Setting the table

Iako “profesionalno” (CROFantasy 😉) nisam bio direktno involviran u utakmicu Rijeke i Hajduka, ova utakmica je ostavila toliko jak utjecaj na mene da sam odlučio neke misli prenijeti na papir. 

Mjesto i vrijeme radnje idealni za nogometnu utakmicu. Večernji termin u sredini tjedna, u rano proljeće, je bio idealan da sve sudionike događaja. To što je utakmica u sred tjedna, i to u večernjem terminu, je zapravo garantiralo da će svatko tko je iole zainteresiran za hrvatski nogomet biti uz ovu utakmicu. 

Okruženje i dekor također perfektni - Rujevica gotovo ispunjena do posljednjeg mjesta, živo navijanje obje navijačke skupine. Mikrofoni uz teren otkivaju i TV gledateljima jasno razumljive povike i poruke različitih glasova s klupa obje momčadi. Uz to Rujevica posjeduje jednu posebnu razinu animoziteta prema Hajduku (koja se također mogla čuti na mikrofonima) koja je samo natjecanje činilo još intenzivnijim.

Četvrt finale kupa. Važna, ali zapravo ne i “presudna” utakmica sezone. Vjerujem da su oba kluba ispala ili prošla npr. Slaven Belupo, da bi to bila samo fusnota ove sezone.

Utakmica - dobra, odlična. Iako fokus nije ovdje na tome. Sudac, ispodprosječan, loš. Definitivno je bio jedan od razloga da se atmosfera ove utakmice podigne za još “200%”... iako nije fokus ni na njemu. 

Hajduk vodi 1:0. S obzirom na to da već nekoliko godina nije pobijedio na Rujevici, dojam je da Hajduk drži slamku sezone u rukama. To je slamka gdje Hajduk kao osvajač kupa ulazi u europska natjecanja jedno pretkolo ranije, koje mu značajno povećava šanse da dočeka jesen u Europi.

Kako se utakmica približavala 90’ tj. 104’ minuti, ta slamka se činila sve važnija. Gotovo se pretvorila u kakvu splav, da ne kažem brod ili kruzer. Već se mogao namirisati kraj negativnog niza, polufinale kupa, pozitivna energija pred derbi za vikend. Ali trebalo je odigrati još nekoliko minuta, a noge su postajale sve teže i pritisak sve jači…

Poznata priča

Rane su 2020. Moj nogometni niželigaš je u borbi za naslov lige u posljednjem rangu nogometnog natjecanja. Dva kola prije kraja moj klub ulazi kao prvi s dva boda prednosti ispred drugoplasiranog i trećeplasiranog. Iako na papiru u prednosti, imamo najslabiji međusobni omjer, a do kraja nas čekaju teški susreti protiv četvrte i pete ekipe prvenstva koje su ozbiljni protivnici.

Inače, ja igram sezonu svoje karijere. Kao igrač posljednje linije te sezone sam zabio 6 pogodaka, uključujući jedan u “derbiju” s jednim od konkurenata. Supruga je trudna, pa se može reći da me išlo na svim područjima te sezone. 

Iako dešnjak, većinu utakmica igram na poziciji lijevog beka. Što se tiče našeg kluba, dobra smo klapa koja praktički bez treninga drži korak s mlađim i ambicioznijim ekipama. 

Pretposljednja utakmica sezone je kod kuće. Kasno proljeće i savršeni uvjeti za igru. Na ogradi oko igrališta su se načičkale sve glave koje iole zanima naš niželigaš. Protivnik jako ozbiljan, možda i nešto bolji, ali genijalnim potezom pojedinca vodimo 1:0 na poluvremenu. 

Imamo tri zamjene, koje su “po defaultu” određene u veznoj liniji, i ovu utakmicu, kao i sve ostale, moram odigrati do kraja.

Ostalo je nekoliko minuta do kraja, i san o osvajanju lige i ulasku u viši rang i dalje živi. Klapa lokalnih fakina na zalasku nogometnih karijera, koja (najčešće unatoč čestim prigovorima žena, zaručnica, djevojaka i roditelja) igra isključivo radi sebe, će “posramiti” ambiciozne klubove koji ulažu ozbiljan novac. Mi vjerojatno nemamo ni uvjete za idući rang natjecanja, ali to je totalno nebitno.

Već neko vrijeme me hvataju grčevi u oba lista. Noge su sve teže, a pritisak sve jači. Ali i dalje držimo pozitivan rezultat. 89. je minuta, i stoper protivničke ekipe ispucava očajničku loptu prema naprijed. Ne ide direktno prema meni, ali iskačem van pozicije na loptu koju zahvaćam jako loše, te lopta umjesto naprijed, ide nekontrolirano praktički paralelno s zadnjom linijom. Vižljavi napadač je presijeca, bježi sam prema našem golmanu i naravno sprema loptu u same rašlje…

Nogomet je samo igra, ali ipak sve samo ne igra.

Vraćamo se na Rujevicu. Hajduk drži 1:0 u jednoj od posljednjih minuta sučeve nadoknade. Nakon presijecanja jedne lopte, Filip Krovinović vuče kontru 3 na 2. Cijeli teren je ispred njega i može što hoće. Iako je netom ušao, vidjelo se da svaki potez koji je napravio od ulaska radi nesavršeno. Tako i ovdje, dodaje loptu direktno Majstoroviću u noge. Ostalo je sad već povijest. 

Ja neću ulaziti u analizu igre Filipa Krovinovića, u kakvoj je formi, vrijedi li svoje plaće ili ne. Neću ulaziti niti u to koliko je spreman preuzimati odgovornosti ili ima li pobjednički mentalitet. 

Napravio je grešku koju, siguran sam jer sam je i sam napravio, ne može objasniti. U životu je loptu udario na tisuće, ako ne i milijune puta. Neka od dodavanja je pogriješio, i ovo je bilo jedno od tih.

To što Hajduk predstavlja dijelu hrvatskog puka je teško objašnjivo. Na kraju krajeva, nogomet je samo igra. Ali svaki navijač Hajduka koji je morao jutro nakon utakmice otići na posao, u školu ili fakultet zna da je nogomet sve samo ne igra. Moći će vam to potvrditi i navijači Rijeke nakon neprospavane noći. 

Iz ove priče lako se da zaključiti zašto u jednu ruku suosjećam s Filipom. Količina izlijeva, psovki, ruganja i memova (oke, neki su urnebesni) koji idu u njegovom smjeru vjerujem da ga neće uspjeti mimoići. On nema taj luksuz koji sam ja imao, kad sam nakon kardinalne pogreške, sjeo s ekipom na nekoliko pivi uz roštilj, te još nakon toga došao kući svojoj supruzi. 

“Kako ste igrali?”

“Neriješeno.”.

Noć ili dvije prolazila mi je ta duga lopta kroz misli. Ali već za par dana je ostala zakopana duboko u meni, i praktički je se nitko više nikad nije sjetio. Osim kad mi neka kardinalna pogreška nekog od profesionalnih nogometaša ne razbudi stara sjećanja.

PS

Za sve koje žarko zanima, posljednje kolo smo izgubili 0:3 i završili smo tu sezonu treći.