Napisavši tekst o Oluwatobi Promise Akinpelu Davidu njega je krenulo, čak je zabio i svoj prvi gol u Europskoj ligi. Tobi, zvijeri!

Sada pišem o Hibernianu u koji sam već odavno virtualno zaljubljen ali živio sam u strahu jer nikad ne znaš šta te čeka licem u lice, sreća pa se radi o Škotskoj, a ne o Thailandu... Postojala je bojazan od famoznog "catfisha" i da će naš susret završiti na nekih 20m udaljenosti shvatajući da je sve fejk i da instagam laže te da me u Edinburškoj magli čeka tek gojazna zelena spodoba. Sreća pa je u svemu tome bojazan bila neopravdana. 

Moram priznat, trema je bila veća nego na dejtu sa prvom simpatijom. 

- Sjećajući se na dane djetinjstva i kada smo moj prijatelj Josip i ja igrali protiv zamišljenih igrača na jedan gol (stol ispred ulaza u kuću) uz odrađeni ždrijeb kvalifikacija za Ligu Prvaka i derali se - zabijaaaa TNS za 1:0, Portsmouth ide daljeee... Heeeaaaarts je poveo protiv Budućnosti 1:0... Ni sluteći da ću reagiarati sa gađenjem 15ak godina kasnije na spomen tog kluba. Čuj Hearts!?

Siječanj je poznat kao depresivan mjesec pa smo djevojka i ja odlučili Hrvatsku zamijeniti jednim od najljepših gradova u Europi pa i svijetu, mitskim Edinburghom. Putem u Edi, na Londonskom aerodromu nabasah na stariji hrvatski par i čuvši da pričaju naš jezik, ušli smo u priču tako da su se ženske jadale jedna drugoj kako ih nogomet vodi svugdje pa tako i u Škotsku, zahvaljući muškoj zaluđenosti loptanjem, a posebno otočkim. Kaže mi gospodin da je uspio dobiti karte za Rangers - Celtic te da mu ih je riješio Bajrami, igrač Rangersa. Rekoh oh, fino ali nisam ti ja za to blještavilo, ja čekam tvoje Rangerse na Easter Roadu, u zelenoj boji radničke klase sa sunčanog Leitha. Nasmijao se stari, točnije malo se i podsmjehnuo ali nisam zamjerio, svi mi nosimo svoje križeve, a ja sam ih nosio prvih 15 kola gledajući bezglave Hibse. Ali sve se promijenilo 26.11 u hladnoj noći i golom Rockya za 3:3, u ovom trenutku se može reći i "knockoutom" sjevernog rivala, Abeerdena. Rocky Bushiri Kiranga, stijeno!

Stigošmo mi u Edinburgh, večer smo proveli na božičnom sajmu uz "haggies and frites i ale pie", djevojka se skoro izrigala na haggies ali meni je bilo brutalno, ma da sam i govno pojeo rekao bih da je dobro jer tu smo! 3km od svetog grala! Drugi dan šetnja sunčanim i prekrasnim ulicama grada, ispijajući kave i razna pića u famoznim pubovima počela me prat nervoza jer oči mi žude za nekoliko tona zelenog čelika. Predložio sam Calton Hill i šetnju do brda... Kad smo došli gore, potrčao sam kao malo dijete na desnu stranu i ugledao ljepoticu, Sydney Sweeney je mala maca za ovaj prizor. 

Galebovi i more u daljini, Easter Road i ja u blizini. Oh majke ti, srce da iskoči! 

I galeb mi se posra po uhu i jakni, a posrah se i ja na "catfish". Hibernian, u te' sam zaljubljen. I tu bih završio sa uvodom i osobnim prispodobama.

