Prije nešto malo više od 14 godina, NK Rijeka je bila klub na rubu ponora. Grcanje u financijskim dugovima i boravak u borbi za opstanak bila su tadašnja realnost kluba sa Kvarnera. Tada, 20. ožujka 2012. godine, u klub ulaze Damir Mišković sa Gabrielleom Volpijem i fundacijom Social Sport čime započinje jedan novi, uspješni period Rijeke. Ovaj period za potrebu teksta nazvati ćemo erom Damira Miškovića. 

Lijepa priča sa Kvarnera

Nakon kraćeg mandata Elvisa Scorije na klupi Rijeke, u proljetnom dijelu sezone 2012-2013 klupu Rijeke preuzima, sada već legendarni, da ne kažem mitski, slovenski stručnjak Matjaž Kek. Iako se to često ne spominje po medijima, a vrlo je bitno za nastavak priče, klupsku politiku kluba u to vrijeme vode Srećko Juričić i njegov pomoćnik Ivan Mance. Rijeka je u istoj sezoni spretno i sretno izborila Europu ispred RNK Splita tako što je tada Zadar remizirao sa Splitom i tako omogućio Rijeci kvalifikacije Europske Lige.

Nešto kasnije će ispasti da je taj remi ključan rezultat koji je definirao Rijekin put narednih nekoliko godina i rezultat koji je postavio Rijeku na pravi kurs po pitanju sportske politike i vođenja kluba. Te ljetne kvalifikacije donijele su Rijeci renomiranog njemačkog prvoligaša - Sttutgart. Epilog toga susreta vjerojatno znate i sami, Močinić za Mujanovića i u samom smiraju utakmice pogodak Mujanovića pokraj Ulreicha koji osigurava Rijeci prve skupine europskih natjecanja nakon dugo, dugo godina. U toj europskoj avanturi ostvario se sasvim korektan rezultat, bili su tu remiji protiv Betisa i Lyona te sasvim pristojne predstave protiv renomiranih europskih ekipa. Ono što je puno važnije je utjecaj koji je taj rezultat donio. Naime, tim rezultatom, Matjaž Kek je dobio potpuno povjerenje i mir pri vođenju svog posla u riječkom mandatu. Mir i kontinuitet, ključne su riječi koje su obilježile Kekov mandat u Rijeci. Luksuz koji mnogi treneri u HNL-u nemaju.

Međutim, teško bi i Matjaž Kek mogao ostvariti rezultat da nije bilo dobrog posla ljudi sa kata. Juričić i Mance, u suradnji s Kekom su radili odličan posao u selekciji igrača. Bilo je tu promašaja, naravno, međutim, pimp-my-ride model, gdje su se rehabilitirale karijere igrača koji bi negdje zalutali, poklazao se kao vrlo dobar kako za Rijeku, tako i za igrače koji su se očito vrlo dobro osjećali na Kvarneru. Naravno, Rijeka je iskoristila ponešto i krize u NK Osijeku gdje su dovedeni sada već prekaljena HNL imena, Jugović, Kvržić, Mitrović, Lešković, Vargić... Kupovalo se tada nešto i u Lokomotivi (Mate Maleš), ali isto tako su se koristili škartirani igrači Dinama, koji je ipak držao monopol nad talentom u HNL-u. Dovedeni su i neki sjani stranci, kao što su Moises i Gorgon, nesretni Mate Jajalo i mnogi drugi igrači, koji su ipak u većini na papiru djelovali kao uspješni, nego kao promašaji. 

