Dok sam jučer gledao prvo poluvrijeme u kojem je Rijeka izdominirala Goricu unatoč lošijoj formi i izostanku najboljeg igrača ove sezone, istu Goricu protiv koje je i Hajduk bio bez najboljeg igrača pa je uz marginalno poništene golove Gorice i najgoru napadačku utakmicu sezone jedva izvukao tri boda, u krugovima navijača Hajduka su se, po tko zna koji put, postavljala pitanja koja zrače frustracijom. To su ista pitanja koja ovo proljeće kruže i nakon utakmica Istre pod vodstvom Gonzala Garcije, gdje sve izgleda smisleno i jednostavno i u kojoj svaki igrač izgleda dobro, ili utakmica Slavena gdje momčad ''leti'' po terenu. A ta pitanja se uvijek svedu na nešto ovakvo - 

"Pa j****u, trošimo x puta više na plaće od njih, kako oni mogu, a mi ne?"

Za pravi odgovor na to pitanje se treba vratiti godinu dana unatrag, i pogledati situaciju u kakvoj je Hajduk bio tad. Svi trofeji su bili izgubljeni početkom četvrtog mjeseca nakon što je ekipa popustila pod pritiskom i silnim ozljedama ključnih igrača, smijenjeni su svi u hijerarhiji predsjednik-sportski direktor-trener, a nezavidna financijska situacija je bila javna tajna. 

Ali, bez obzira na to, sportska politika, čije je konce nova uprava predala Nikoli Kaliniću za ljetni prijelazni rok, je i dalje imala snažan temelj na kojem se mogla sagraditi jedna nova priča. Livaja, Krovinović, Sigur i Uremović su dokazali kako mogu biti ponajbolji igrači lige na svojim pozicijama, Melnjak se vraćao od  ozljede na listu nekolicine iskoristivih prvotimaca, Pukštas je bio označen kao igrač u izlogu koji će donijeti privremeni financijski mir, a razlog za optimizam je bio i nalet mladih igrača kao što su Prpić, Hrgović, Durdov i Jurak.

Međutim, uz svu tu perspektivu i potencijal, oko tog kadra je trebalo odraditi ozbiljan posao kako bi on došao na pravu razinu. Trebalo je popuniti rotaciju, kvalitetno osvježiti opcije u napadu, nakon što su Brekalo, Perišić, N. Kalinić, Dajaku, Benrahou, Kleinheiser i Sahiti napustili prvu momčad, opet posložiti vezni red oko Filipa Krovinovića, dovesti kraj njega ofenzivniju osmicu te šesticu koja će služiti kao privremena zamjena, a kasnije i prijeko potrebna konkurencija Mihaelu Žaperu, igrača koji je kvalitetan u posjedu, ali primarno specijaliziran za prljavi posao, osvajanje duela i lopti i ulogu glavne zaštite ispred stopera, koji će stvoriti potreban balans, a Krovinoviću ponovno predati konce veznog reda u pogođenoj ulozi osmice u 4-3-3, za što je više puta dokazao kako je sposoban. I na kraju, dovesti trenera čija će nogometna filozofija odgovarati onome što će imati na raspolaganju, koji će podići tu momčad do svog maksimuma, u jedinstvenoj, sinkroniziranoj ideji sportske politike i trenerskog rada, nešto što je temelj dobro vođenog kluba. 

Nikola Kalinić i uprava nisu ostvarili skoro pa ništa od toga. Nitko nije prodan za ozbiljniji iznos. Za pozicije krila je doveo Bambu za ozbiljnu odštetu, i Biuka na plaćenu posudbu, igrači koji sigurno nisu donijeli onoliko koliko se očekivalo. U veznom redu, nije doveo šesticu, već Ivana Rakitića, legendu hrvatskog nogometa i igrača tehničke kvalitete iznad HNL razine, ali i igrača u zalasku karijere, upitnog fizičkog stanja, i najbitnije - igrača koji se taktički nikako ne uklapa u kalup igrača kakvog je Hajduk trebao u veznom redu, koji bi stvorio funkcionalan i balansiran vezni red uz Filipa Krovinovića, već igrača koji je stilom i karakteristikama sličan Krovinoviću, presličan kako bi stvorili optimalnu suradnju i funkcionalan tandem koji bi odgovarao svim zahtjevima različitih protivnika u Europi i HNL-u. A kao trenera ekipe kojoj je dovođenjem Rakitića višestruko smanjena trkačka moć, doveo je Gennara Gattusa, čovjeka koji i kao igrač i kao trener voli intenzitet i visok ritam.

Već tad je misao o sinkroniziranoj ideji sportske politike i trenerskog rada počela padati u vodu, a do kraja je pala kad je prijelazni rok završio, Nikola Kalinić neslavno otišao, a Gattuso i Hajduk ostali s onim što imaju - s ekipom bez balansa u veznom redu, ekipom koja se treba krpati i prilagođavati svakoj ekipi u ligi kako bi ostvarila ravnopravnost na terenu, nešto što se nije puno promijenilo ni u zimskom prijelaznom roku kada je ulogu sportskog direktora preuzeo Francois Vitali. 