Bacimo se na posao! Hibernian je osnovan od strane Irskih katolika u kolovozu 1875. godine i ima duboko ukorijenjen katolički nauk u svojoj povijesti. Hibsi su svoj procvat imali završetkom Drugog Svjetskog rata i u tom razdoblju se etablirala i "the Famous Five", Smith, Johnstone, Reilly, Turnbull i Ormond. Opće poznati kao najbolji u Škotskoj povijesti. Svaki od njih je postigao više od 100 golova za Hibse. Sve je teklo glatko do 1990ih u kojima su bili blizu financijskog krah, a zamislite tko se sjetio "pomoći", Wallace Mercer iz redova ljutog gradskog rivala Heartsa. Navijači Hibsa su to smatrali otmicom te su pokrenuli osobnu akciju spašavanja i uspjeli su u tom naumu uz pomoć lokalnog biznismena, Sir Toma Farmera. Osvojili su Hibsi i Škotski kup 1991, par dobrih godina je uslijedio no 1998. su ispali u drugu ligu ali su se ekspresno  vratili u najviši rang. Slijedile su "zlatne" 2000e, a zatim su redali uspjehe do sezone 2013-2014 kada su ponovo ispali u niži rang i tu dolazimo do bliske budućnosti i sadašnjeg trenera Hiberniana.

Hibernian je u lipnju za trenera postavio bivšeg kapetana, lidera i sadašnju legendu kluba Davida Graya. Čovjeka koji je predvodio Hibse do prvog naslova Škotskog kupa nakon 114g i pritom zabio u sučevoj nadoknadi za pobjedu nad Rangersima. Pamte se suze navijača i famozna "Sunshine on Leith" na Hampden Parku. A Leith je kao malo mirnija i jednako multikulti Dubrava! 

Nije počelo bajno za Gray-a. Nakon par utakmica počele su zvoniti sirene u obližnjoj luci, na razglasu se čulo "kapetane, brod ti tone", a jadni došljaci sa Bliskog Istoka su pomislili - šta je ovo, zar opet! Gray je bio na rubu i njegova čvrsta kapetanska ruka je gubila podršku no nevjerojatna smirenost i predanost koje ga krase su ipak davale dozu nade u taj mirni lučki kvart. U 16 službenih ligaških utakmica imao je samo 2 pobjede i 6 remija.

Nakon već spomenutog remija protiv Aberdeena slijedio je poraz od katoličke braće, Celtica i onda niz o kojem bruji Škotska, inače zemlja zaluđena ragbijem, sudeći po prikazanom, ni nogomet nije daleko od ragbija ali pristao sam na tu pokoru!

15 UTAKMICA BEZ PORAZA. Trinaest u prvenstvu i dva prolaza u kupu. Wow David, such a masterpiece pričaju po Edinburghu, a staloženi David odvraća - Aye, aye lads, jobs not done!

Zadnja pobjeda uslijedila je protiv Heartsa, omraženog gradskog rivala sa suprotne strane Edinburgha. Bio je to teški anti nogomet, slično svakoj utakmici na Šubićevcu ili u Gorici samo sa još manje dodavanja i više vjetra. Prilagodiš se nekako, Rocky Bashiri glumi Morrisona, a Martin Boyle - Ercega i tu smo negdje. U životu nisam vidio toliko tehničkih grešaka u jednom poluvremenu, strašno. Poveo je Hibernian rano preko Boyle-a koji se ispalio kao metak i zabio iz dosta zahtjevnog kuta za vodstvo, no probudili su se demoni iz Edinburškog podzemlja i ušli u ionako ranjive duše i tjelesa Hibernianovih defanzivaca te su gosti munjevito izjednačili. Vodila se teška bitka tko će prvi spojiti dva progresivna dodavanja kako kažu na našoj omiljenoj Tribini.

Krenulo je drugo poluvrijeme, ja ucrvan na kauču u full zelenoj opremi, gledam i pitam se šta je meni ovo trebalo!? I taj dan odlični Jack Iredale se nađe visoko gore na 20ak metara od protivničkog gola, primi loptu koja je taman za pošteno odapet po golu, ja se derem "evo ga", djevojka za stolom piše neki projekt, pogleda me u stilu "nisi ti čist nimalo" , a naš dragi Jack nategne praćku i pogodi suprotni kut i nastane ludilo na Easter Roadu, u stanu dernjava, susjedi su vj mislili da su zakasnili upaliti tekmu Dinamo - Hajduk. Prošlo je mučnih 90 minuta i Hearts je pao! Back to back pobjede ove sezone nad gradskim rivalom! Dobro se onaj galeb posrao izgleda.

