Igrala se 21. minuta utakmice na Etihad stadionu. Bio je to derbi između prvaka Manchester Citya i viceprvaka Arsenala, ujedno i dva najveća favorita za osvajanje prvenstva i u novoj sezoni. Nakon jednog sasvim običnog duela kakvih u današnjem nogometu ima na stotine, Rodrigo Hernandez, poznatiji kao Rodri, pao je na travnjak i uhvatio se za desno koljeno. Liječnički tim je ubrzo signalizirao da Rodri ne može nastaviti utakmicu i već je tada postalo jasno da se radi o ozbiljnijoj ozljedi, možda i o najtežoj mogućoj. Vrlo brzo je stigla i službena potvrda crnih slutnji - Rodri je pokidao prednje križne ligamente desnog koljena i za njega je sezona završila već u rujnu.  

Ta ozljeda kao da je bio i simbolički početak velike krize Manchester Citya. Imali su Građani i do tada već problema s ozljedama nekoliko bitnih igrača poput Kevina de Bruynea, Rubena Diasa ili pak Johna Stonesa, no niti jedan od njih nije označena kao ključna poput Rodrijeve. Daleko od toga da se spomenuta trojka kvalitetom ne može mjesriti sa Španjolcem, međutim, najveći problem predstavljala je činjenica kako je ovo višemjesečna ozljeda i da Manchester City za njega nema odgovarajuću zamjenu. Niti jedan igrač, ma koliko kvalitetan bio u nekim drugim segmentima igre, nije bio efikasan u onim segmentima u kojima je Rodri dominirao. I to toliko dominirao da je ubrzo nakon ozljede osvojio Zlatnu loptu za sjajne igre prethodne sezone.

Do tog kobnog derbija, Manchester City je uobičajeno plovio kroz sezonu, i osim spomenutih kratkoročnih ozljeda nekoliko važnijih pojedinaca, nije bilo nikakvih drugih naznaka potencijalnih problema koji će uslijediti. Uz osvojen Community Shield na samom početku sezone pobjedom nad gradskim rivalom Manchester Unitedom, upisali su četiri uvodne pobjede u engleskom prvenstvu, a u prvom kolu Lige prvaka remizirali su s Inter Milanom i sve je išlo po planu.

Veliki pad nakon Rodrijeve ozljede

Međutim, ubrzo nakon Rodrijeve ozljede stigli su prvi problemi. Daleko od toga da je samo ona uzrokovala tako veliki pad, no dojam je da je ona bila glavni okidač za sve Cityeva probleme koji će potom uslijediti. Malo po malo, problemi su se odrazili i na rezultatima – nakon dobrog ulaska u sezonu, City je uspio rezultatski neokrznut proći kroz listopad - ako se zanemari ispadanje od Tottenhama u Liga kupu - no pravi rezultatski krah započeo je u studenom. Građani su nanizali za njih nevjerojatna četiri poraza zaredom u svim natjecanjima, odnosno pet poraza u šest odigranih utakmica. U vrlo kratkom roku ispali su iz ozbiljne utrke za osvajanjem naslova prvaka u domaćem prvenstvu i kompromitirali si šanse za nastavkom natjecanja u Ligi prvaka.

Ključno pitanje bilo je što se točno dogodilo? Je li moguće da je igra cijele momčadi toliko ovisila o jednom igraču, koliko god on dobar bio? Odgovor je zapravo složeniji nego što se na prvu čini. Istina, Rodri je već nekoliko sezona unazad vrhunski zadnji vezni, vjerojatno i jedan od najboljih i bio je jedan od ključnih igrača momčadi koja je osvojila rekordna četiri naslova prvaka Engleske zaredom i trostruku krunu 2023. godine. Pogotovo u sustavu pozicijskog nogometa kakav gaji Pep Guardiola u čijoj filozofiji igre pozicija zadnjeg veznog ima najvažniju ulogu. Međutim, suludo je zaključiti kako je pad Manchester Citya isključivo rezultat njegove ozljede.

Točnije bi bilo zaključiti kako je Rodrijeva ozljeda uzrokovala domino efekt koji je doveo do pada Manchester Citya jer je problema bilo i prije, samo su bili manje vidljivi.

Prvenstveno, ovo je momčad koja već iz godine u godinu odigra preko 60 utakmica u svim natjecanjima tokom jedne sezone. Čak i uz akviziciju novih igrača tijekom prijelaznih rokova suludo je očekivati da se momčad svake sezone bori za najvažnije trofeje. Prije ili kasnije mora doći do pada. Momčadi poput Manchester Citya su često žrtve vlastitog uspjeha i zbog velikog broja odigranih utakmica imaju više ozljeda nego momčadi koje igraju samo domaće prvenstvo.