Gattuso je zato bio prisiljen drastično se prilagoditi i raditi taktičke kompenzacije cijele sezone koje vjerojatno nije htio, od kojih su neke s vremenom postale fiks-ideje koje su donijele više lošeg nego dobrog, kao što su Kalikovo stalno prisustvo u prvih 11 na više pozicija veći dio sezone što je znatno limitiralo napadački potencijal, Hrgović na krivoj strani kao igrač kojem puno više odgovara lijeva strana i centaršut, Diallo u invertiranim ulogama za koje nema tehničku kvalitetu, selidba Sigura po cijelom terenu što je odmoglo i cijeni i razvoju, Pukštas prvo zakucan na klupi pa na šestici gdje ne može koristiti najbolje vrline kao što su napadanje skoka i iskakanje u presing itd.

Neke od prilagodba bi i uspjele, i na trenutke je Hajduk uspjevao nadoknaditi svoje greške i igrati dobre utakmice, međutim to bi većinom bile "one-off" prilagodbe primjenjive samo za tu utakmicu i to nikad nije bilo dovoljno stabilno u kontinuitetu da bi to bilo ono što bi prosječan navijač nazvao "dobrom igrom" - jer "dobra igra" znači intenzitet, brz protok lopte, brza i mnogobrojna kretanja bez lopte, visoki presing i slično, nešto što s Hajdukovim nedostatcima i kompenzacijama jednostavno nije moguće, bar ne u onoj brzini i kvaliteti koliko je to potrebno.

I to je dio odgovora na pitanje iz naslova, dio koji muči prosječnog opravdano frustriranog Hajdukovca, ''zašto mi ne možemo tako?''

A s druge strane tog pitanja se nalaze ekipe kao Rijeka i Istra, i pitanje ''kako oni mogu?''. Ako se pogledaju sportske politike, cijele momčadi, ali pogotovo vezni redovi, srca tih ekipa, vidjet će se fizički moćni igrači od kojih nitko ne zaostaje po pitanju trke, intenziteta i igre bez lopte. Josip Radošević, Dejan Petrovič i Lindon Selahi u nižim dijelovima veznog reda, s odličnim trkačkim kapacitetima, duelima i sposobnošću štićenja zadnje linije, a ispred njih igrači kao Toni Fruk, Stjepan Lončar, Antonio Maurić i Niko Janković, plemenitiji igrači s izraženijim tehničkim kvalitetama koji imaju sposobnsot nositi dobar dio napadačke igre svojih momčadi, ali i igrači koji nimalo ne zaostaju u igri bez lopte

I zato je Garciji puno lakše svoju ideju provesti u djelo nego Gattusu, i zato će proizvod na terenu Garcije u Istri biti bolji odraz kvalitete njegove filozofije nego Gattusove u Hajduku. Ne znači to da je Garciji sve servirano na pladnju, dapače, jer neki aspekti njegove filozofije su pozitivna inovacija za HNL, a ne znači ni da se Gattusa može osloboditi svih kritika zbog tih otegotnih okolnosti, jer neke njegove taktičke mane nisu direktno povezane s tim, a i dio te sportske politike se krojio prema njegovim željama, već znači da postoje okolnosti rada u klubovima o kojima ovisi trenerov rad, a ne ovise o treneru, i trener ih ne može čarobno stvoriti, niti nestaju smjenom trenera.

Hajduk je za ovu sezonu vjerojatno propustio zadnju priliku za naslov, i to golom Dinama za 1-2 koji lijepo opisuje stvorenu situaciju, Rakitić sa 37 godina, koji je odigrao svaku moguću minutu ove polusezone, pritišće Petra Sučića na Dinamovoj polovici, Rakitić ga ne može fizički pratiti, ispada u duelu, nakon čega Sučić ima 40 metara otvorenog prostora ispred sebe i neometan ulazak u zadnju trećinu na izloženu zadnju liniju.

Sa naslovom i bez njega, situacija bi ostala ista - Hajduk je totalno izgubio kompas što se tiče sportske politike. Taktički identitet ne postoji, bez umijeća Marka Livaje ne postoje prirodni načini za ikakvu održivu napadačku igru. Nedokazani Francois Vitali ima sličan posao kao što je Kalinić imao prošlo ljeto, samo što će duplo više novaca morati prikupiti kroz prodaje, što neće biti lako jer je većini igrača u izlogu pala cijena ove sezone, a samim time i duplo više kadra zamijeniti na pravi način, te dovesti trenera čija će filozofija odgovarati svemu tome. Je li to previše posla za jedan prijelazni rok? Moguće, ali i manji korak prema naprijed će biti pozitivan kako bi se zaustavio negativan trend, jer Hajduk je u zadnjih godinu dana u kontinuiranom padu, bez obzira što bodovna udaljenost od prvog mjesta u ovakvom prvenstvu možda govori.