Svijet u kojem živimo neprestano se mijenja. Vrijednosti i shvaćanja koja su se prije podrazumijevala i koja su se uzimala zdravo za gotovo danas se preispituju. U tom kontekstu cijeli svijet se prilagođava i nastoji održati korak s vremenom.

Takva strujanja prelijevaju se i na svijet sporta. Mnogi sportovi se nastoje prilagoditi modernom dobu. Većina njih je pak, nastala u vremenu kada je svijet izgledao potpuno drugačije nego danas. Stoga, čelni ljudi mnogih sportova svim silama nastoje – ili su pak primorani na to – malo po malo, prekinuti vezu s tradicijom i uvesti sport u novo doba.

Među takvim sportovima je i tenis.

Tenis je sport koji, više nego većina drugih, gaji poseban odnos prema tradicij. Svaka promjena koja se u njega uvede je pomno promišljena pazeći da se ne uništi suština tenisa kao sporta. Međutim, i on je danas izložen pritiscima raznih interesnih grupacija koje ga nastoje modernizirati kako bi ga prilagodili današnjem vremenu, a zapravo kako bi na njemu zaradili što više novaca.

Tako dolaze različite inicijative o promjenama u tenisu – od manjih promjena poput uvođenja shot clocka prilikom serviranja pa sve do onih tektonskih u kojima se nastoji promijeniti sustav bodovanja kako bi se moglo utjecati na njegovo trajanje i slično, no one često dolaze od ljudi koji baš i ne razumiju potpuno tenis i ne žele mu puno toga dobroga.

Tenis je još uvijek dovoljno popularan i dobro praćen sport kojem ne trebaju veće promjene, a ima nešto jedinstveno što ga izdvaja iz mase drugih sportova i što ga čini toliko prokleto privlačnim. A to je best of three format na Grand slam turnirima.

Završnica Australian Opena to je još jedanput pokazala.

Ona je započela dvobojima polufinala u kojima su se ove godine sastali Carlos Alcaraz i Alexander Zverev u prvom i Novak Đoković i Jannik Sinner u drugom polufinalnom ogledu. Taj posljednji petak turnira možda je i najspektakularniji dan jer su na programu u pravilu dva nevjerojatna dvoboja koja su na sličnoj razini kvalitete kao i da je u pitanju samo finale.

Tako je bilo i ovoga puta. Prvi polufinalni dvoboj započeo je u 14:50 po lokalnom vremenu, a drugi je završio nešto iza pola dva ujutro. Dakle, skoro 11 sati spektakularnog tenisa četvorice najboljih igrača svijeta. Mnogi će reći da je užasno naporno i dosadno gledati skoro 11 sati tenisa, ili bilo kojeg drugog sporta, no u ovom slučaju je bilo daleko od toga.

Upravo zbog toga je tenis toliko prokleto privlačan, barem ako se govori o završnici Grand slama. U tih 11 sati se promijenilo toliko toga; vremenski uvjeti na terenu, momentum igrača, čak i doba dana, ali sve do zadnjih trenutaka oba meča nije se moglo pretpostaviti tko će se plasirati u finale, i ono još važnije – kvaliteta izvedbe ni u jednom trenutku nije značajnije opala.

To je nešto što drugi sportovi nemaju. Teško je zamisliti bilo koji drugi sport gdje dva susreta traju skoro 11 sati, kvaliteta igre niti u jednom trenutku ne opada, a sve do kraja se ne zna tko je pobjednik što samo doprinosi dodatnoj neizvjesnosti. Takav sadržaj nikada ne može biti dosadan. I upravo zbog toga ovakav format treba zauvijek očuvati. Pa makar se dva meča igrala skoro 11 sati.

I nakon toliko sati vrhunskog tenisa, u finale su se plasirali Alcaraz i Đoković.

Dvoboj Alcaraza i Zvereva počeo je po jakom suncu u uvjetima koji su nekako odgovarali obojica igrača – Alcarazu jer u takvim uvjetima njegovi udarci dobivaju više spina i postaju prodorniji, a Zverevu jer njegov servis u takvim uvjetima postaje značajno brži i teži za reternirati.

Alcaraz se bolje snašao u takvim uvjetima te poveo 2:0 u setovima. Dobro je servirao i uspio je pronalaziti svoj forehand kad god je mogao, a pokazao je dobar govor tijela i pozitivan stav u meču u koji su obojica ušla pomalo nervozno jer je ulog bio ogroman. Djelovalo je da će Alcaraz na kraju rutinski dovršiti posao, no krajem trećeg seta počinju ga hvatati grčevi i tu priča dobija svoj zaplet.

Zverev, koji je igrao sasvim dobro i u prva dva seta, počinje sve bolje servirati i uspijeva osvojiti treći i četvrti set u tie-breaku i ulazi se u pet set. Alcaraza je u ta dva seta na životu držao servis i pravo je malo čudo da je pod grčevima uspio izboriti dva tie breaka. To će se na kraju pokazati ključnim jer je Alcaraz u ta dva tijesna seta dobio dovoljno vremena da se fizički oporavi.

A u petom setu smo gledali pravi spektakl. Alcaraz se konačno koliko toliko oporavio od grčeva, a Zverev je igrao u naletu u trenutku kada je momentum bio potpuno na njegovoj strani. Odmah na početku petog seta je uzeo servis Alcarazu, forehand mu je izgledao bolje nego ikada prije i bio je blizu prolaska u finale.

