju se i pišu trilogije i ima još mnogo primjera koji pokazuju kako je uvijek nekako broj 3 kompletniji od susjednih brojeva dva ili četiri. Naspram broja 3, njima kao da nešto nedostaje ili im je potrebno dodati kako bi dojam bio zaokružen točno onako kako treba biti.

I u nogometu je slično. Pobjeda donosi 3 boda. Postizanje 3 pogotka se naziva hat-trickom, posebno postignuće s kojim igrač zasluži pravo na loptu s kojom je utakmica odigrana. Postigneš li 3 gola, gledatelji će biti maksimalno impresionirani. Gol ili dva, naravno, neće biti značajna kao 3, a više od toga, riskira se pojava sumnje u kvalitetu i izvedbu protivnika. Broj 3 je norma ravnoteže uspješnosti.

Hajduk je tako prošle nedjelje u 3. kolu slavio s 3 pogotka, i to sva 3 postignuta glavom za nova 3 boda na tablici. Generalno govoreći, dojam i igra su bili i više nego zadovoljavajući. Nesrazmjer volumena napadačkih akcija i broja upućenih udaraca između domaćeg i gostujućeg sastava je bio izuzetno velik: 25 udaraca (16 iz protivničkog šesnaesterca) naspram 5 (2 iz protivničkog šesnaesterca), 35 dodira u protivničkom šesnaestercu naspram 10, posjed lopte od 64%. Dominantna predstava u svakom pogledu koja je krenula solidnom izvedbom prvog sastava, a upotpunjena je velikim impulsom od strane zamjena (posebno se istaknuo Bamba).

Hajduk polako pokazuje da postaje momčad. Nisu savršeni niti najbolji, ali postaju ekipa. Kiksali su u Europi i kiksat će u prvenstvu. Lakše bi se podnijelo da je kiks prvo došao u prvenstvu, ali što je tu je. Vrijeme se ne može vratiti, izgubljena se utakmica ne može pobijediti. Može se samo dalje raditi, vjerovati ili sumnjati u procese koji se trenutno odvijaju u klubu i nastaviti pratiti kuda ide ovaj naš Hajduk.

Kao i travnjak, i tribine su na neki način obilježene brojem 3. Kroz 3 faze navijanja se Torcida prometnula u glavnog aktera događanja. Prva faza sastojala se od sprovodne atmosfere. Muk i tišinu za pokop Hajdukovih europskih nadanja probijale su sustavne detonacije topovskih udara. Kvalitetan performans blizak konceptualnom umjetnošću. Potom druga faza, odnosno, 70 minuta vrijeđanja. Što igrača, što, ipak blaže, samog kluba. Čak i nakon postignutih i proslavljenih golova. U ovoj fazi se radilo o jednoj nižoj razini javnog djelovanja. Nisam protiv, smatram da su ponešto i zaslužili, no u jednom trenutku postalo je repetitivno i naporno poput Hajdukovih izleta u europska pretkola, pogotovo ako se na terenu pruži prilika da se pokrene neka nova, pozitivna priča. Treći akt je bio potpuno poniženje igrača kluba za kojeg Torcida navija. Skupina sportaša predvođenih hajdučkim srcem došla je pred sjevernu tribinu na poziv navijačke skupine, koja ih je potom zasula bengalkama. Najniža razina javnog djelovanja. Jesu li igrači krivi za poraz u četvrtak? Jesu, ali nisu zbog nogometa zaslužili završiti večer s ozbiljnim tjelesnim ozlijedama. No, ako već postoji frustracija zbog rezultata je li se netko na sjeveru zapitao tko je kriv što je opet najvažniji dio sezone klub dočekao nespreman? S juniorom na stoperu, bez šestice, bez drugog napadača, s novim trenerom i neuigranom, nebalansiranom momčadi te bez formalno uspostavljene upravljačke strukture. Da, postojeći kadar je objektivno kvalitetniji od svlačionice Dinama iz Tirane, ali već duže vrijeme Hajduk svoju politiku bazira na tome da nominalno kvalitetniji kadar mora pobijediti slabiji, bez osvrta na sustav i dugoročne nogometne procese. I gdje je Hajduk sada? Torcida možda ne upravlja klubom direktno, ali bi se oni, kao predvodnici demokratskog pokreta, trebali zapitati zašto Naš Hajduk nije toliko uspješan projekt kao što bi trebao i mogao biti. Lako je igrače gađati bakljama i lomiti stolice svog stadiona. Puno lakše nego pogledati sebe u ogledalo i zapitati se gdje je u svemu tome moja odgovornost?

Ipak, večer nije završila negativno. Pozitivan kraj osigurali su igrači koji nakon pobjede i bakljade nisu otišli direktno u svlačionicu nego su kroz dim namijenjen njima pozdravili istok i zapad koji su ih otpratili pljeskom za pruženu predstavu. Da, zapad je uz onaj isti "grintavi", "omraženi" i "toksični" istok blizu kojeg igrači ne žele uopće igrati je u nedjelju u 23:00 pokazao da ima veliko srce i da na utakmice dolaze zbog Hajduka i njegovih igrača, a ne sami radi sebe. Da, sve 3 tribine imaju svojih prednosti i mana, ali Hajduku od njih neće biti pomoći dok se sve 3 ne fokusiraju na ono što rade dobro. Podršku svojoj momčadi i kad gube i kad tuku.