Osjećaji nakon prvog Jadranskog derbija sezone su pomiješani. Nakon spašenog boda i ponosa u posljednjim minutama utakmice nijedna momčad ne može biti posebno razočarana, pogotovo kad se radi o derbiju, ali gledajući utakmicu u cjelini Hajduk ima za čime žaliti. Dojam da je Hajduk bio bolji suparnik potvrđuju brojke. Dominacija volumenom napadačkih akcija lako se iščitava kroz razliku kod brojnih statističkih parametara. Ulasci u zadnju trećinu, broj dodira u protivničkom šesnaestercu, broj udaraca i pozicije iz kojih se tuklo po golu riječkog kapetana, broj velikih prilika… Svi navedeni pokazatelji su bili na strani Hajduka koji je uz dva zabijena gola čak triput pogodio vratnicu. Ali uz sve navedeno, ne samo da je pobjeda izmakla, već se i taj bod jedva iščupao.

Razlog tome većinom leži u samom protivniku. Rijeka je na teren izašla s gardom šampiona. Oni su imali imperativ dokazati kako nisu slučajno osvojili prvenstvo i kroz energiju i agresivnost su pokazali da se još uvijek nalaze na razini prošle sezone. Da, mnogi će reći da nisu igrali ni lijepo ni dobro i da je njihov pristup bio previše grub te da bi s drugačijim sudačkim kriterijem imali više problema u održavanju kompletnog sastava na terenu i takve kritike imaju rezona, no Rijeka je, kao i prošle sezone kad je osvojila duplu krunu, „samo“ iskoristila ponuđeno. Pokazali su šampionski duh i iz svega nekoliko prilika zabili dva pogotka i dvaput stavili boljeg protivnika u situaciju iz koje se mora vaditi. Ta efikasnost u iskorištavanju ponuđenog je karakterna crta koju ovaj Hajduk još uvijek ne posjeduje i koja mu nasušno nedostaje i zato je jučer bio u poziciji gdje mora, kroz igru, napraviti puno više da bi ostvario jednak bodovni učinak, što se šampionskim momčadima rijetko događa.

Ipak, dugoročno je bolje igrati bolje i uzeti samo bod, nego izvući remi s lošijom predstavom. Možda Hajduk nije pokazao ubojiti gard onih momčadi koje uzmu ponuđeno, ali su pokazali odliku momčadi koja vjeruje u sebe, u svoju ideju i smireno igra sve dok sudac ne svira kraj, što je također jedna od odlika pobjednika (npr. Manchester United pod vodstvom Fergusona). Da, za dugoročni uspjeh je potrebno smanjiti broj nespretnih trenutaka u obrani i povećati efikasnost u napadu, ali to su komponente koje ne mogu doći u dva mjeseca. Za početak se dobro radi na pouzdanju u sustav i ideju igre, a kroz pobjede i dobre izvedbe će igračima narasti i povjerenje u sebe, ali i svoje suigrače. To je nešto za što je potrebno dugo vremena i mira, a Hajduk je tek na početku tog procesa.

Rokas Pukštas je bio taj koji je u nedjelju Hajduku dao potreban mir. Dva trenutka, dva fenomenalna utrčavanja iz drugog plana i dva pogotka s kojima je osigurao bod u derbiju. Po podacima Sofascore aplikacije imao je 42 dodira, 82% točnih dodavanja, 6 od 14 osvojenih duela i 2 osvojene lopte. U utakmici protiv zahtjevnog protivnika može se reći da je bio solidan, no daleko bolji na sredini terena je bio u Osijeku gdje je s 15 osvojenih duela pojeo njihov vezni red i bio najbolje ocijenjen igrač bez sudjelovanja u golovima. Pojedinac nogometnu utakmicu može obilježiti na dva načina: konzistentnom i kvalitetnom prisutnošću u akcijama ili pravovremenim bljeskom. Mladi Amerikanac je u zadnje dvije utakmice pokazao da može biti faktor ishoda na oba načina i ako ovako nastavi bi mogao odigrati sezonu u kojoj će se napokon etablirati kao jedan od predvodnika momčadi.

Na kraju priče, Hajduk može biti zadovoljan. Rijeka je još uvijek u deficitu od 8 bodova, nije se doživio poraz koji bi mogao poljuljati klub i mirno se može ići na prvu stanku sezone. Neki procesi poput uigravanja novih pojačanja, oporavka ozlijeđenih prvotimaca sada mogu ući u fokus. Čeka nas teška jesen, a pravi Hajduk Gonzala Garcije tek dolazi, bio on dobar ili loš, vidjet ćemo ga tek za nekoliko mjeseci.