Odigrani derbi se može podijeliti u dvije cjeline. Ona prije prvog gola i ona poslije. Prije primljenog pogotka Hajduk nije bio lošija momčad, možda čak i bolja od Dinama. Uglavnom su kontrolirali susret, dolazili u više prilika i generalno mogu biti zadovoljni svojom izvedbom. Međutim, u jednom trenutku u 44. minuti je Arber Hoxha odlučio protrčati s loptom i postići zgoditak, a njegovu odluku Hajdukove dvije obrambene linije nisu mogle osporiti. Sve što je Hajduk odigrao nakon tog trenutka bilo je mlako. Ni kontrola posjeda ni dolasci u zadnju trećinu nisu mogli kompenzirati manjak odlučnosti pri završavanju napadačkih akcija, no kad je Bakrar nasilnički izbio sirotu Charlotte iz Ivušićevog kuta je bilo jasno da je utakmica završena i da tri boda odlaze na put prema Zagrebu.

Dva su načina na koji Hajduk prima golove ove sezone i oba primjera su se ostvarila u derbiju. Tranzicijske i pseudotranzicijske situacije u kojima protivnik okomito nosi loptu prema golu kada ih Hajdukova obrana nije u stanju ispratiti te obrambene linije, ako se ne raspadnu, postanu izuzetno propusne. Druga vrsta primljenih golova su šutevi iz daljine, okarakterizirani kao eurogolovi koje je nemoguće zaustaviti. Možda se radi o nezaustavljivim udarcima, ali kad neke situacije postanu učestale treba se zapitati kolika je uloga sportske nesreće, a koliko je uzroke potrebno potražiti u vlastitoj izvedbi. Možda bi se trebalo i zapitati kako to da Hajduk još nije zabio gol izvan 16 metara ili s ruba šesnaesterca u novoj sezoni HNL-a, a nije da nisu pokušali više od 50 puta.

Derbi je na koncu odlučio mentalitet igrača. Onoga trenutka kada se igrač nađe sam pred praznim golom i umjesto da postigne pogodak padne preko lopte sva rasprava o taktici ili tehničkoj kvaliteti postaje besmislena. Nije u tom trenutku odlučio manjak kvalitete jer osoba koja toliko često trenira s loptom u nogama mora u toj situaciji biti u stanju barem ju uputiti u generalnom smjeru gola, a da pritom ne završi na podu. Ovdje je riječ samo o strahu. Strahu od trenutka, neuspjeha, uspjeha, utakmice, istoka, Torcide ili čega god. Malo već zvuči izlizano da trener može dovesti momčad u zadnju trećinu te da je ostatak posla na igračima, ali u subotu se pokazala istinitom. Donošenje odluka, brzina razumijevanja situacija na terenu, voljni moment, sve je to izgledalo izrazito mlitavo. Kad se tome pridruže sekvence strave i užasa koje Hajdukova obrana često režira, ovakav rasplet je neizbježan.

Poraz u derbiju nije lako prebroditi jer se derbi ne igra samo za tri boda. Igra se za ponos, za onaj pobjednički osjećaj koji niti jedan drugi susret ne može dati, a momčad koja ne izađe na teren s mentalitetom prikladnim takvoj utakmici ne može očekivati ništa više od onoga što je Hajduk dobio. Ovom klubu trebaju igrači s karakterom no potrebno se zapitati zašto postojeći kadar kontinuirano pokazuje mentalnu slabost. Kakvo je Hajduk okruženje za mentalni razvoj igrača? Je li baš potrebno da se svake sezone igrače s tribina uspoređuje sa spolnim organima? Kad je trenutak u kojem takva vrsta negativne kritike samo produbljuje negativu ili ne izazove nikakvu reakciju? Zašto kad igrač prođe nogometnu školu Dinama češće posjeduje onu pozitivnu sportsku drskost, nego kad prođe Hajdukovu? Imam dojam da su "naši Dinamovci" poput Brekala ili Uremovića češće zadržavali razinu profesionalnog odnosa prema utakmici i da bi u manje navrata podlegli pritisku rezultata. Možda je to samo dojam, a možda je i do individualne klase navedenih primjera. Kako god bilo, problem mentaliteta i karaktera je prisutan već neko vrijeme.

Ono što nazivamo pobjedničkim mentalitetom gradi se kroz kontinuirane pobjede. Tako dolazimo do pitanja kako razviti pobjednički mentalitet ako ga želimo ugraditi u momčad prije ostvarivanja pobjeda potrebnih za njegovu pojavu? Vidim tri načina. Prvi je čekanje i nadanje da će se pojaviti sam od sebe. Drugi je dovođenje igrača koji već imaju željeni karakter koji je Hajduku potreban. Treći je proširivanje odjela sportske psihologije i omogućavanje kvalitetnim stručnjacima da rade svoj posao.

Problem postoji i na upravi je da odluči treba li ga rješavati na skuplji ili jeftiniji način. Možda ga odluče ignorirati, ali im se onda neće svidjeti način na koji će ih povijest pamtiti.