Kasne devedesete godine prošlog stoljeća.

Upeklo sunce. Prepunom “pijacom” jednog slavonskog grada prolaze ujak i, reći ćemo za potrebe priče, četverogodišnji nećak. Zastaju pred štandom, mali vuče za ruku. „Ujko, ujko, de mi kupi“, dok pokazuje na neki neodređeni dres. Ujak razmisli, pa kaže sam sebi „pa neće mi nećak balet plesat'“ i za stotinjak teško zarađenih kuna kupi crveni kompletić. Malom oči blistaju dok slovka s poleđine dresa – F, O, V, V, L, E, R. „E, a ujko, zašto su ova dva slova V spojena?“ Ujak se smiješi, plan je očito upalio.

25. svibnja 2005.

U kući jednog slavonskog grada nestrpljivo se isčekuje finale Lige Prvaka. Dres Fowlera je već odavno premali pa je prema tradiciji siromašnijih obitelji već davno poklonjen nekom mlađem rođaku. Sada već „odrastao“ desetogodišnjak sjedi u fotelji i čeka gledati Liverpool koji je do tada bunkeraški izbacio Juventus i Chelsea. Bez satelitske televizije i nema baš šanse za gledati Engleze. Prema teletekstu, Liverpool ne stoji najbolje u ligi. Glupi Chelsea. Ali koga briga, izbacili smo ih u polufinalu Lige prvaka, pa smo mi prvaci. Logično, zar ne? Milan s vjerojatno najikonskijom momčadi nultih se trese pred Djimijem Traoreom i Milanom Barošem.

25. svibnja, 2005., oko pola 10 navečer.

Tata ostavlja sina samog u dnevnom boravku i ide spavati, ne zna što bi mu rekao. Malom su oči pune suza. „A drag mi je i Milan“, mali uvjerava samog sebe. Ostaje pogledati do kraja jer kao odgovoran desetogodišnjak konačno smije ostati budan do 11.

25. svibnja, 2005., nešto nakon 11 sati navečer.

U jednom slavonskom gradu naglo se otvaraju vrata spavaće sobe, ushićeni desetogodišnjak iz sna budi i mamu i tatu i viče kako je Liverpool prvak. Mama i tata rade sutradan, pa ga samo tjeraju van i na spavanje. Kod malog više ne postoji Milan, Dinamo, Barcelona. Samo je jedan najdraži klub.

20. lipnja, 2008.

Sada već odrastao muškarac, trinaestogodišnjak pomno prati utakmice svoje reprezentacije na Europskom prvenstvu. Bio je premlad da bi se sjećao Francuske, tijekom Japana i Koreje bio je u školi, Portugal je prespavao, u Njemačkoj naučio da Šimunić može dobiti 3 kartona i Tomas treba igrati odbojku. Austrija i Švicarska su drugačije. Kroz grupnu fazu koju prati u užem krugu obitelji ima svoj ritual – na poluvremenu oko glave omotati šal repke, izaći van i otrčati pet krugova oko kuće. Zvuči glupo, ali funkcionira. Tursku gleda s prijateljima. Neće se sramotiti tijekom poluvremena, već ćemo mi nekako pobijediti – pa igramo bolje, zar ne?

Ne. Rosetti svira kraj nakon Petrićevog promašaja s bijele točke. Suze s poluvremena 2005. se vraćaju. Atena 2007. i osveta Rossonera nije ovoliko boljela. Liverpool it is.

14. ožujka 2009.

Tamo gdje su uvijek tijekom četrnaestogodišnjakovog života zapinjali, iz blata ih izvlači španjolski ljepotan. Liverpool nevjerojatnom predstavom razbija vodeći United i vraća se u borbu za titulu, a Fernando Torres (bar na koju godinu) postaje ikona i najbolji napadač ikad u očima jednog navijača. Kiksat će, moraju.

5. travnja 2009. i 11. travnja 2009.

Federico Macheda zabija valjda jedina dva gola u karijeri za dvije ključne pobjede Uniteda i vraća trofej u ruke Sir Alexa Fergusona. Suša na Anfieldu se nastavlja.

13. travnja 2014.

Anfieldom se ori pjesma, a devetnaestogodišnjakovim ušima Gerrardova rečenica – „We do not let this slip“. Uvijek podcijenjeni Jordan Henderson junački pogiba u zadnjim minutama i dobiva crveni karton protiv izravnog konkurenta i naftnog giganta Manchester Citya za veliku pobjedu i titulu u rukama. Na Anfieldu se aktivno briše više tisuća slojeva prašine na vitrini titula prvaka Engleske. Slomljeno srce od odlaska Torresa u Chelsea, kupovina Andya Carrolla istim tim parama i „I wish I was blind“ momenti gledanja Koncheskog, Poulsena i Jovanovića u najvećem klubu nisu još zacijelili, ali nakon dugo vremena, milijuni navijača sanjaju, a devetnaestogodišnjak ima isti onaj blistavi pogled u očima koji je imao kad je prvi put ugledao taj crveni dres na pijaci jednog slavonskog grada.

27. travnja 2014.

He let it slip. O božice Fortuno, kurvo prokleta. U za Chelsea apsolutno nebitnoj utakmici koja je komotno mogla završiti i neriješeno, najveći igrač u povijesti kluba pronalazi način kako ostati vječnim luzerom. Iago Aspas u zadnjim trenutcima utakmice izvodi valjda najgori korner na svijetu i devetnaestogodišnjaku je jasno – the spirits of Konchesky, Poulsen and Jovanović never left. They never will, klub je proklet.

8. listopada 2015.

