Nakon što je Clement Turpin označio kraj uzvratnog dvoboja četvrfinala Lige prvaka između Atletico Madrida i Barcelone, Barcelonina sezona bila je praktički gotova. Posljednji sudački zvižduk na Wanda Metropolitanu označio je kraj Barceloninog puta u najelitnijem klupskom natjecanju za ovu sezonu.

Iako je pobijedila 2:1, taj joj rezultat nije bio dovoljan za prolaz u polufinale te je 11. sezonu zaredom ostala prekratka u pohodu na naslov europskog klupskog prvaka. Zaostatak od dva gola razlike iz prve utakmice ipak se pokazao kao nedostižan i nakon što ju je Atletico Madrid ranije izbacio iz polufinala Kupa Kralja, isto je učinio i u Ligi prvaka.

Tako je Barceloni, nakon osvajanja Superkupa u siječnju, preostalo još samo obraniti ogromnu prednost na vrhu ljestvice španjolskog prvenstva ispred Real Madrida i tako pobjednički završiti sezonu.

Flickov model igre

S obzirom da je u međuvremenu Barcelona još i povećala svoju prednost na vrhu na teško dostižnih 11 bodova pet kola prije kraja, došao je trenutak da se podvuče crta ne samo na ovu sezonu, nego i na cijeli mandat Hansija Flicka na Barceloninoj klupi i analizira kakva je perspektiva njegove momčadi u budućnosti.

Kako bi dodatno razumjeli kontekst, potrebno je prisjetiti se kakvo je stanje dočekalo Flicka na početku njegovog mandata. Njemački stručnjak preuzeo je momčad u ljeto 2024. godine, nakon Barcelonine razočaravajuće sezone pod vodstvom Xavija u kojoj se nije osvojio niti jedan trofej, a sama momčad u većem dijelu sezone nije izgledala konkurentna za najveće domete.

Unatoč tome, Flick nije mogao računati na nikakvu značajniju rekonstrukciju momčadi nego se morao zadovoljiti igračkim kadrom kojeg je zatekao po dolasku, a momčad se pojačala jedino dovođenjem Danija Olma.

Međutim, njegova prva sezona na klupi Barcelone bila je spektakularna i njegov dolazak na klupu se ispostavio kao pun pogodak. Osvojio je La ligu, Kup Kralja i španjolski Superkup, a u Ligi prvaka je dogurao do polufinala gdje je nakon produžetaka ispao od milanskog Intera.

Osim toga, možda još i važniji je bio način na koji je momčad igrala. Odmah po dolasku uspostavio je model igre kojim je Barcelona postala najatraktivnija momčad u Europi.

Taj model igre u fazi napada temeljio se na brzoj progresiji lopte iz prve u drugu fazu igre čije je težište prebačeno u sredinu terena, za razliku od Xavijevog mandata koji je dominantno igrao preko krilnih pozicija.

Jednom kada bi momčad ušla u završnu trećinu terena, cilj je bio maksimalno opteretiti obranu protivnika dolaskom velikog broja igrača u završnicu tako da postoje opcije za eksploataciju međulinijskog prostora, bočnih zona i dubine. Na taj je način Barcelona postala najefikasnija momčad u Europi.

file:///C:/Users/mateo/Desktop/SC/SC%201.png

Screenshot 1. Barcelona je došla sa osam igrača u završnicu. Svih pet zona terena su popunjene: Lamine Yamal – desni bok, Eric Garcia – desni poluprostor, Ferran Torres i Dani Olmo – centralna zona, Raphinha – lijevi poluprostor, Gerrard Martin – lijeva bočna zona, Pedri i Frenkie de Jong – organizatori igre u centralnoj zoni.

U fazi obrane glavno oružje postao je visoki presing. Strukturom 4-2-2-2 u kojoj su krilni igrači iskakali na protivničke stopere, napadač i prednji vezni branili sredinu a bočni igrači agresivno iskakali na protivničke bekove Barcelona je nastojala oduzimati loptu protivniku visoko na njegovoj polovici.

Glavni mehanizam koji joj je to omogućavao bila je visoko podignuta zadnja linija koja je često stajala na centru i momčadi davala kompaktnost, a protivnicima oduzimala vrijeme i opcije na lopti.

Osim što je takav pristup donio fantastične rezultate, većini igrača je stvorio kontekst igre koji im odgovara, a samim time su mnogi igrači pod Flickovom palicom značajno napredovali.

Pedri je napravio korak naprijed postavši jednim od najboljih igrača na svojoj poziciji, Raphinha je odigrao najbolju sezonu u karijeru i ušao u najuži krug za osvajanje Zlatne lopte, a čak je i Ferran Torres postao ubojit napadač postigavši više pogodaka pod vodstvom Flicka nego u cijeloj dosadašnjoj karijeri u Barceloni. Svi su oni dobili odgovarajući kontekst u kojem dolaze do izražaja njihove dobre strane igre, a to je sasvim sigurno veliki podvig trenera.