No, da se vratimo malo na Matjaža Keka. Mir i kontinuitet. Ključne riječi. Nakon prve Europe, došla je i druga, po rezultatu uspješnija. Po mome skromnom mišljenju to je bila talentom, najbolja Rijeka u Miškovićevoj eri predvođena sjajnim Andrejom Kramarićem, uz kojeg su bili jos Mate Jajalo, Miral Samardžić, Anas Sharbini, Moises, Ivan Močinić i drugi sjajni igrači. Padali su na Kantridi Feyenoord i Standard, falilo je vrlo malo da Rijeka te godine i prezimi u Europi, međutim, skupina sa braniteljem naslova Sevillom i već spomenutim Feyenoordom i Standardom je ipak bila preveliki zalogaj za klub s Kvarnera. U zimu iste sezone, Rijeka i bilježi tada rekordnu prodaju gdje je Andrej Kramarić nakon sjajne polusezone prodan u Leicester za 10M eura. Sezona 15./16. donijela je nekakve upitnike nad Matjažom Kekom gdje je Rijeka imala nestvarno velik broj remija (14) i javno mnijenje da Matjaž Kek, možda ipak nije taj koji može povesti Rijeku prema naslovu prvaka. Ipak, usprkos tome, kulminacija i vrhunac Kekove vladavine dolazi u sezoni 16./17.. Rijeka predvođena Frankom Andrijaševićem, sjajnom osovinom Ristovski-Vešković, dirigentima Bradarićem i Mišićem te hladnokrvnim Marijom Gavranovićem osvaja prvu povijesnu duplu krunu sa nevjerojatnih 88 bodova, samo 2 ispred zagrebačkog rivala. Tu momčad Rijeke je prije svega krasio karakter. To je i u nekoliko posljednih gostovanja na podcastima naglasio i sam Kek koji je nekoliko puta naglasio kakva je sjajna ta momčad bila. Nemojte zaboraviti ovdje tko je tada i vodio sportsku politiku Rijeke, Srećko Juričić i Ivan Mance.Iduće sezone, Rijeka bilježi još jedan dobar izlet u Europi sa pobjedama protiv Milana i Austrije Beč, međutim famozno prezimljavanje se ponovno nije dogodilo. U prvenstvu se zakasnilo za samo 3 boda za Dinamom koji je prolazio kroz svoje probleme - sjetiti ćete se da je iste sezone (17./18. Dinamo na kraju sezone preuzeo Nenad Bjelica, a nastavak toga znate i sami). Međutim, nakon te uspješne sezone u Rijeci se dogodilo nešto što je prošlo ispod radara javnosti. Događa se redukcija budžeta, priljeva financija od Social Sporta više nema i uzde kluba u potpunosti preuzima samo Damir Mišković sa svojom obitelji. Pola godine poslije ili sezonu poslije, kako želite, Matjaž Kek napušta Rijeku. Sjetiti će se neki malo upućeniji da to nije bio rastanak za pamćenje, poraz u Velikoj Gorici, i pozdravljanje navijača na parkingu stadiona uz povike "Neka idu oni, ti ostani", međutim Kek kakav je, donio je odluku i vrlo naprasno napustio Rijeku. Time je završila vrlo uspješna petoljetka Matjaža Keka u NK Rijeci, na parkingu u Velikoj Gorici, bez velikih pozdrava i riječi i jedna era koju još uvijek svi navijače Rijeke pamte sa suzom u oku.

Doba stagnacije

Nakon Matjaža Keka, na klupu Rijeke dolazi Igor Bišćan. Tada mlad trener, s velikim potencijalom, ali i s velikim bremenom nekih drugih vremena i sukoba s navijačima. Nije mu pomoglo ni to što je u stožer odabrao zloglasnog Renata Pilipovića, međutim, Bišćanova epizoda u Rijeci može se opisati kao uspješnom. Nije Rijeka igrala atraktivan i efikasan nogomet, ali ipak je osvojen kup u Puli protiv vjerojatnog najjačeg Dinama u povijesti predvođenog s Brunom Petkovićem, Danijem Olmom, Mislavom Oršićem i sličnim igračima.

Bišćan nakon godinu dana napušta klupu Rijeke na poziv mlade u21 reprezentacije i na njegovo mjesto sjeda slovenski stručnjak Simon Rožman. U suprotnosti sa Bišćanom, Rijeka pod Rožmanom prema subjektivnom dojmu pisca teksta, igra sjajan nogomet. Slovenac Rijeci donosi kup i sjajne nastupe u europskoj korona sezone protiv Real Sociedada, Napolija i AZ Alkmaara. Ipak, niti Slovenac se nije dugo zadržao u Rijeci. Naporan ritam od 10 utakmica u veljači 2021. godine uzrokovan odgodama utakmica radi korone ostavio je traga na slovenskom stručnjaku, a niti poziv Maribora nije tu puno pomogao. Nakon poraza od Hajduka na Rujevici, Rožman napušta klupu Rijeke i na njegovo mjesto dolazi, tada, hit trener HNL-a Goran Tomić. Ipak, iste godine događa se još jedan vrlo važan odlazak, a to je onaj Ivana Mancea. Mance je toj sezoni Rijeci dogovorio Princea Ampema i Nediljka Labrovića, dok je i uspješno ostvarn kontakt i sa Josipom Drmićem koji je proveo to proljeće na posudbi u Rijeci, što je bio temelj za njegov dolazak i iduće sezone. Na mjesto Ivana Mancea, dolazi čovjek vrlo ikoničnog prezimena - Robert Palikuća.

