Generalno govoreći, Dinamo je bio bolja momčad. U prvom poluvremenu je samo Silić držao Hajduka na nuli svojim fantastičnim obranama, među kojima se najviše ističe obrana Bakraru u 21. minuti te ju se može s punim pravom kandidirati u izbor za obranu sezone. Cijelo prvo poluvrijeme je gol visio u zraku. Dinamo je napadao, Hajduk se branio, ali se na stanku otišlo s pozitivnom nulom. Drugo poluvrijeme bilo je nešto drugačije. Hajduk se stabilizirao, Dinamo izgubio inspiraciju i do sudačke nadoknade nismo vidjeli skoro ništa osim nekoliko jalovih prilika Dinama i jedne, iskorištene, prilike Hajduka s kojom se Šego opet prometnuo na vrh ljestvice strijelaca. Dinamo je nakon isteka prvih 90 minuta još 18 minuta opsjedao Hajdukov šesnaesterac. Bila je to tanka linija potpune usmjerenosti na napad kojom su bili prisiljeni kročiti i koju su na kraju uspješno savladali, što zbog Hoxhinog pozicioniranja, što zbog Hajdukovih loših reakcija pri tranzicijskim situacijama u oba smjera. Sudčev posljednji zvižduk je tako označio podjelu bodova u utakmici koju, ruku na srce, nitko ni nije zaslužio pobijediti.

Međutim, iako je rezultat pošten s obzirom na prikazano, nitko nije s njime zadovoljan. Hajdukovo nezadovoljstvo uglavnom je usmjereno prema načinu na koji je do njega došlo. Imati tri boda u ruci do 102. minute te ih zbog neshvatljivog manjka fokusa prosuti i nije situacija koja generira pozitivnu reakciju, no to bi ipak trebao biti manji problem. Veća usmjerenost nezadovoljstva bi trebala biti prema prikazanoj igri. Garcia je opet promijenio sustav na formaciju s 3 stopera i opet od toga nije dobio ništa. Dinamovi igrači su u prvom dijelu izgledali kao da mogu raditi što god žele, dok je Hajduk bio sveden na jednu tranzicijsku akciju koja nije ni rezultirala udarcem. Dinamov visoki pressing je bio itekako ranjiv, no Hajduk to jednostavno nije mogao ili znao iskoristiti. Bila je to uglavnom jalova i bezidejna predstava u kojoj su imali sreće da su im se suparnici, nakon početnog naleta, pridružili. Ipak, za razliku od drugih neinspirativnih izdanja, na Maksimiru su pokazali zadovoljavajuću razinu borbenosti i žara te u tom segmentu nisu razočarali i nisu zaslužili izgubiti utakmicu.

S druge strane, neki navijači Hajduka za rezultat krive Torcidinu bakljadu. Ona je omogućila Dinamovim igračima i predah i konsolidaciju. Također je produžila i trajanje utakmice zbog čega je Dinamo imao dovoljno vremena za izjednačujući pogodak i zbilja joj je teško opravdati smisao, no mene zanima zašto je uvijek Hajduk ta momčad kojoj prekid poremeti igru? Zar se oni nisu u stanju na isti način konsolidirati ili Torcida baš svaki put odabere trenutak koji Hajduku odgovara manje nego protivniku? Bakljada je samo omogućila da se uzorak igre dovoljno poveća da inferiornijoj momčadi smanji šansu za pobjedom, no je li Hajduk baš morao biti inferiorniji u tom trenutku? Čini mi se da su hajka i strah od bakljade, odnosno strah od produžetka nadoknade, samo jedan oblik manifestacije straha od same nogometne utakmice i dok se taj primarni strah ne iskorijeni iz kluba željeni rezultati neće doći. Najbolje momčadi žele igrati, a njihovi navijači žele gledati nogomet što je više moguće i Hajduk se kao klub mora na taj način prilagoditi samome sebi jer bakljade neće prestati.

Ipak, negativni aspekti ove utakmice nas ne smiju ubaciti u stanje pretjerane negative i pogotovo moramo izbjegavati strah od iduće utakmice. Gostovanje na Maksimiru (kod pravog domaćina) je uvijek zahtjevno i nije problem ako se nekad dogodi da te Dinamo nadigra. Radi se o najširoj i najkvalitetnijoj momčadi lige, a Hajduk je s ovim remijem ostvario rekordan niz neporaženosti na njihovom stadionu. Sada je ključno opet vratiti smisao u izvedbu, pobijediti obje utakmice do kraja polusezone i na zimsku pauzu u najgorem slučaju ući s jednim bodom deficita na tablici.