Lando Norris postao je svjetski prvak u Formuli 1. Pritom je prekinuo četverogodišnju dominaciju najboljeg vozača današnjice Maxa Verstappena. I dok Maxovi navijači očekivano žale, kod ostalih je izostao onaj ushit koji obično nastane kad se prekine jedan takav veliki niz. Lajtmotiv ili zamjerka Norrisu je da je svoj uspjeh ostvario na temelju dominantnog bolida te da je time postao „slučajni“ ili „slab“ prvak.

Osobno nimalo ne dijelim to mišljenje, ali me navelo na razmišljanje. Kroz povijest F1 imali smo 34 druga prvaka. Dok se za neka imena svi možemo složiti da su veliki šampioni, postoje i oni vozači koji su osvojili jedan ili dva naslova i koje slabije pamtimo prolaskom vremena. Zato sam odlučio ispitati tezu da je Norris „slabiji“ prvak uspoređujući ga sa sličnim vozačima koji su osvojili jedan ili dva naslova u zadnjih tridesetak godina, koliko otprilike i pratim F1. Za usporedbu uzeti su sljedeći parametri:

1. Dominacija momčadi u pobjedničkoj sezoni: koliki je postotak bodova momčad osvojila od mogućeg maksimalnog broja bodova pred najbližim konkurentima (što manja dominacija, to bolje za renking vozača).

2. Postotak ukupno osvojenih bodova u pobjedničkoj sezoni (što više, to bolje).

3. Zaostatak drugoplasiranog: razlika u postotku osvojenih bodova prvaka i viceprvaka (što više, to bolje).

4. Prosječna poziciju u svim sezonama (što niže, to bolje).

5. Skor protiv momčadskih kolega (što viši, to bolji).

Neki su vozači osvojili dva naslova, pa im se iz pobjedničkih sezona računa prosjek. Nepotpune sezone s manje od 50 % voženih trka nisu uzete u obzir. Jako sam želio složiti formulu kojom bih dobio neki fora indeks, ali na kraju sam ih usporedio, dodijelio svakom bodove, zbrojio ih te dobio poredak. Počnimo s analizom:

Lando Norris

Aktualni prvak odvozio je sezonu u vrlo dominantnom McLarenu koji je osvojio čak 74% mogućih bodova. Istovremeno, drugoplasirani Mercedes osvojio je 42% svih bodova što je dalo McLarenu ogromnih 32% prednosti nad drugom najboljom momčadi. Sam Norris osvojio je 65% dostupnih bodova, ali je drugoplasirani Verstappen zaostao samo 2 boda, odnosno 0,31%, najmanje od svih promatranih šampiona*. U sedam godina karijere Lando se uglavnom vrtio između petog i desetog mjesta, a prošle dvije sezone je završio u top 2, što mu daje prosječnu poziciju 6. Zanimljivo je da je Lando u svih sedam sezona pobijedio u momčadskim borbama što ga čini najboljim od svih promatranih vozača.

*Räikkönen je postao prvak samo s bodom prednosti; najmanje u povijesti, ali budući da je tada bilo manje ukupnih bodova, jedan je bod, takoreći, vrijedio više.

Nico Rosberg

Rosberg je došao na grid Formule 1 2006. u momčadi Williams. Kao sin bivšeg prvaka imao je određen pedigre te se uvijek smatrao brzim vozačem koji čeka pravi bolid. Dočekao ga je u Mercedesu 2014., ali je na njegovu žalost, za momčadskog kolegu imao Lewisa Hamiltona koji je uzeo naslove te i sljedeće godine. Ipak, 2016. naslov uzima Nico u super dominantnom Mercedesu koji osvaja nestvarnih 85% bodova (uključujući dvostruki DNF u Španjolskoj) i velikih 33% prednosti pred drugom momčadi: Red Bullom. Rosberg te sezone uzima 73% mogućih bodova, najviše od svih promatranih vozača, ali pobjeđuje Hamiltona sa samo 5 bodova prednosti ili 0,95%. Kada zbrojimo cijelu Rosbergovu karijeru, dolazimo do prosječne pozicije od 7,27 (samo je zadnje tri sezone završavao prvi ili drugi). U momčadskim borbama ima 7 od 11 (64%) gdje je gubio od Hamiltona i Webera u rookie sezoni, a dobivao je povratnika iz penzije Schumachera te Nakajimu i Wurza.

Jenson Button

U svojoj sedamnaestogodišnjoj karijeri Jenson Button do jedinog je naslova došao u kaotičnoj 2009. Te sezone Brawn GP osvojio je 58% mogućih bodova, 6% više od drugoplasiranog Red Bulla. Jenson je uzeo 54% mogućih bodova ostavivši najbližeg pratitelja Vettela 11 bodova iza sebe, odnosno 6%. Button je u karijeri varirao ovisno o bolidu pa se tako pet puta našao u top 5, ali je isto tako pet puta bio 15. ili slabiji. Protiv momčadskih kolega ima omjer 10 od 16, odnosno 62,5%; najmanje od svih. Dobivao je i gubio od Alonsa, Hamiltona i Barrichella te vozio s ukupno deset različitih momčadskih kolega.