Na putu prema dolje

Dojam je da je u narednoj sezoni Goran Tomić prelako potrošen. Rijeka je tada bila vrlo blizu vrhu u borbi sa Osijekom i Dinamom, međutim, Robert Palikuća na zimskom prijelaznom roku nije na adekvatan način osvježio i ojačao ekipu da bi Rijeka mogla pratiti taj korak do kraja sezone. To je uzrokovalo unutarnje sukobe u klubu između trenera i sportskog direktora, koje je na kraju ikonično rezultiralo porazom od Hrvatskog Dragovoljca kojeg su tada predvodili Frigan, Galešić, Hodža i drugi Rijekini juniori te poraz u finalu kupa od Hajduka na Poljudu. Nažalost, ispasti će, Rijeka je tada odabrala zadržati Roberta Palikuću, a ne Gorana Tomića. Iduća sezona Rijeke je ujedno i najneuspješnija u eri Damira Miškovića. Razni igrači koji su dovedeni ispali su kao apsolutni promašaji. Lutalo se sa trenerima, Dragan Tadić, Fausto Budicin i u konačnici kao šlag na svemu - Serse Cosmi. Rijeka u borbi za opstanak i tada ikonična izjava Sersea Cosmija da će od igrača ostati samo dresovi. Robert Palikuća je već bio davno zaboravljen lik, otišao je sam u kolovozu iste sezone te iza sebe ostavio spaljenu zemlju. Ipak, nije sve u mandatu Roberta Palikuće bile loše. Već spomenuto profiliranje igrača kroz Hrvatski Dragovoljac, koji će kasnije biti vrlo važni prvotimci i prodajni eksponati. Dolasci Lindona Selahija i Naisa Djouahre se također ne mogu izostaviti jer su oni bili među najvažnijim igračima u Rijekinoj drugoj duploj kruni. Međutim, dojam je da je nakon odlaska Ivana Mancea, Rijeka počela lutati. Damir Mišković pustio je uzde kluba u ruke jedne osobe i izgleda - promašio. Rijeka, koja je dugo godina bila sinonim za stabilnost i mir, odjednom je postala turbolentna sredina koja nema jasnu plan i viziju kako napredovati kao klub.

Doba turbolencija

Damir Mišković i Srećko Jurčić koji je tada u ulozi savjetnika ipak povlače pravi potez. Dolazak Sergeja Jakirovića koji je uz određene prinove te sezone stabilizirao Rijeku i doveo je do mjesta koje vode u europske kvalifikacije ispao je kao pun pogodak. Iste sezone, na upražnjeno mjesto sportskog direktora tada sjeda Darko Raić Sudar uz Antoninija Čulinu kao svog pomoćnika. U ljetnom prijelaznom roku, Rijeka radi fantastičan posao. Mnogi će reći da je to Jakirov prijelazni rok, jer su dovedena imena koja će definirati Rijekinu budućnost narednih nekoliko sezona - Marco Pašalić, Toni Fruk, Niko Janković i mnogi drugi. Da stvar ne bude u potpunosti idealna, Sergej Jakirović u smiraj ljeta napušta Rijeku i odlazi s plaže u Dinamo, a na klupu Rijeke sjeda zagrabački dečko, Željko Sopić. Prva velika turbolencija koja će se dogoditi u Rijeci u kojoj ipak glavni i odgovorni ne leže u uredima na Rujevici. Sergej Jakirović iste sezone uspješno vodi Dinamo do naslova. Željko Sopić koji je na raspolaganju, najskuplju momčad Rijeke u puno vremena, poduplanu na svim pozicijama i predvođenu s Markom Pjacom nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Damir Mišković iste sezone se upustio i određen rizik gdje je zadržao momčad na okupu na zimskom prijelaznom roku čime je bila narušena i financijska stabilnost kluba. Pisac ovoga teksta, kao i generalno mišljenje u Rijeci smatraju da je ta sezona bila neuspješna s obzirom na količinu talenta koja je tada obitavala u riječkom kadru, međutim, Sopa je prisvojio srca navijača i iako se spominjala smjena krajem sezone, Željko Sopić je nastavio voditi Rijeku i u idućoj sezoni. Bar na kratko.

