Uoči nove sezone Formule 1 odlučio sam napisati poneki tekst prije određenih Grand Prix vikenda. Ovdje se prisjećam nekih, meni u sjećanju dragih ili jako zanimljivih utrka koje su odvijale na određenim stazama. Ova sezona započinje onako kako i treba, u Australiji, pa ću pisati o jednoj relativno davnoj utrci u Albert Parku.

Staza Albert Park u kalendaru je Formule 1 od 1996. godine. Svjetsko se prvenstvo tada preselilo iz Adelaidea u Melbourne i na njoj je ostalo do dan-danas. U tom je periodu Australija dvadeset i jednom bila početna stanica prvenstva. Ove je godine opet tako, prvi put nakon 2019. godine (također je trebala biti prva utrka 2020. i 2021., ali nisu održane zbog COVID-a).

Tijekom godine bilo je dobrih i manje dobrih utrka. Neke su počinjale spektakularno (leteći Ralf 2002.), a neke završavale spektakularno (dvostruki restart 2023.). Ponekad je prva utrka bila dobar pokazatelj tko je tko u sezoni, ali često i nije. Osobno, Australija mi je uvijek bila jedna od najdražih utrka, čak i kad nije bila prva u kalendaru.

Ovo me dovodi do jedne teške, ali slatke muke. O kojoj utrci napisati tekst? Budući da utrke prije '95. nisam pratio (jer sam bio premali), glupo mi je pisati o njima, iako je samo godinu ranije održana vjerojatno najpoznatija i najkontroverznija utrka na australskom tlu. Mnogo je dobrih utrka o kojima se može pisati. Sjajna borba budućih prvaka Damona Hilla i Jacquesa Villeneuvea u Jacquesovoj prvoj utrci ikad 1996. g. Pa onda džentlmenski potez Davida Coultharda dvije godine kasnije kada je propustio kolegu Häkkinena nakon što je ovaj nesretno i pogrešno ušao u boks. Već spomenuta 2002. s kreševom između Ralfa i Rubensa i pola grida iza njih. Ili godinu dana kasnije posljednja pobjeda Davida Coultharda kao uvod u jedinu li-la sezonu tada dominantnog Ferrarija. Pa onda prve pobjede Kimija Räikkönena za Ferrari i Lotus. Ili početak jedne od najnevjerojatnijih sezona ikad, sulude 2009. i dominacije Brawn GP-a. Možda o sjajnoj utrci Valterija Bottasa 2019. ili sudaru Alonsa i Gutiereza 2016. Kvragu, možda čak i o pobjedi Sainza lani.

OK, neke od ovih trka nisu možda bile toliko dobre, već ih pamtimo po narativu ili nekom detalju, ali mislim da ste shvatili poantu. Nešto je posebno u toj Australiji i toj prvoj utrci sezone. No od svega toga odlučio sam se za utrku iz doba koje smatram romantičnim. Jer sam tad bio mlad, sve mi je bilo novo i tek sam se počeo zaljubljivati u Formulu 1. A prve se ljubavi uvijek pamte malo više…

Godina je 1999. i u Australiji je kasno ljeto. Nakon što je prošle godine Mika Häkkinen u McLarenu u posljednjoj utrci prvenstva pobijedio Michaela Schumachera u Ferrariju, svi su očekivali da će se ova dvojica „potući“ i na početku ove godine. I bili su u pravu. U kvalifikacijama McLareni su bili dosta brži te su zauzeli prva dva mjesta dok je Schumacher s 1,319 sekundi (da, to su bile normalne razlike za to doba) bio treći. Iznenađujuće brz bio je i Rubens Barichello u Stewartu te je startao četvrti, Frentzen u Jordanu bio je peti, Irvine u drugom Ferrariju šesti pa Fisichella za Benetton itd.

U Melbourneu je u nedjelju osvanuo vrlo vruć dan, što je za tadašnje motore često znala biti smrtna presuda. I zaista, dok se još grid formirao nakon kruga za zagrijavanje, Stewart Johnnyja Herberta počeo se dimiti te se vrlo brzo zapalio. Dok je kamera snimala jednog Stewarta, i drugi Stewart Rubensa Barichella također je gorio. Tada su vozači mogli koristiti rezervni bolid. U trkačkom sprintu do boksa, brži je bio Barichello i sjeo u rezervni bolid kako bi mogao startati iz boksa.

Nakon što su vatrogasci uspješno ugasili goruće Stewarte, a momčad ih odstranila u boks, bolidi su mogli krenuli u novi formacijski krug. Vodeći Häkkinen priuštio je trenutak panike svojim navijačima kada je stajao nekoliko sekundi prije nego je uspio pokrenuti svoj McLaren. No ako su navijači „letećeg Finca“ doživjeli samo trenutak panike, to se ne može reći za navijače Crvenog Baruna Schumachera koji je stajao mnogo duže od jednog trenutka sve dok mu mehaničari nisu doslovno dali poguranac. Vjerojatno se Schumacher sjetio kako mu je bilo lijepo u zadnjoj utrci prošle sezone kad mu se slično ugasio bolid na startu, i kad je startao posljednji, te je tako povezao dvije utrke za redom u kojima starta sa začelja.

