Hajduk je prošao Ziru, ide dalje i to je najvažnije, pogotovo u ovako ranoj fazi sezone. Rijetki te pitaju kakva je bila igra nakon pobjede i još manje "običnih" pratitelja nogometa je uopće briga. Ali, o njima malo kasnije.

Hajduk je odigrao dobru utakmicu, izuzev prvih 10 minuta, i usprkos strahu od pobjede se s njom suočio i ulazi u treće pretkolo gdje ga dočekuje još jedna nepoznanica poznatog imena. Europska utakmica u kojoj ce se opet Hajdukovci boriti sami protiv sebe, protivnika i vlastitih navijača. Ogled iz kojih mogu izaći ili bez posebnih pohvala ili osramoćeni.

Ipak, ispadne li Hajduk od Dinama Građanskog iz Tirane, njegova sramota neće biti veća od one koju bi trebali osjećati pojedinci, skupine ili nakupine ljudi koji su u četvrtak došli na stadion javno izraziti svoje nezadovoljstvo činjenicom da im život nije ispao onako kako su zamislili. Umjesto da se piše o prekrasnoj akciji za gol Krovinovića, konturama smislene igre koja se počela nazirati i razvijati, bizarno primljenom golu ili majstoriji nekoliko puta otpisanog Benrahoua, pisati se mora o drugim stvarima.

Kako je moguće da zvižduci krenu u 8. minuti utakmice? Kako je moguće da se psuje Filipa Krovinovića prije nego što je utakmica uopće počela ili za vrijeme proslave gola kojeg je on zabio? Kakav je to ambijent gdje kolektiv koji navodno zaziva stabilnost i pružanje vremena treneru nije u stanju ni dovršiti ono prvo pivo prije početka utakmice bez javnog i glasnog zanovijetanja.

Ljudi! Šta vam je? Je li moguće da je najbolja i najvjernija publika u Hrvatskoj postala toliko trula i zadojena mržnjom prema vlastitom klubu ili da neki od njih čak i žive za njegov neuspjeh kako bi mogli izbaciti vlastite frustracije?

Poljud je danas postao stadion na kojem više nije bitna ni igra ni rezultat da bi se čuli zvižduci i to je žalosno, ali ne treba očajavati. Kroz povijest su splitske tribine uvijek bile nerezonski zahtjevne. Padaju mi na pamet priče o krilnim igračima koji nisu mogli držati svoju liniju zbog straha od istočne tribine, kopanju grobova na travnjaku i slične. Treba se pomiriti da je to takav klub i protiv toga na žalost nema lijeka. Ono što mora biti prioritet je da se trener i igrači na to ne smiju obazirati ako žele razvijati svoje zamisli nogometne igre. Ovakvu reakciju na Garcijin stil nogometa je predvidjelo 99% ljudi koji malo detaljnije prate HNL tako da situacija nije alarmantna, ali je krajnje neugodna te će ju samo kontinuitet pobjeda utišati, a do njega se bez dobre igre ne može doći i time će se ova neugodna epizoda, naizgled, razriješiti sama od sebe.

A, ako netko od zviždača slučajno čita (čisto sumnjam), samo bih vas zamolio da se zapitate zašto radite to što radite. Ako i nakon toga osjetite potrebu zviždati nakon 5 minuta utakmice, zviždite i dalje. Jer zašto pas liže vlastita jaja? Zato što može.