Guske u magli

Bio je to vrući ljetni utorak ljeta 2024. godine, vaš pisac kao i sav radni narod, tokom radnog vremena, oko 10h sati ujutro kao ritual pred svaku utakmicu sluša presicu Željka Sopića pred odlazak u Švedsku na uzvratnu utakmicu protiv Elfsborga. Nedugo nakon toga, dolazi šokantna objava klupa kako Željko Sopić više nije trener Rijeke te da njegovo mjesto preuzima Radomir Đalović, do tada član stožera koji je tada bio u Rijeci 2 godine. Nitko u Rijeci nije imao dojam da je Đale trajno rješenje, međutim klub je očito imao drugačije planove. Također, Đale je onaj lik za kojeg kažete jedan od nas. Legendarni napadač Rijeke, nazabijao se sjajnih golova, ali nije djelovao kao osoba koja u tome trenutku treba preuzeti vođenje Rijeke. Nije mu pomogla ni činjenica da da je ispao od Elfsborga i da ga je Victor Sanchez u Ljubljani s Olimpijom pregazio sa tada rekordnih 5-0.  Međutim, to nije pravo pitanje. Pravo pitanje je zašto je Željko Sopić uopće dobio otkaz i to u trenutku kada je već imao press konferenciju pred uzvratnu utakmicu u Europskoj ligi. Reći će Sopa da je to između ostalog radi slučaja Juncaj, reći će ljudi u klubu da je ekipi trebala promjena, no nisam siguran da itko vjeruje u tu priču. Kako smo konstatirali ranije, da se vodstvo kluba odlučilo dati Sopiću otkaz na kraju prošle sezone, vjerojatno nitko ne bi previše zamjerio. Davanje otkaza treneru 2 dana prije utakmice sezone je suludo ma kakav god to trener bio. 

Prije otkaza Sopića, treba naglasiti još jednu bitnu stvar. Damir Mišković odlučio je povećati cijenu karata sa nevjerojatnih 150% (i više) što je u tom trenutku narušilo sjajnu atmosferu koja je vlada oko kluba. Otkaz Sopiću tu već narušenu atmosferu je i dodatnu narušio. Poraz u Ljubljani ispada da više nije ni imao što narušiti, međutim divljački izljev navijača u Ljubljani to i ne govori. Kako je klub donio vrhunsku odluku s Jakirovićem, tako ovdje ispada da je klub pogriješio u svim mogućim odlukama.Ipak, usprkos svemu, Radomir Đalović kao uno di noi uspio je skupiti glave i povesti Rijeku u napadu prema duploj kruni. Sezona puna turbolencija, puna rezultatskih neizvjesnosti, živciranja i frustracija ipak je rezultirala sjajnim uspjehom na kraju sezone. Damir Mišković je Đaletu maksimalno otežao taj pohod prodajom Galešića u Dinamo, Pašalića u MLS i Smolčića u Como u zimskom prijelaznom roku. Dojam je da je Rijeka osvojila naslov unatoč Miškoviću (i sportskom sektoru), a ne radi njih i njihovih odluka koje će ipak većina okarakterizirati kao loše. Treba, naravno i nešto pripisati lošim sezonama Dinama i Hajduka, međutim to je druga tema, a naslov treba znati osvojiti i u takvoj sezoni,

Dupla kruna je osvojena, Rijeka u kvalifikacijama za Ligu prvaka, a sportska politika - izgubljena. Neki ključni igrači u osvajanju duple krune otišli su besplatno zbog isteka ugovora (Selahi i Djouahra). Đale je izgleda malo i izgubio energiju što je rezultiralo porazom od Shelbourna na Rujevici, i velikim porazom od PAOKa u Solunu. Ipak, skupine Konferencijske lige su izborene i ne može se Đaletu po tom pitanju puno prigovoriti. Svakodnevne priče o prodaji kluba mu sigurno nisu pomogle, ali Đalović je ipak ispunio klupske ciljeve. Međutim, Rijeka se nakon poraza u Solunu i remija na Poljudu odlučuje za otkaz svom Đaletu te dovode španjolskog stratega Victora Sancheza koji je nanio Rijeci jedan od najvećih europskih poraza u povijesti. Nikada nećemo saznati što bi bilo da Rokas Pukštas nije zabio pogotak u posljednjoj sekundi Jadranskog derbija, možda bi Đalović i dalje bio trener Rijeke iako su u kuloarima kružile priče o narušenim odnosima između trenera i kata. Zvuči poznato?