I konačno start. McLareni su zadržali pozicije dok je Irvine pretekao Frentzena (te praznu treću i četvrtu poziciju) za treće mjesto. Svi su vozači prošli prvi zavoj, ali ne i treći u kojem je Jarno Trulli pogodio bivšeg svjetskog prvaka Damona Hilla i odbacio ga u pijesak. Smrtna presuda u to doba (a i danas, ako si Lance Stroll).

Nakon deset krugova Häkkinen je vodio sa sekundom i pol prednosti pred Coulthardom, dok je treći Irvine kasnio preko 15 sekundi. U to vrijeme bolidi nisu imali dovoljno goriva za cijelu utrku te su morali točiti gorivo. Samim je time svaki bolid bio različite težine pa su i razlike u brzini mogle biti znatne. Razlike u performansama među bolidima također su bile značajno veće nego danas, pa su ovi zaostaci bili „normalni“.

U četrnaestom krugu zadnje krilo na bolidu Jacquesa Villeneuvea odlučilo je da mu je dosta te je odletjelo na kupanje u jezero, a Villeneuve spektakularno u ogradu. Istovremeno Coulthard je ušao u boks, ali ne po gume ili gorivo, već je parkirao bolid zbog problema s ovjesom. Na stazu je izašao sigurnosni automobil (tada je izlazio kad je na stazi zapravo bilo nešto, a ne kao danas, kad padne malo jača kiša) te su bolidi usporili na nekoliko krugova.

Vožnja bez punog gasa nije idealna za današnje bolide, a nije bila ni tada. Vodeći Häkkinen nakon odlaska sigurnosnog automobila nije više mogao postići brzinu zbog problema sa sustavom ubrzanja te su ga nakon prelaska startno-ciljne linije pretekli svi ostali vozači, a on je uskoro odustao. Genijalan komentar na tu je situaciju imao Irvine na konferenciji nakon utrke kad je manje-više rekao: „Znao sam da Mika ima problem i da ga ne smijem preteći prije linije. Jednom kad smo prešli liniju, dao sam gas i pljf, hvala lijepa, doviđenja, odo ja.“

U trećem zavoju novi sudari opet Trullija i ostalih vozača utjecali su na to da poredak nakon trećine utrke glasi: Irvine, Frentzen, Ralf pa Michael Schumacher. Da je tada postojalo klađenje uživo (možda i je?), Schumacher bi vjerojatno bio glavni favorit. Za daljnja uzbuđenja pobrinuo se i drugi Williams Ricarda Zanardija. Izvrtio se i spektakularno završio u ogradi, vjerojatno misleći kad može Villeneuve, što ne bih i ja, što je poslalo novi sigurnosni automobil na stazu (OK, možda su sigurnosni automobili tada izlazili malo češće nego što ja imam dojam.) Leteći je start prošao dobro do, naravno, trećeg zavoja u kojem je Trulli izbacio iz utrke Marca Genea, ali ovaj put i sebe. Da mu u boksu ne bude dosadno, u istom je krugu zbog kvara odustao i momčadski mu kolega Oliver Panis.

Vrlo brzo nakon toga Michaelu Schumacheru puca guma te se nekako dovlači do boksa, a krug za krugom odustaju Diniz (prijenos) i Wurz (ovjes). Michael Schumacher niže brze krugove, smanjuje zaostatke te uskoro ulazi u boks, gdje ga ne čeka nitko, jer Ferrari, pa Schumi produžuje dalje kroz boks. U sljedećem krugu ulazi ponovo, ali utrka za bodovima za njega je gotova. Sljedećih petnaest krugova, začuđujuće, ne odustaje nitko, nakon čega otkazuju mjenjači Badoeru i Zonti.

Do kraja utrke nije se događalo mnogo. Irvine je došao do svoje prve pobjede u karijeri, no nismo po prvi put u povijesti slušali irsku himnu jer je Eddie iz Sjeverne Irske. Frentzen je završio drugi, a Ralf Schumacher treći. Bodove su još osvojili i Fisichella, Barichello (u rezervnom bolidu, sjećate se?) i De la Rosa. Takagi je bio sedmi, a posljednji bolid koji je završio utrku tog vrućeg australskog popodneva vozio je Michael Schumacher s krugom zaostatka te najbržim krugom utrke.

Jesu li ovi rezultati imali utjecaja na daljnju sezonu? Apsolutno jesu. Ferrari naravno još tada to nije mogao znati, ali ova pobjeda Irvinea otvorila mu je šansu da se do zadnje utrke bori za naslov svjetskog prvaka. Na to će ponajviše utjecati lom noge Schumachera kasnije u sezoni, ali i nestalna forma, odnosno česti kvarovi McLarena (čak dvanaest odustajanja u sezoni). Frentzen će se boriti za naslov otprilike tri utrke do kraja, Ralf Schumacher i Barichello će imati dobre sezone te završiti peti i šesti. De la Rosi će ovaj prvi bod u sezoni biti i posljednji u slabašnom Arrowsu.

Je li ovo bila najbolja utrka u Australiji ikad? Vjerojatno ne. Ali meni je ostala u dragom sjećanju. Rano buđenje, gledanje s kauča, stalna odustajanja koja iz kruga u krug mijenjaju poredak, povremeno pojavljivanje Minardija, Arrowsa i sličnih visoko u poretku te iznenađujući pobjednik na kraju. Australija je često znala biti luda i posebna.

Možda nam neka ludost osvane i sljedeću nedjelju rano ujutro.