Možda i najbolji primjer podizanja kvalitete kadra momčadi jest Eric Garcija. Od neperspektivnog stopera koji je bio na izlaznim vratima postao je važan član rotacije i to postavši jedan od igrača sa najviše nastupa u protekle dvije sezone.

Nije Garcia odjednom postao brži, viši i snažniji. Stvar je u tome da mu je Flick osigurao kontekst igre koji mu najviše odgovara. Iskoristio je njegove kvalitete na lopti, podigao zadnju liniju kako bi momčad bila kompaktnija i boljom organizacijom momčadi mu omogućio uspješnije čitanje igre i duele sa protivničkim napadačima u njemu povoljnim uvjetima.

Time je dobio pouzdanog braniča koji uspješno pokriva poziciju stopera i desnog beka, a pronašao ga je u kadru vlastite momčadi, bez da je morao isplatiti nekoliko desetaka milijuna eura i dovesti sličan profil igrača iz drugog kluba.

Flickov model igre daje rezultate, ali nije savršen

No, koliko god Flick donio dobrih stvari Barceloni, treba spomenuti i određene nedostatke njegovog modela igre.

file:///C:/Users/mateo/Desktop/SC/SC%202.png

Screenshot 2. Julian Alvarez (označen strelicom) bez puno protivničkog pritiska upućuje loptu u dubinu za Giuliana Simeonea iza Barcelonine zadnje linije, Pau Cubarsi čini prekršaj i dobiva crveni karton.

Oni su se najbolje vidjeli u utakmica sa protivnicima koji su mogli eksploatirati Barcelonine slabosti, a jedna od najočitijih je visoko podignuta zadnja linija kada visoko presing nije na potrebnoj razini. Takvih problema je bilo i u domaćim natjecanjima, no dva najbolnija primjera sasvim sigurno su dva uzastopna ispadanja u Ligi prvaka od momčadi koje su na papiru slabije od Barcelone.

Osnovni problem ovakvog modela igre jest prevelika ovisnost o kvalitetnom presingu  momčadi, posebno njene prednje linije. Ukoliko on nije dovoljno kvalitetan, u svakom trenutku postoji opasnost da protivnik u nekoliko dodavanja probije prednju liniju momčadi, a onda ima priliku napasti posljednju liniju koja stoji na centru.

U prvoj sezoni momčad se relativno uspješno oslanjala na mehanizam postavljanja offside zamke jer je imala Iniga Martineza koji je odlično čitao igru i bio predvodnik takvog stila branjenja, a ostali braniči su pratili njegove kretnje.

Međutim, njegov odlazak je u tom smislu prilično oslabio momčad, a osim toga i protivnici su se znatno bolje prilagodili na spomenuti Barcelonin obrambeni mehanizam te imaju spremna rješenja kako eksploatirati takvu visoko postavljenu zadnju liniju.

Napadanje dubine iz druge linije, lopta na bok pa na drugu stranu terena gdje se igrač koji je prvotno bio u zaleđu uključuje ponovno u igru kada bude u dozvoljenoj poziciji i brojni drugi načini ogolili su ovaj Barcelonin obrambeni sustav i ukazali da su joj potrebne prilagodbe.

Takve prilagodbe mogu uključivati nešto konzervativniji pristup igranja presinga, biranje unaprijed dogovorenih okidača za presing, biranje trenutaka utakmice kada će se ići u agresivni presing, a kada će se momčad povlačiti ili pak najočitije rješenje ukoliko ga je nemoguće pronaći kroz nadogradnju već postojećeg sustava - dovođenja odgovarajućih igračkih profila koji će sustav podići na višu razinu. To se odnosi na poziciju centralnog napadača koji će igrati efikasniji presing, na veznjaka koji bi mogao pokrpati rupe koje nastanu jednom kada se prednja linija presinga raspadne ili na stoperske pozicije koji će bolje braniti dubinu.

Jer kada se stvari ogole do kraja jasno je da s ovakvim modelom igre Barcelona puno dobiva, ali i dosta toga gubi.

On joj omogućava dominaciju u većem dijelu utakmica tako što napadačima omogućava osvajanje lopte visoko u protivničkoj polovici i puno opcija u završnici, a obrani da bude proaktivna i da se ne mora braniti u duboko u svojoj polovici čime bi do izražaja došli neki njezini objektivni nedostatci.

