Nešto što je trebala biti lagana pobjeda pretvorilo se u jednu od najzanimljivijih utakmica ove sezone. Hajduk je ugodno plovio prema pobjedi, stvarao šanse, neutralizirao protivničke napade, imao igrača više i vodstvo koje je samo čekalo da se podeblja. No, kako to u nogometu ponekad biva, dovoljan je bio jedan trenutak smanjene koncentracije Hajduka i povećane inspiracije Vukovara da se utakmica rezultatski vrati na početak. Jedan prekid, jedan lob glavom i rezultat je u 61. minuti 1-1.

U tom prijelomnom trenutku u igru ulazi Marko Livaja. Miljenik Poljuda i vjerojatno najbolji igrač Hajduka u 21. stoljeću. Bile su mu potrebne samo četiri minute da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i da glavom Hajduk vrati u vodstvo. Delirij je nastupio na poljudskim tribinama. Hajduk opet vodi, Livaja je napokon zabio, stvari se vraćaju na mjesto, a poruka je indirektno poslana i treneru Garciji – bez mene ipak ne možeš. Četiri minute nakon toga Hajduk dobiva prvi crveni karton. Situacija nije idealna, ali nije se ni dogodila katastrofa, ipak je time broj igrača na terenu samo izjednačen. Međutim, novi šok uslijedio je tri minute nakon toga. Marko Livaja je opet u centru zbivanja i opet je Hajduk poveo 2-1,ali  ovaj put u crvenim kartonima. Trenutak nesmotrenosti, nonšalantnosti ili nepažnje u kojem je Livaja napucao loptu nakon označenog prekršaja zaradio mu je drugi žuti karton i isključenje. Ipak, momčad je reagirala dobro, izdržala do posljednjeg sudčevog zvižduka i tri boda su ostala u Splitu.

Ključna sekvenca ove utakmice u trajanju od 11 minuta pokazala nam je što je u nogometnom smislu Marko Livaja. Ukratko rečeno, Livaja je kaos. Nepredvidljiv, nekada i neshvatljiv, impulzivan te izuzetno produktivan. On je pokretač radnje u gotovo svakoj utakmici i nema mira kada nije u centru zbivanja. Spušta se po loptu kada je previše izoliran, traži akciju i kad treba i kad ne treba, pleše na rubu kartona i upravo u tome leži izvorište njegovog sukoba s trenerom. Ključni razlog zašto oni još nisu pronašli zajednički jezik je da Garcia ne želi da jedan igrač bude izvor zbivanja na terenu. Njegov nogomet ne trpi Livaju iz razloga što se on primarno oslanja na izgradnju i formiranje sustava preko kojeg će igrači biti usmjereni prema zbivanjima na travnjaku. Riječ je o sistematiziranom nogometu koji teži redu, ideal nogometnog kozmosa koji se suprotstavlja kaosu. Suprotstavlja se svemu onome što predstavlja Marko Livaja.

Iz toga razloga se kroz cijelu polusezonu nameće narativ kako jedan od njih mora popustiti kako bi drugi pobijedio. Pred Hajdukom kao da su dva puta. Jedan je s Garciom, drugi s Livajom, a oba su jednako pogubna. Izgubi li Garcia, proces i dugoročna politika kluba se raspada i ponovno se ulazi u neku novu priču izgradnje od temelja, koja je već sto puta prožvakana. Izgubi li Livaja, najbolji igrač i simbol kluba odlazi, atmosfera se narušava, a šanse za ovosezonskim uspjehom se drastično smanjuju. Jasno je da su i Livaja i Garcia određeni te se sami po sebi ne mogu mijenjati i da su njihove izražene karakteristike bivanja suprotstavljene, ali u njihovoj suprotnosti oni sadrže negaciju jedan drugoga i samim time posjeduju i potencijal za stvaranje trećeg puta koji bi Hajduku donio najveći potencijal za uspjeh. Kombinacija Garcije i Livaje pruža priliku klubu da dođe na novu razinu razvoja, no to podrazumijeva da obojica pristanu na proces međusobne negacije. Garcia mora pronaći način kako uključiti kaos u okvir momčadskog sustava, a time i Livaji omogućiti da vlastiti kaos usmjerava u sustavno djelovanje te da kroz prihvaćanje vlastite negacije zajedno stvore treći Hajduk u proljetnom dijelu sezone.

Možda je to jedini put kroz koji Livaja može ostvariti svoj konačni cilj. On nije neuspješan sam po sebi, ali Hajduk u njegovoj eri nije uspio ni napraviti europski iskorak ni osvojiti prvenstvo, a nakon još jedne propuštene prilike je možda i njemu dobro došlo da jednu polusezonu ne nosi Hajduk na svojim leđima i da se na neki način mentalno resetiraju i on i klub. Sad kada je taj proces završio i kad Hajduk više ne ovisi isključivo o njemu, zimske pripreme predstavljaju idealnu priliku za njegovo ponovno uklapanje u momčad na način da preuzme točno onoliko tereta koliko mu pripada. Jer ako je samo dres ovog kluba tonu težak, koliko onda teži cijeli Hajduk kojeg je sam godinama nosio?