Kreće pjesma na kraju, cijeli stadion pjeva - While Im worth my room on this earth, I will be with you, while the Chief puts sunshine on Leith I'll thank Him, for His work and your birth and my birth, yeah yeah yeah...  Ježim se. A David Gray ponizno poput našeg Dalića sa suzama u očima promatra stadion i već priprema kup protiv Celtica koji je prije par dana pao na Easter Roadu!

Hibernian je u odličnoj formi, borba za europu je velika i trenutno ide na pogon australaca i jedinog kakvog takvog fantaziste u sredini terena Triantisa te krilnog Zorroa, Nicky Caddena. Znate kakva je pokora navijati za Hibse kada su australci glavni igrači, a nije baš da ih je sve radio Tim Cahill... ili Josip Skoko!

Najviše zasluge ima Gray koji je ozbiljan potencijal otočkog nogometa pritom misleći na trenera Davida, a ne na prekaljenog Dwighta Gaylea koji je riješio prethodni gradski derbi i ubilježio asistenciju protiv Dundee Utd-a, kolo prije Heartsa. Gayle je približne starosti kao poznate građevine u Edinburghu ali se ne da i dalje trpa.

Vratio bih se na prispodobe kad smo kod građevina... Nedjelja je, datum 5.1, u gradu gostuju Rangersi, djevojka i ja smo na putu do St. Mary's Cathedral i nedjeljne mise, ja naravno u full opremi Hiberniana, šetamo gradom uz pokoje dobacivanje od simpatizera Heartsa - moon Hibs... to the jungle i uz višebrojne navijače Hiberniana koji su došli moliti Svevišnjeg za pomoć u današnjem susretu. Stao sam ispred crkve dok je kiša vani pljuštala i u razgovoru sa lokalcima smo došli do toga otkud smo itd, ostali su fascinirani tim da netko iz Hrvatske prati i navija za Hibernian i da po ovoj kišurini ide s njima ka Beehive Inn pub-u i kasnije do Easter Roada. Naravno, kojeg našeg igrača su se prvo sjetili? Pa Joze Šimunovića, riječima "not a gifted player buuut thaat tackle!" A sjećaju se i ne tako davnog susreta sa Rijekom. 

I klasično ono škotsko vrijeme, pljušti, vjetar, kišobran ne pomaže ništa, fascinantno je da je do tog dana bilo sunčano i lijepo da ljepše ne može ali šta ćeš, borba. Par stanica busem (linije buseva su bolesno usklađene i ne zna im se broj kolike su, moj Tomaševiću) i izlazimo na Brunswick Road, tu se već osjeti atmosfera, srce tuče. Ispred mene rijeke ljudi, a zanimljivo da je veliki broj njih u bermudama po ovoj ledari, a pritom im se vide tetovaže poput trofeja kupa 2016, cijele momčadi iz tog finala na listovima, mogu reći da je svaki list k'o u Modrića, zahvaljujući brdovitom Edinburghu. Puno je i tetoviranih glava u zelene boje (Mandariću nisi jedini sa tetovažom glave haha). Dođeš u malu uličicu i vidiš taj stadion između starih zgrada i prođe te jeza, ne znaš jesu suze ili kiša, a nije te ni briga. Tu si. Easter Road, di ćeš više. Možemo na avion. 

Tekma sa Rangersima, ne tipična škotska, 3:3, počelo je sa šokirajućih 0-2 ali onda se pojavio tko drugi nego Martin Boyle i naposlijetku The Rocky, Bushiri. Neopisivo. Prekrasno. Otočki.

Na kraju, ispričavam se svakome tko se odluči simpatizirati Hibse jer je blago rečeno izazovno. Iščekujem rasplet sezone i nadam se europskim dogodovštinama u 2025. o kojima ću nadam se imati priliku pisati. A sigurno će biti i odlazaka na Easter Road i dublje ćakule sa domaćim navijačima na nemogućem engleskom naglasku.

"So with the darkest days behind our ship of hope will steer, and when in doubt just keep in mind our motto, persevere." :)