Međutim, i Alcaraz počinje igrati fenomenalno te meč postaje prava bitka iscrpljivanja gdje prvi posustaje Zverev. Poveo je 5:3, kod 5:4 servirao je za meč, no jednostavno je ostao bez snage. Nije uspio završiti meč i uslijedila je kazna – kao i mnogo puta do sada u petom setu, Alcaraz je pronašao dodatnu snagu te osvaja peti set i naposlijetku i meč rezultatom 7:5. Opet je pokazao nevjerojatnu fizičku i mentalnu izdržljivost i sada je u petom setu na nestvarnom omjeru 15:1.

Ovoga puta se Zverevu ne može puno toga prigovoriti. Neki će reći da mu se opet dogodio choke prilikom serviranja za meč, međutim, meč tada nije bio u njegovim rukama. U tom trenutku je već i pala noć koja je još dodatno usporila uvjete na terenu i zbog toga i prevelikog umora niti servis mu nije mogao puno pomoći, a naprosto je nemoguće pobijediti Alcaraza bez servisa. Španjolac je bio fizički jači i opet je pronašao svoj najbolji tenis u najvažnijem trenutku. A za nagradu je dobio priliku igrati prvi puta u finalu jedinog Grand slama kojeg još nije osvojio. I ne samo to, dobio je priliku ispisati povijest tenisa kao najmlađi igrač ikada koji je osvojio sva četiri Grand slam turnira.

Drugo polufinale dana teško da je moglo nadmašiti prvo koje je imalo sve – vrhunski tenis, gotovo filmski scenarij i nevjerojatan rasplet, međutim, mnogi bi rekli da ga je i nadmašio, ako ne po samoj kvaliteti, onda barem prema značaju.

A u njemu je skoro pa 39-godišnji Novak Đoković u pet setova izbacio branitelja naslova i čovjeka koji je u tom trenutku imao niz od 25 pobjeda zaredom na tvrdoj podlozi Jannika Sinnera. Nešto što je bilo nerealno očekivati upravo se dogodilo, i to na kakav način.

Đoković je u meč ušao kao najveći autsajder ikada u svojoj karijeri. Ne samo da je Sinner imao 25 pobjeda zaredom, nego je i protiv Đokovića imao 5 pobjeda u nizu. Sve to nije zanimalo Đokovića koji je uspio okrenuti 2:1 u setovima i plasirati se u 11. finale Australian Opena u karijeri.

To je učinio na zaista impresivan način.

Igrao je onako kako je jedino i mogao ukoliko je želio pobijediti – maksimalno je koristio servis i svu svoju snagu je ulagao u osvajanje svojih servis gemova, a na reternu je ciljano birao trenutak u kojem će pritisnuti Sinnera, a ostatak vremena je štedio energiju.

Sinneru nije pomogla niti jedna od najboljih izvedbi na servisu ikada – ubacio je 75% prvog servisa, na njemu osvojio 80% poena, pritom zabivši 26 asova. Sve to nije bilo dovoljno za Đokovića koji je odigrao taktički fantastično i ponovno je bio nepogrešiv u clutch trenucima. Spasio je čak 16 od 18 break lopti, od čega osam u 5. setu, a iskoristio je odmah prvu.

I tako se najuspješniji tenisač svih vremena plasirao u svoje 11. finale u Melbournu u kojem je lovio 11. Grand slam naslov u Australiji i 25. ukupno, a tamo ga je čekao najuspješniji mladi teisač svih vremena u lovu na još jedan impozantan rekord. Bolja najava finala teško da je mogla biti.

Finale je za Đokovića počelo kao u snovima. Prvi set je osvojio za svega pola sata rezultatom 6:2, a nije pretjerano reći da je u njemu igrao svoj najbolji tenis ikada. Servirao je fantastično, izgubio je samo dva poena na servisu, igrao je ultra agresivno, koristio je svaku moguću priliku za napad i potpuno je nadigrao mladog Španjolca.

Međutim, nakon prvog seta Alcaraz je pokazao novi nivo taktičke i mentalne zrelosti. Pokazao je upravo ono što su mnogi tražili da pokaže u nekim ranijim mečevima u kojima je srljao i previše forsirao u trenucima kada je momentum bio na strani njegovog protivnika.

Povukao se još malo nazad, uveo je meč u fizičko nadmetanje nastojeći maksimalno produžiti izmjene i koristiti svoju kondiciju i brzinu znajući da igra protiv skoro 39-godišnjaka koji je dva dana ranije svoj meč završio u pola dva ujutro što je sigurno ostavilo traga na njemu.

To mu se na kraju i isplatilo, drugi i treći set je dobio bez previše muke, a u četvrtom setu je pokazao da je nesalomljiv. Đoković je ponovno podigao nivo igre, došao je i do break lopte kod 4:4, međutim, Alcaraz je već duboko ušao u svoj nepobjedivi mode te se obranio od svih Đokovićevih napada i na kraju sa strahovitom rutinom osvojio taj četvrti set rezultatom 7:5, a samim time i meč.

Time je osvojio je svoj prvi naslov na Australian Openu u karijeri, a ujedno je i kompletirao sva četiri Grand slama kao najmlađi tenisač ikad. Osim toga, osvojio je dva Grand slama na tvrdoj podlozi u nizu što je najbolji dokaz koliko je postao konstantan.

A time je samo potvrdio da je na najboljem putu da postane jedan od najuspješnijih tenisača ikada.