Poraz u derbiju uvijek boli duplo, međutim ne treba se puno očajavati. Slab ulazak u utakmicu je najvjerojatnije rezultat mentalnog i fizičkog umora koji je bio posljedica  četvrtfinala kupa u Rijeci. Naravno, ne može se sva krivnja prebaciti na jedan faktor, no s obzirom na količinu individualnih pogrešaka u dodavanjima i paničnih odluka, bilo je vidljivo kako je mentalna prepreka bila prevelika za igrače Hajduka.  Dinamo je s druge strane u utakmicu ušao odlučno i hrabro. Nije im trebala pobjeda, mogli su igrati na nulu ili se zadovoljiti s bodom te nastaviti graditi svoju bodovnu prednost na „malim“ utakmicama i to bi im bilo sasvim dovoljno. No, Dinamo je na Poljud došao prelomiti sezonu. Došli su s gardom šampiona, igrali su dominantno i pokazali da su u stanju preuzeti odgovornost kada trenutak sezone to od njih traži i na tome im se treba čestitati možda i više nego na samoj pobjedi. Pokazali su kako pravi prvaci osvajaju prvenstva.

Bila je ovo utakmica dva kluba, dva garda i dva psihološka trenutka. Pobijedio je ovog puta favorit, a Hajduk i njegovi navijači se, sad već tradicionalno, navikavaju na proljetna razočaranja. Ipak, premda je rezultat isti, neke razlike u odnosu na prošlu sezonu postoje. Bodovno je Hajduk u nepovoljnijem položaju u odnosu na vodećeg, ali ima nešto više bodova nego prošle sezone te se po tome može zaključiti kako je uzrok trenutnog stanja na tablici više vezan uz dobar posao Dinama nego uz bilo što drugo i možda upravo zbog toga ne treba previše očajavati. Objavljene su već analize o tome koliko je Hajduk podbacio, a koliko Dinamo prebacio očekivane bodove i postignute golove i kako tih 10 bodova razlike nisu samo rezultat trenerskog i momčadskog rada, već kvalitete i samopouzdanja koji su pretežito na strani Dinama. No, upravo tolika bodovna razlika postavlja kontekst ove sezone i govori nam da se ove godine nije propustila nikakva prilika za rezultatski iskorak u prvenstvu i to Hajduku ne bi bio toliki problem da je politika kluba ostala u namjeri odrađivanja godine stabilizacije. No, bez obzira na nejasnoće u smjeru sportskog sektora, konture igre su se ipak razvile i postale vidljive, temelji za napredak su postavljeni i mladi igrači igraju redovito, ne jer su mladi, nego jer su najbolji. Neki su, poput Mlačića  već i prodani za pozamašan iznos te se upravo u ovom dijelu sezone moglo vidjeti koliko je on zapravo dobar igrač i koliko nam je nedostajao. Klub ima jasnu perspektivu na kojoj se treba dalje graditi.

Hajduku sada preostaje ispit profesionalizma. Klub mora nastaviti igrati nogomet i ne odustati od ostatka sezone. Prioritet mora biti obrana druge pozicije na tablici i daljnji razvoj igre i mentaliteta. Potrebno je što prije zaposliti novog sportskog direktora i početi slagati sportsku politiku za iduću sezonu, ali i postaviti dugoročni okvir koji će se pratiti. Treba pohvaliti i otvaranje rasprave i trud oko infrastrukturnih pitanja, primarno kampa i stadiona. To je pitanje nužnosti, a ne želja i kad bi se napravio adekvatni iskorak u tom aspektu bi klub sigurno došao na neku višu razinu, no to je posebna tema.