Kimi Räikkönen

Koliko god svima nama bio drag šutljivi „Ice man“, nekako ostaje dojam je Kimi trebao i mogao više. A budimo realni, i taj jedan naslov koji je osvojio došao je kao posljedica bratoubilačkog rata unutar McLarena više nego brzine Ferrarija. Te 2007. sezone Ferrari nije imao najbrži bolid na stazi* te je Kimi jedini prvak čija momčad nije ostvarila prednost pred konkurentima. Ferrarijevi vozači uzeli su te sezone 67% mogućih bodova naspram 71% McLarena, što znači da je Kimi postao prvak s negativnih 5% Ferrarijevog zaostatka. Sam Kimi uzeo je 65% mogućih bodova i bod više od Hamiltona i Alonsa, odnosno 0,59%. U ostatku karijere Kimi je nekoliko puta bio blizu: pogotovo 2003. i 2005. godine kad je bio drugi, a tri je puta bio i treći. Prosječnu poziciju kvare mu pozne godine u Alfi te ona iznosi 6,47. U momčadskim duelima ima 12 od 19, to jest 63%, a najviše su mu „naštetile“ godine u Ferrariju kada je gubio od Vettela (sve 4 godine), Alonsa, pa čak i Masse.

*Ferrari je postao momčadski prvak jer su McLarenu oduzeti svi bodovi u aferi „Spygate“, ali za potrebe ovog teksta magično su vraćeni.

Fernando Alonso

Ček, ček, ček, stvarno ćeš uspoređivati Alonsa s ostatkom ove grupe? Zapravo da. Iako će mnogi reći da se radi o možda i najvećem talentu svoje generacije, (Hamilton, Vettel), smatram da je „Nando“ poprilično sretno došao do drugog naslova, a sve buduće šanse prokockao lošim procjenama. Kako je Alonso prvi od dva vozača koji imaju dva naslova, njegove brojke iz pobjedničkih sezona uzete su kao prosjek. Te su sezone bile davne 2005. i 2006. Njegov Renault u te je dvije sezone osvojio 60% mogućih bodova, dok je Alonso to još pojačao te uzeo 72% mogućih bodova. Prosječni zaostatak McLarena i Ferrarija za Renaultom iznosi 2%, dok zaostaci Räikkönena i Schumachera u prosjeku iznose 9%. U ostatku karijere Alonso je nekoliko puta bio baš jako, jako blizu: 2007., 2010. i 2012. gubio je naslove u zadnjim utrkama prvenstva. Prosječna pozicija 7,41 unakažena je katastrofalnim sezonama u McLarenu. Protiv momčadskih kolega ima impresivnih 18 od 22 (82%), a gubio je kad je bilo bitno samo od Hamiltona te lude 2007. te u, ipak, nekonkurentnim uvjetima od Buttona, Ocona (!) i Marqueza u rookie sezoni.

Mika Häkkinen

Kada najveći svih vremena kaže za tebe da si jedini vozač zbog kojeg se brinuo, ne trebaju ti nikakve statistike i istraživanja koja bi govorila o tvojoj veličini. Ipak, kad mu se karijera sagleda u cjelini, dolazimo do toga da je Häkkinen bio konkurentan za naslov samo tri sezone, a u tim mu je sezonama glavni rival jednom slomio nogu. Häkkinenovi naslovi došli su 1998. i 1999. U te dvije sezone McLaren je osvojio 55% dostupnih bodova, s time da je 1999. na kraju sezone zaostao za Ferrarijem, što ih dovodi do laganog plusa od 4% na temelju bolida. Mika je i sam uzeo 55% bodova, u prosjeku 5% više od najbližih drugih Schumachera i Irvinea. Karijera mu je bila kratka za današnje pojmove, „samo“ jedanaest sezona te je ostvarivao prosječnu poziciju 6,36. Protiv momčadskih kolega ima 8 od 11. Gubio je od Senne i Coultharda dvaput, ali kad je bilo bitno, Coulthard mu nije bio ni blizu.

