Prvi ligaški poraz sezone se nikad ne dočeka raširenih ruku. Možda je meni kao navijaču bilo čak i pozitivno što su dva gola primljena u ranoj fazi tako da sam imao dovoljno vremena za suočavanje i prihvaćanje nadolazećeg poraza i utakmicu sam mogao odgledati opuštenije. Realnost praćenja sporta je takva da će momčad za koju navijaš najvjerojatnije ponekad imati koji loš dan, koju dozu nesreće i da sigurno neće pobijediti svaku utakmicu pa smatram kako nema mjesta velikoj količini tuge ili bijesa kod lošeg rezultata u standardnoj ligaškoj utakmici, pogotovo kad je stanje na tablici ovakvo kakvo je. Objektivno, Hajduk nema ekipu s kojom će dominirati u ligi i suvereno osvojiti naslov, a predstava od prošlog vikenda je još uvijek u granicama normale.

Međutim, eliminiranje panike ne znači kako se neke stvari trebaju uzimati zdravo za gotovo. Hajduk je ove sezone pokazao dvojstvo. Kao da uvijek igra dvije utakmice istovremeno. Jedan Hajduk čini skup pojedinaca, a drugi Hajduk čini momčad kao njihovo jedinstvo, stoga se može zaključiti kako su matematički moguća čak četiri Hajduka, ali u realnim uvjetima se ipak radi o tri. Jednostavno je nelogična mogućnost da momčad igra loše ako njeni pojedinci odigraju dobro. Možda se može reći da Hajduk nije poseban po tom pitanju i da se radi o standardnom stanju ekipnog sporta, ali meni se čini kako se Hajduku ove sezone ipak malo češće događaju periodi u kojima poželim da se pola igrača zamijeni, a da principi igre ostanu isti. U Albaniji se, primjerice, pojavio Hajduk u kojem ni momčad ni pojedinci nisu bili na razini, dok u Varaždinu to nije bio slučaj. Momčad je izgledala standardno dobro, volumen napadačkih akcija je bio dovoljno velik, a obrambeni problemi su bili isti kao i prethodnih utakmica. Napadački gledano, najveća mana bila je izvedba pojedinačnih igrača koji nisu na pravi način iskoristili ponuđene trenutke u kojima su imali dovoljno vremena i prostora ili za kreaciju ili za realizaciju, dok je u obrani opet bilo problema u defanzivnim tranzicijama i branjenju kontri i polukontri. Već sad je vidljivo da je igra bez lopte trenutno najveći problem Garcijinog Hajduka.

Njegova filozofija nogometa je zasnovana na kontroli, o čemu je uostalom govorio na predstavljanju. Sukladno tome, gledajući njegov Hajduk se nameće pitanje kako je moguće kontrolirati utakmicu ako svaki gubitak posjeda predstavlja realnu opasnost po gol? Kratko i jasno – nije. Svaki koncept igre sa sobom nosi prednosti i rizike, no kad se pojavi problem koji ugrožava temelje pristupa nogometu njegovo rješavanje postaje apsolutni prioritet. Nije isto patiti u defanzivnoj tranziciji ako se koncept bazira na run and gun stilu ili na stilu koji se oslanja na posjed i kontrolu. U prvom slučaju riječ je o konceptualnom riziku, dok se u drugom radi o ubojici temeljnih načela te si Garcia ovdje ne može priuštiti kompromis.

S druge strane, kompromis na koji Garcia možda može pristati je naizgled spori ulazak u oba poluvremena. Naime, Hajduk je u šest utakmica HNL-a ove sezone u prvih 15 minuta prvog i drugog poluvremena (malo više od 30% odigranih minuta kad se pribroji i sudačka nadoknada) uputio 22.9% svojih udaraca, dok je njemu upućeno 38.8%. Oduzme li se utakmica s Goricom u kojoj je u tim razdobljima Hajduk uputio čak 43.5% svojih udaraca ta brojka se smanjuje na 17.4% upućenih, a 37.2% primljenih udaraca. Za neke dublje zaključke potrebna je opsežnija analiza i veći uzorak, no eye test, broj napadačkih akcija koje su završile udarcima prema vratima i činjenica kako je Hajduk primio 4 od 5 golova upravo u tom vremenskom razdoblju nam mogu sugerirati kako nekakav problem postoji.

Hajduk nižim intenzitetom ulaska u poluvremena navlači na sebe dvije neželjene posljedice. Predvidljivo je ranjiv i gubi vrijeme. Jedna od većih zamjerki Gattusovom Hajduku je bila da veliki dio utakmice pasivno čeka, ponekad i čitavo poluvrijeme te se na kraju sezone, kroz rezultat, pokazalo kako olako trošenje vremena ne ide na korist klubu koji želi biti konkurentan. Naravno, nemoguće je držati maksimalnu razinu intenziteta svih 90 minuta, no njegova periodizacija ne bi smjela biti toliko predvidljiva da ja kao gledatelj mogu pogoditi da će prvi udarac u drugom poluvremenu Hajduk uputiti u 55. minuti pri deficitu od dva gola. Radi li se tu o rezultatu trenerove zamisli, taktičkoj prilagodbi protivnika kroz planirano vrijeme povećanog intenziteta ili pak psihologiji igrača kojima treba neko vrijeme da mentalno uđu u utakmicu teško je reći. Problemi se pojavljuju, sezona se zahuktava, i medeni mjesec je gotov, a na Garciji je da stabilizira momčad i napravi potrebne prilagodbe. Derbi je pred vratima…