Živimo u vremenu u kojem sadržaj ustupa mjesto dojmu. Više no ikada prije, informacija je podložna brzom, gotovo refleksnom konzumiranju. Umjesto da razmišljamo, mi prepoznajemo. Umjesto da analiziramo, mi osjećamo. Naš mozak, suočen s lavinom podražaja, bira kognitivne prečace. Umjesto provjere, oslanjamo se na asocijacije. Umjesto razumijevanja, posežemo za površnim sudom.

Ovo ponašanje nije proizvod individualne lijenosti, već duboko ukorijenjene ljudske psihologije. Ljudi teže jednostavnim objašnjenjima, posebno kada se suoče s kompleksnim sustavima kao što su financije nogometnih klubova. U takvom okruženju, naslov u novinama ima težinu dokaza, a osoba s poznatim licem i samouvjerenim tonom stječe autoritet bez potrebe da ponudi išta više od riječi.

U nedavnim istupima u medijima, Igor Štimac, bivša "legenda" Hajduka, odlučio je istupiti s tvrdnjom da klub trenutno duguje preko šezdeset milijuna eura. Njegove riječi, koje su se brzo proširile naslovnicama i društvenim mrežama, ostale su bez ikakvih preciznih podataka, obrazloženja ili pozivanja na službene izvore. Ipak, u svijesti mnogih, brojka je već postala istina. U kontekstu Štimčeve javne prisutnosti, iznesene tvrdnje nisu tek dio benignog komentara. One dolaze od osobe koja se često poziva na svoje hajdučko porijeklo, na godine provedene u klubu i na svoje mjesto u sportskoj povijesti. Kada takva osoba, s autoritetom bivšeg insajdera, iznese tvrdnju o dugovanju te veličine, ta tvrdnja se ne doživljava kao mišljenje, već kao izjava znanja. Reakcija Hajduka bila je promptna, ali nedovoljno snažna. Klub je istaknuo da financijsko stanje nema nikakve veze s iznesenim brojkama, a predjsednik uprave Ivan Bilić jasno je osporio Štimčevu konstrukciju. Ipak, u javnosti ostaje narativ: ako je netko takav to rekao, valjda u tome ima nešto.

Naslov ima moć oblikovati realnost. On ne informira, već formira. U digitalnom prostoru, gdje se članci dijele bez da ih itko otvori, naslov postaje jedina stvar koju većina ljudi konzumira. Naslov nije isječak informacije, već zamjena za cijeli sadržaj. I upravo u tome leži osnovni problem: čak i kad je tekst u nastavku korektan ili uravnotežen, naslov koji najavljuje katastrofu nosi vlastiti narativ. Mediji preuzimaju ovakve izjave s entuzijazmom jer znaju da emocija donosi klikove. Šokantne tvrdnje, optužbe i rat riječima privlače pažnju i osiguravaju vidljivost. U takvoj igri, činjenice su sekundarne, a odgovornost gotovo potpuno izbrisana. Pritom publika, već naviknuta na površnu konzumaciju sadržaja, rijetko ulazi u detalje. Mnogi čitatelji nisu uopće svjesni da Hajduk redovito objavljuje financijska izvješća, da je klub pod nadzorom revizije, da postoji Nadzorni odbor i javna dokumentacija.

Hajduk se nalazi pred važnim pitanjem: hoće li dozvoliti da se neistine o njegovu poslovanju šire bez posljedica? Reakcija kluba ne smije biti samo simbolična, već mora imati jasno definiranu pravnu težinu. Tužba protiv Igora Štimca nije čin osvetoljubivosti, već potreba da se uspostave granice između slobode govora i svjesne manipulacije informacijama.

Pravni postupak ima višestruku funkciju. Prvo, on djeluje kao obrana reputacije. Klub koji želi biti ozbiljan subjekt ne može dopustiti da se njegova financijska stabilnost dovodi u pitanje izjavama koje nemaju temelja. Drugo, postupak šalje poruku da javni diskurs mora imati granice. Nije svaka rečenica “mišljenje”. Nije svaka tvrdnja sloboda izražavanja. Kada riječ ima posljedicu, mora imati i odgovornost. Dodatno, tužba otvara prostor za transparentnost. Ako dođe do sudskog postupka, bit će predstavljeni dokumenti, izvješća, izvori podataka. Publika će, možda po prvi put, imati priliku razumjeti kako se klub doista financira, koliki je stvarni dug, kakva je struktura obveza. Tužba, paradoksalno, može postati sredstvo edukacije.

Štimčeve izjave ne nastaju u vakuumu. One se događaju u okruženju koje je već dugo zatrovano nepovjerenjem, podjelama i sumnjom. Dio navijača nikada nije u potpunosti prihvatio model članskog upravljanja klubom. Dio medija, osobito izvan Splita, Hajduku ne pristupa s istom razinom razumijevanja. U takvom ozračju, dovoljan je tek iskra – i već se govori o rasulu, katastrofi i urušavanju. Publika, nažalost, često postaje pasivni sudionik toga procesa. Umjesto da traži dokaze, prihvaća narative koji su joj servirani. Umjesto da postavlja pitanja, komentira s pozicije već formiranog dojma. I to nije krivnja publike, već rezultat sustavne edukacijske i medijske nezrelosti. No upravo zato je odgovornost kluba veća. Hajduk mora pokazati da nije objekt, već subjekt u ovoj priči. Ne smije dozvoliti da drugi određuju njegov narativ. Mora sam upravljati istinom o sebi.

U doba u kojem se istina mjeri brojem pregleda, a moralna težina riječi zamjenjuje efektom koji izazivaju, klub poput Hajduka mora braniti svoje dostojanstvo. Ne zbog dišpeta, ne zbog ega, već zbog svih onih koji u njemu vide nešto više od nogometnog kolektiva. Hajduk pripada svojim članovima. Njegova stabilnost i budućnost ne smiju biti moneta u igri političkih, osobnih ili medijskih interesa. Tužba protiv Igora Štimca ne bi trebala biti tek obrambeni refleks. Ona mora postati afirmacija principa. Izgovorena riječ ima težinu. Kada je netočna, mora imati i posljedicu. Samo tada ćemo, kao društvo, imati šansu odmaknuti se od kulture dojma i zakoračiti prema kulturi istine.