Jacques Villeneuve

Da se kojim slučajem Jacques Villeneuve povukao iz Formule 1 nakon osvojenog naslova 1997. rekavši da je ostvario san svog oca, povijest bi ga pamtila kao jednog od najvećih na temelju samo dvije sezone. Ali nije, te je Jacques danas jedan od „slabijih“ prvaka. Williams je te 1997. bio slabiji od dominantnog bolida godinu ranije te je osvojio samo 45% mogućih bodova, ali i to je bilo dovoljno za 7% više od Ferrarija. Jacques je osvojio 48% mogućih bodova te u kontroverznoj zadnjoj utrci osvojio naslov. Drugoplasirani Schumacher zaostao je tri boda ili 1,76%. Godinu dana ranije Villeneuve je završio drugi iza momčadskog kolege Hilla te bi (da se umirovio) imao nevjerojatne brojke s prosječnim pozicijama. No kao što smo rekli, nije, već je nastavio voziti još osam sezona u kojima je zaista bilo svega, a najviše nekonkurentnih bolida (još je jedino koliko-toliko konkurentan bio 1998. kad je završio peti). U čak pet sezona nije bio u top 10 te mu konačna prosječna pozicija iznosi okruglih 10. Iako sam mislio da su ga istovremeno šamarali i momčadski kolege, to nije bio slučaj te je Jacques sedam od deset puta bio bolji momčadski kolega (istina, pobjeđivao je Frentzena, Zontu, Panisa i Sata).

Damon Hill

Ovu listu završavamo s Damonom Hillom, prvakom iz 1996. Od svih promatranih vozača njegov Williams nije uzeo najviše mogućih bodova: 68% (kvarovi su tada bili puno češći), ali je nabio (ne)konkurenciju s ogromnih 41%, najviše od svih. Hill je ostvario 60% bodova, a jedinog konkurenta Villeneuvea ostavio je 11,88% iza sebe, najviše od svih. Hill se kratko zadržao u F1 (ušao je u F1 dosta stariji), ali je u prve četiri sezone završavao u top tri, da bi u zadnje tri to malo pokvario odabirom lošijih momčadi. Bez obzira na to, ima najbolju prosječnu poziciju s 5,57, dok je s momčadskim kolegama na pet od sedam: gubio je od Alaina Prosta i Frentzena, a dobivao Coultharda, Villeneuvea, Diniza i Ralfa Schumachera.

Usporedba

Svi rezultati su vidljivi u tablici. Prema usporedbama i dobivenim bodovima najjači od promatranih šampiona je Fernando Alonso. Nije najjači ni u jednoj kategoriji, ali je četiri puta bio drugi, a jedina lošija kategorija mu je prosječna pozicija uvjetovana slabijim bolidima. Drugo mjesto pripalo je Damonu Hillu. Iako je u svojoj šampionskoj sezoni imao najdominantniji bolid, napravio je najveću razliku nad drugoplasiranim te ima najbolju prosječnu poziciju u karijeri. Na trećem mjestu je Mika Häkkinen koji nije prvi ni u jednoj kategoriji, ali u svima stoji vrlo visoko, osim u postotku osvojenih bodova u sezoni, što možemo pripisati nešto slabijoj pouzdanosti bolida tih godina, ali i snažnom konkurentu koji mu je „krao“ bodove.

Na četvrtom mjestu našao se razlog pisanja ovog teksta: Lando Norris. Iako je imao treći najdominantniji bolid od promatranih i najmanju prednost od promatranih, u ostatku karijere ima visoku prosječnu poziciju i stopostotni skor s momčadskim kolegama.

Kimi Räikkönen je peti. Najbolji je u kategoriji prednosti svoje momčadi nad ostalima kada je vozio „slabiji“ Ferrari, ali je slabiji u prednosti ostvarenoj pred konkurencijom te skoru protiv momčadskih kolega mu je poprilično pao u drugoj polovici karijere. Šesti Rosberg je osvojio najviši postotnih bodova od svih, ali ima slabiji skor i veliku prednost nad ostalim momčadima. Buttonova najveća prednost je to što je ostavio konkurenciju dosta iza sebe, ali je ostatak pokazatelja slabiji. Na začelju je Jacques Villeneuve koji je najslabiji u postotku osvojenih bodova te prosječnoj poziciji u karijeri.

Sve nas ovo dovodi do pitanja s početka teksta: je li Lando Norris slab prvak? Prema svim pokazateljima, apsolutno nije. Čak i kad bismo izbacili pokazatelje ostatka karijere i fokusirali se samo na pobjedničku sezonu, opet ne bi bio posljednji (Villeneuve), ali smatram da je vrlo bitno što su vozači radili i u ostatku karijere. Da opet kreiram ovu tablicu u budućnosti, vjerojatno bi se Landova pozicija promijenila, no zasad je tu gdje jest. Osobno smatram da je Norris vrlo dobar vozač kojem se posrećilo da je dobio najbolji bolid, pobijedio momčadskog kolegu i postao svjetski prvak. Zlobnici bi rekli: „Samo to, jel?“ OK, zašto onda Irvine, Coultlhard, Barichello, Fisichella, Weber, Bottas, Piastri itd. nisu prvaci? Oni nisu, Lando jest.

Na kraju krajeva, to je jedino bitno.