Međutim, pod najveći znak pitanja ovakav model igre dolazi u utakmicama sa najkvalitetnijim suparnicima, a to je najčešće u eliminacijskoj fazi Lige prvaka. Može li se ovako igrati svih 90 minuta znajući da samo jedna pogreška u fazi obrane može dovesti do primanja pogotka?

To je pitanje na koje će morati odgovoriti Hansi Flick i njegovi suradnici kada budu analizirali svoj rad u protekle dvije sezone. Jer sa ovakvim modelom igre margina za pogrešku je strašno mala i postavlja se pitanje je li potrebno tako riskirati protiv Atletico Madrida i sličnih momčadi, imajući u vidu da je ista ta momčad ostala iza Barcelone u španjolskom prvenstvu ogromnih 25 bodova.

Zašto protiv takvih momčadi staviti sve na kocku i ovisiti o tome hoće li tvoj napadač stići napraviti pritisak na protivničkog igrača s loptom ili hoće li tvoj stoper uspjeti napraviti korak prema naprijed u djeliću sekunde i ostaviti protivničkog napadača u zaleđu?

Ispadanje od Atletico Madrida je direktna posljedica takvog modela igre.

U prvoj utakmici Pau Cubarsi je dobio crveni karton jer je srušio protivničkog igrača koji je iskoristio visoko postavljenu zadnju liniju Barcelone, a u drugoj utakmici Atletico postiže ključni pogodak kojim je potpuno ubio Barcelonin momentum nakon fantastičnog početka, i to nakon što je Barcelona izašla u agresivni presing u trenutku dok je imala igrača manje jer je Fermin Lopez bio van terena radi ukazivanja liječničke pomoći.

file:///C:/Users/mateo/Desktop/SC/SC%203.png

Screenshot 3. Nahuel Molina (označen crvenim krugom) šalje loptu na Antoinea Griezmanna (označenim crvenom strelicom) koji ju odmah šalje u dubinu za Marcosa Llorentea (označen bijelom strelicom). U samo dva dodavanja Barcelonin visoki presing je izigran i Atletico Madrid je stvorio napadačku tranziciju.

file:///C:/Users/mateo/Desktop/SC/SC%204.png

Screenshot 4. Marcos Llorente (označen crvenom strelicom) napada dubinu i na drugoj strani pronalazi Ademolu Lookmana (označen crvenom strelicom) koji postiže ključni pogodak za 1:2.

Pred Barcelonom je odluka koja može usmjeriti budućnost ove generacije

Svima je jasno da Hansi Flick radi odilčan posao na klupi Barcelone. Uspio je probuditi razbijenu momčad, učinio ju je najatraktivnijom momčadi u Europi i izdominirao Španjolskom u kojoj je Barcelona na pragu obrane naslova prvaka, a osvojila je i pet od posljednjih šest domaćih trofeja.

I sve je to napravio uz minimalna ulaganja u momčad.

A s druge strane najveći rival u svom kadru ima Kyliana Mbappea, Viniciusa Juniora i Judea Bellinghama. Po mnogima tri od 10 najboljih igrača svijeta.

Međutim, jasno je i da je Hansi Flick tvrdoglav čovjek. Više puta je na konferencijama za medije naglašavao kako ima svoj model igre i od njega ne želi nipošto odustati.

Samim time, pred Barcelonom je važna odluka.

Hoće li se nastaviti sa ovakvim modelom igre ili će se ići prema nečemu stabilnijem i dugoročno održivijem? Ako se nastavi ovim putem hoće li se momčad pojačati potrebnim pojačanjima ili će se pokušati dodatno unaprijediti postojeći model igre bez dovođenja skupocjenih pojačanja?

O ovim pitanjima ovisi bliža budućnost Barcelone. Uspjeli su ponovno uspostaviti dominaciju u Španjolskoj, no upitno je može li se ovakav klub zadovoljiti time na duge staze, pogotovo uzevši u obzir da su zadnji trofej Lige prvaka osvojili davne 2015.

Ukoliko u skorijoj budućnosti nastave sa razočaravajućim nastupima u Ligi prvaka, temelji ove nove momčadi mogli bi se ozbiljno uzdrmati. Osim toga što momčad neće ostvariti očekivanja milijuna navijača diljem svijeta, pitanje je, primjerice, kolike će šanse imati Lamine Yamal u borbi za osvajanje Zlatne lopte.

Ne treba ni spominjati kakve bi pogubne posljedice po Barcelonu ostavilo stvaranje narativa da Barcelona više nije klub gdje se igrači mogu boriti za osvajanja Ligi prvaka i Zlatnih lopti.

Na Barceloni je da takav scenarij spriječi. A to može jedino tako da konačno ispravi svoje nedostatke u igri i pruži si najveću moguću šansu da se u kontinuitetu može boriti za naslov Lige prvaka.

Sa Hasijem Flickom ili bez njega.