Isto tako, momčad je sve starija i sve teže prati ritam od dvije utakmice tjedno. Važni igrači poput Edersona, Kylea Walkera, Johna Stonesa, Nathana Akea, Ilkaya Gundogana, Bernarda Silve ili Kevina de Bruyne redom ulaze u četvrto desetljeće života i sve teže prate suludi ritam engleskog nogometa. Kada se tome pribroji i svojevrsni odmak Guardiole od samog sebe i temeljnih zahtjeva pozicijskog nogometa u obliku dovođenja napadača koji ne igra obranu i nije sposoban sudjelovati u izgradnji napada, izolacijskih krila koja nisu dobra u kombinatorici nego čekaju izolaciju 1 na 1 ili postavljanja vezne linije koja je porozna i ne može odgovoriti zahtjevima u obrambenoj fazi igre – jasno je da Manchester City više ne može biti dominantan niti igrati na isti način kao prije.

Problemi u izgradnji napada, presingu i u defanzivnoj tranziciji

Navedeni problemi su vidljivi i u samoj igri. Rodri je predstavljao ključnog igrača u izgradnji napada za Manchester City. Ne samo da su preko njega izlazili na suparničku polovicu terena, nego su se na taj način i branili od potencijalne kontre suparnika. Rodri je pod vodstvom Guardiole postao dovoljno kvalitetan da svojim izborom dodavanja uspije osigurati da i u slučaju izgubljene lopte momčad bude dovoljno blizu da ako već ne uspije vratiti loptu u svoj posjed, onda barem spriječi suparnika u izlasku u kontranapad.

Osim Rodrijeve ozljede, ključan problem u izgradnji napada i općenito u napadačkoj igri predstavljala je ozljeda i nedovoljna spremnost Kevina de Bruynea. Belgijanac je već godinama jedan od najkreativnijih nogometaša svijeta, a njegove dodavačke sposobnosti ne može replicirati niti jedan drugi igrač Manchester Citya. Kada se na to doda katastrofalna forma Phila Phodena, veliki padovi u igri Gundogana i Silve te napadački profil Erlinga Haalanda koji nije u stanju sudjelovati u izgradnji napada niti kreirati za druge, jasan je razlog Cityeve otupjele napadačke oštrice.

Što se tiče obrambenog dijela igre, problemi su još izraženiji. Oni započinju na poziciji napadača. Već spomenuti Haaland povijesno je dobar golgeter, no njegova igra u obrani predstavlja uteg za momčad. Uz njega efikasan presing jako je teško ostvariv. Osim toga, fizički inferiorna vezna linija ne može adekvatno odgovoriti obrambenim zahtjevima igre i protivnici prolaze kroz Cityevu sredinu kako žele, a bez Rodrija koji je godinama služio kao osigurač i osvajao obrambene duele na sredini terena protivnici prelako dolaze do njihovog gola, a čak niti Walker, koji je godinama imao važnu ulogu igrača koji će zatvarati dubinu, više nije na svojoj razini zbog godina i učestalih ozljeda.

Smjena generacije i naznake novog buđenja

Svi navedeni problemi doveli su do ovakve sezone Manchester Citya. Rano ispadanje iz utrke za naslov prvaka u Engleskoj, ispadanje od Real Madrida u šesnaestini finala Lige prvaka i grčevita borba za plasman u Ligu prvaka iduće sezone rezultati su na kakve nas nisu naviknuli izabranici Pepa Guardiole. To je prepoznalo i klupsko vodstvo i u zimskom prijelaznom roku odlučilo osvježiti iscrpljenu i ozljedama osakaćenu momčad.

Nove akvizicije u vidu Abdukodira Khusanova, Vitora Reisa, Nice Gonzaleza i Omara Marmousha nisu mogle donijeti ekspresan učinak u tekućoj sezoni, no pokazuju naznake kvalitete i mogu poslužiti kao zdravo tkivo za izgradnju nove momčadi.

Uzimajući u obzir promjene koje se događaju u današnjem nogometu u kojemu se sve veći naglasak stavlja na fizičku dominaciju i izraženu okomitost u igri, teško je ne primijetiti nogometnu evoluciju Pepa Guardiole. Od trenera koji se strogo držao pozicijskog nogometa rigidne strukture u kojem svaki igrač ima točno određenu zonu terena na kojoj djeluje, malo po malo postaje trener koji sve više nastoji igrati brzo i okomito s davanjem više slobode svojim igračima. U tom kontekstu, jasno je da Pep naslućuje smjer u kojem se kreće moderni nogomet i nastoji se tome što bolje prilagoditi.

A to može značiti samo jedno – ovoj generaciji Manchester Citya vjerojatno je došao kraj, no to nikako ne znači i kraj Manchester Citya kao kluba koji će ponovno ostvarivati vrhunske rezultate. Uz unutarnji rast nove momčadi te još nekoliko ljetnih pojačanja, Građani bi se vrlo lako mogli vratiti na pobjednički kolosjek i ponovno uspostaviti dominaciju u Engleskoj i Europi na kakvu su nas godinama naviknuli.