Činjenica je da sportski sektor Đaloviću nije doveo adekvatne zamjene za igrače koji su besplatno otišli iz kluba. Činjenica je da se klub napunio (zasad) poluproizvodima u vidu Yankova i Husića i da se klub nije adekvatno pripremio za igru na 2 fronta. Đale je na kraju samo žrtva nejasne i loše sportske politike koja se provela to ljeto, a radi priče o prodaji kluba. Tek na kraju prijelaznog roka u stani pani trenutku su dovedeni Samuele Vignato i Daniel Adu Adjei kao pojačanja.  

Sve kontra Sancheza

S oslabljenim prošlogodišnjim kadrom, sa neadekvatnim pojačanjima i depresivnim Jankovićem, Victor Sanchez u aktualnoj sezoni Rijeke ipak donosi nešto novo. Rijeka se odmiče od postavki igre uspostevljenih još u doba Sergeja Jakirovića na koje su se naslanjali i Sopić i Đalović te na krilima novog trenera Rijeka ostvarju sjajan rezultat u Konferencijskoj ligi. Ipak, Sanchez je bio od prvog dana suočen sa kritikama. Ljudi su sentimentalni i smatrali su da smjena Đalovića nije opravdana. Dalje, Sanchez kao trener sklon rotacijama i u ovom slučaju, opravdanim rotacijama (prema informacijama iz kluba i doveden je da koristi cijeli kadar) konstantno je bio pod medijskim udarom jer rezultat u HNLu nije pratio uspjehe u Europi. 

Zimski prijelazni rok doveo je i neka nova imena, od kojih možemo izdvojiti Barca, Barišića i Pavića kao pojačanja dok Legba i Morchiladzea, za sada kao promašaje. Proljetni dio sezone unosi i nove turbolencije, Rijekini rezultati u HNL-u nisu u skladu sa očekivanjima. U Europi se napravio odličan uspjeh u vidu prolaska protiv Omonije i ispadanja protiv puno moćnijeg Strasbourga, međutim HNL je štekao. U tom trenutku, događa se nešto, do tada još neviđeno u klubu sa Kvarnera. Damir Mišković javno istupa i komentira rezultate i trenera, čime je i konačno zabijen zadnji čavao u lijes Rijeke kao ekipe koju kras mir i stabilnost. U konačnici, Rijeke će završiti u kvalifikacijama za europska natjecanja. Rijeka će i izgubiti finale kupa od Dinama, ali nije sramota izgubiti od ovakvog Dinama. Klupski ciljevi su apsolutno ispunjeni, a neki i premašeni, a ipak osjeća se nekakav smrad i osjećaj truleža oko kluba. Oko Victora Sancheza lome se koplja, neki bi ga svim silama zadržali, dok drugi neće previše plakati za njegovim odlaskom. Nažalost (vašeg pisca) ili na sreću (nekih drugih), Victor Sanchez je vjerojatno bivši na kraju aktualne sezone i ponovno odnosi unutar kluba djeluju narušeni.

Budućnost?

Kako dalje za Rijeku? U kuloarima se ponovno počelo spominjati ime Matjaža Keka. Matjaž Kek više nije isti trener koji je bio prije 10 godina. Rijeka više nije ni isti klub koji je bila prije 10 godina. Kek će se naći u puno težoj i goroj situaciji nego kada je na parkiralištu u Velikoj Gorici napustio klub. Također, naći će se sa sportskim sektorom koji se do sada i nije previše iskazao u sportskoj politici. Može li Kek to sve popraviti ili će umjesto legende upasti u jedno sivilno koje se nadvilo nad Rujevicom?S druge strane, treba li ostati Sanchez? Sanchez je trener s kojim Rijeka može graditi dalje, međutim, mogu li se odnosi ispraviti i nastavit dalje u nekom boljem svjetlu? Ljudska priroda nas uči da to baš i nije moguće.Može li netko treći kao trener popraviti stanje? Nekakav Čabraja ili Bišćan? Možda i može, ali djeluje da je takvo ime put u beskonačan kružni tok iz kojeg se izlaz može teško pronaći.

Možda je i vrijeme da se riječki mediji malo pozabave i radom sportskog sekora. Oni su predugo zaštićeni i lišeni bilo kakve odgovornosti i bilo kakve medijske i javne kritike, a kako smo ustvrdili, uspjesi su ostvareni usprkos njima, a ne radi njih. 

Kao izlazak iz ove situacije ili svjetlo na kraju tunela, djeluje kao eventualna prodaja kluba i dolazak neke nove energije. Ukoliko se nešto takvo ili slično ne dogodi, bojim se da bi mogli ponovno gledati put prema dolje samo ovaj puta nisam siguran da će se iz te rupe uopće biti moguće izvući.