Kada u nedjelju navečer uspavaš petnaestomjesečnog demona, jedino što želiš je svaliti se na kauč i pogledati dobar nogomet. Ne vrhunski, dobar, dovoljno je. Pa ipak, nerijetko se u sportu događa da se finale odigra prije finala, a nedjelji ostane ako ne hladan, onda mlak tuš.

Ne kažem da su polufinalne utakmice bile za utopiti se u sevdahu od taktike i nogometnog umjeća, niti da je utakmica za treće mjesto zasluženo ukrala show, no nitko nije mogao predvidjeti da će nas u finalu dočekati toliki ponor razlika.

Sraz jedne od najboljih obrana na prvenstvu (samo jedan gol u Simonovoj mreži!) s luđačkom predanosti cilju i kreativnosti (bivšeg) čarobnjaka i njegovih tjelohranitelja obećavali su zanimljivu utakmicu, ili barem utakmicu dostojnu finala. Na papiru su to trebale biti momčadi popuno drugačijeg stila igre, karaktera te nogometne inteligencije, no malo tko je očekivao da će se jedna momčad pojaviti na terenu s općim nedostatkom svega navedenog. Umjesto igre, vještine, čarolije vidjeli smo nemoć koja je rezultirala nervozom, kukavičkim ponašanjem, udaranjem, provokacijama te tužakanjima na razini vrtićanaca.

Kako su Španjolci sve to izdržali? Iako su mediteranski tip ljudi i ima i u njima strasti i temperamenta, uspijeva im ono što drugima s ovog podneblja baš i ne – pomiriti vrelu krv i disciplinu, temperament i dobar nogometni odgoj. Oni su kako je jednom Tomislav Globan kazao „uspješni mi“ (Balkanci op.a). Izdržala je struka iznad batine, izdržao je sportsmanship iznad provokacije, izdržala je momčad iznad pojedinca.

 Argentinci su, s druge strane, gora verzija nas, sportski gledajući. I mi se klanjamo kultu reprezentacije te kroz nogomet snažno gradimo i nacionalni identitet. I mi momčad gradimo oko centralne figure vođe kojemu su drugi igrači uglavom odani. Ali, kod Argentinaca nema granice zdravog ukusa. Tu su crtu prešli otprilike na dodjeli medalja u Kataru. Kod njih nema znaka STOP jer da ima, ne bi pretvorili tipičan južnoamerički stil nogometa isključivo u divljanje bijesnih džukela oko cendrave tužibabe. Ne bi prvi puta opalili po golu u produžetku. Ne bi izgledali kao da su u to finale zalutali.

Zato jutros nitko ne plače za tobom, Argentino, nego cijeli svijet pije prijatnu kavicu. Pobijedio je nogomet, a izgubili su kukavičluk, krkanluk i sveopće kokošarenje.