Kišni dan na fakultetu, dosadno predavanje. Dvadesetogodišnjaku na prvi pametni mobitel koji je ikad posjedovao dolazi obavijest - nakon sezone previše odlazi Rođo a dolazi „The Normal One“. Nema boljeg za restart. Heavy metal football is on, baby.

26. svibnja 2018.

Luzer u luzerskom klubu. Klopp, kojem su mnogi spočitavali gubljenje svih bitnih trofeja u Dortmundu, počinje svoju vladavinu gubitkom Europa lige protiv Seville te briše klasičnu europsku večer na Anfieldu protiv svog bivšeg kluba. Dvije godine vladavine kasnije, vratili smo se, govori si dvadesettrogodišnjak. Skoro pa ravno 13 godina nakon Istanbula. Real izgleda labavo. Samo su pukom srećom i sudačkim intervencijama došli do finala, a Kloppovi momci pucaju od snage. Kijev je naš. Prvih 20 minuta Liverpool leti po terenu, testiraju Navasa sa svih strana.

Kijev, naravno, nije bio naš. Španjolski terorist, njemački saboter (za potres mozga ga je karma nagradila Dilettom Leottom) te velški akrobat zakopavaju bilo kakvu nadu navijača Redsa. Ali nema veze, govori si dvadesettrogodišnjak. "Ima tu nečega. Bit će okej. Klopp is in for the long run."

15. srpnja 2018.

Dok cijela Hrvatska ima suze u očima, napola od tuge, napola od ponosa, dvadesettrogodišnjak se potajno moli da će Alisson uistinu i potpisati jer bi gledati Kariusa još jednu sezonu moglo biti pogubno.

7. svibnja 2019.

Liverpool – klub luzera. U prvenstvu dizelaško šamaranje protiv naftaša Citya pred najgorim mogućim krajem i gubitkom titule s potencijalnih 97 bodova, u Ligi Prvaka pred knockdownom od moćne Barcelone koja je mirno apsolvirala Camp Nou s 3:0. Salah i Firmino out za utakmicu. "Što je ovaj klub napravio bogovima da su ga ovako prokleli", pita se dvadesetčetverogodišnjak.

Corner taken quickly…

O osvajanju naslova prvaka Europe u najdosadnijem finalu ikad neću trošiti riječi. Jordan Henderson koji mjesec kasnije izjednačava Gerrardov broj trofeja kao kapetan, o kako to bogohulno zvuči.

23. srpnja 2020.

Kad više ništa nije moglo zaustaviti Kloppove trupe (osim Watforda, koji je srušio san o Invinciblesima s ludih 3-0), pojavio se taj nesretni virus. Srećom po navijače Liverpoola, sezona nije otkazana, Henderson i službeno postaje najtrofejniji kapetan Liverpoola u eri Premier Lige te diže kantu na groteskno praznom Anfieldu. I kad ju zajebeš, Fortuna ti se smije. "Nisam o ovakvoj proslavi sanjao, ali glavu gore, bit će ih još, Klopp će tu biti zauvijek", govori si dvadesetpetogodišnjak.

28. svibnja 2022.

Liverpool – klub osvetnika. Ćelavac se opet smije Kloppu, ali utješna nagrada je na stolu. Sad su naši. Benzema show je ispucan protiv PSG-a i Chelsea, Rodrygo se ukazao protiv Citya, ali to je to. Prokužili smo ih. Gladni smo. This fuckery won't go on for much longer.

Ako se pita dvadesetsedmogodišnjaka, najdominantnijem finalu i najzasluženijoj osveti ikad ispriječio se samo jedan čovjek, taj pokvareni belgijski homewrecker na vratima Madriđana. I nešto je konačno puklo. I ne, nisu samo glasnice koje su tijekom večeri vlasniku zagarantirale vrata pakla a susjedima omogućili nikad-zatraženi live prijenos utakmice.

28. siječnja 2024.

Liverpool – klub bez pobjednika. Godinu i pol nakon zadnjeg europskog finala, Jürgen Klopp javno obznanjuje da više nema snage i odlazi iz Liverpoola dvije godine prije kraja ugovora. Tajming ove odluke je čudan, Liverpool u tim trenutcima vodi u ukupnom poretku što će unutar mjesec i pol dana izgubiti te Kloppovu vladavinu okončati na trećem mjestu.

Dvadesetdevetogodišnjak čita vijesti o odlasku i ne osjeća ništa osim empatije. Nije lako biti navijač, a kamoli trener ovog kluba.

21. travnja 2026.

Liverpool – klub koji ne zna što je. Na klupu kluba sjeo je detaljno iskautirani Arne Slot, ni kriv ni dužan već u prvoj sezoni osvojio naslov prvaka i priuštio kapetanu van Dijku da digne kantu i razveseli ovaj puta prepuni Anfield. Time je zaradio mogućnost da potroši pola milijarde funti i rekonstruira momčad po svojim željama. Tek sezonu nakon, pred Liverpoolom je odluka o novoj rekonstrukciji, ovaj puta počevši od trenerske pozicije, pa do zamjene za vjerojatno najboljeg igrača u novijoj povijesti, ako ne i ikada. Puno pitanja, jasnih odgovora je malo, a vremena još i manje.

Preko 1500 kilometara dalje, tridesetjednogodišnjak tipka zadnje riječi ovog teksta i pita se gdje je pošlo po krivu. Ne za klub, on će preživjeti. Ali gdje je nestala ta draž praćenja i življenja za svaki idući vikend i slušanje te bezvremenske You'll Never Walk Alone? Upali se TV, prošaltaju se kanali, zastane se na Anfieldu ili gdjegod Redsi gostuju. Ali nije to to, niti će vjerojatno ikad više biti. I nije kriv VAR, moderni nogomet ili nedostatak Petice na HRT-u. Neke ljubavi su jednostavno prolazne.