Ostvarena je prva pobjedu u (Jadranskom) derbiju ove sezone. Trenutno jedini predstavnik SHNL-a u Europi je pao na Poljudu. Utakmica nije bila niti lepršava niti ugodna za gledanje. Bio je to pravi derbi s pobjedom 1-0 kakve smo imali prilike gledati i pobjeđivati prošle sezone. Međutim, utakmica nije bila puno drugačija ni od poraza na koje smo mi već pomalo i navikli u Jadranskim derbijima. Hajduk je kontrolirao posjed, polako vezao dodavanja, a Rijeka je stajala u srednjem bloku i pravovremenim izlascima u pritisak provocirala pogreške. Na taj način je Hajduk već gubio derbije te je i na ovom susretu Rijeka uspjela isprovocirati nekoliko grešaka koje su mogle, kao što to obično biva, rezultirati pogotkom. No, Silić je bio odličan kad je trebao i susret je ipak presudila Marešićeva fenomenalna asistencija na, pomalo tihog, Marka Livaju, koji je nakon postizanja zgoditka počeo sve više zračiti samopouzdanjem koje nismo dugo vidjeli. U posljednjih 10 minuta susreta je Hajduk ipak pokazao nešto novo. Stabilnost, kontrolu, diktiranje ritma, ali i trošenje vremena kroz zadržavanje posjeda. Panična ispucavanja lopte protivniku u noge koja smo gledali zadnjih godina kada Hajduk u završnicu susreta ulazi s rezultatskom prednošću su postala prošlost. Ovo je bila pobjeda racionalnog pristupa koji je kroz tehničku izvedbu nadvladao uobičajenu histeriju i za to je najviše odgovoran trener.

Ipak, ovu utakmicu nije obilježio samo nogomet. Sramotno zviždanje vlastitim igračima u 10. minuti susreta započelo je rapsodiju nekulture. Na zviždanje istoka (i zapada) je potrošeno toliko pisanih i izgovorenih riječi da se cijeli slučaj pomalo pretvara u ustajalu baru. Ako publika nije u stanju naučiti osnove psihologije, možemo se samo nadati da će zvižduci poprimiti status pozadinske buke koju će naši mladi i talentirani nogometaši naučiti ignorirati. Međutim, moramo se zapitati želimo li zaista huk tribina pretvoriti u iritantni bijeli šum kojeg igrači moraju ignorirati. Druga faza nekulture zbila se nakon opravdano dosuđenog crvenog kartona igraču Rijeke. Ono što je trener Sanchez, kojem ovom prigodom želim brz oporavak, napravio se može usporediti samo s onim slučajem ulaska jednog zamaskiranog pripadnika Torcide na teren dok je u ruci nosio metalnu šipku i natjeravao suca Zebeca. Nisam dugo vidio takvu reakciju na toliko ne kontroverznu i jasnu odluku te je iz tog razloga i adekvatno kažnjen crvenim kartonom, dok bi se o duljini suspenzije dalo argumentirano raspravljati. Ipak, neugodnim događajima tu nije bio kraj. Kako bi fenomen nepristojnosti ostvario trojedinstvo se pobrinuo Sigur. Njegovo pljuvanje igrača protivničke momčadi je ispod svake razine, a objava na društvenim mrežama pokazuje kako se u Hajduku ne radi dovoljno na vježbanju medijskog istupa i kontrole štete. Oči i uši jesu lažni svjedoci, ali mi duša nije toliko barbarska da bih se mogao pretvarati kako je slinavi projektil bio usmjeren bilo gdje osim u Radeljića. Tim činom je Hajdukov desni bek ostavio momčad na cjedilu u ključnom trenutku sezone, osramotio sebe, klub, ali i njegove članove i navijače te se barem mogao pošteno ispričati i priznati krivnju jer je uostalom to jedino dobro i za njega samog. Sezona ulazi u ključno razdoblje i ovakvi ispadi stavljaju nepotreban teret koji nam nije potreban.