Posljednja velika večer

Travanj 2014. godine. Sjedim za računalom i muku mučim s pronalaskom streama za utakmicu Cibone protiv Crvene zvezde u Final Fouru ABA lige. Kao i mnogo puta prije, posežem za dobrim starim Live TV-om. Slika puca, komentator kasni, sve je na strani Crvene Zvezde, sam sebe zavaravam da ne vjerujem da Cibona tu može išta napraviti. 

Cibona rano dolazi do prednosti i, uz velike poteškoće, uspijeva je zadržati do kraja. Naravno, nije moglo bez drame. U posljednje dvije minute igrači Cibone u dva navrata gube loptu pod vlastitim košem, a Zvezda se približava na samo –2.

Poučen godinama gledanja hrvatske košarke, pomislio sam da je utakmica izgubljena. Zvezda ima dva slobodna bacanja za izjednačenje, ali Jenkins pogađa samo jedno i ostavlja Cibonu u prednosti za pola koša. U sljedećem napadu Cibona odlazi na +3, zatim i na +5, i plasira se u finale ABA lige. Olakšanje. Euforija. Nada…

Nada koja je kratko trajala

Ta sezona bila je posljednja u kojoj se Final Four ABA lige igrao na jednu utakmicu, ali i posljednja u kojoj je Hrvatska imala dva predstavnika u završnici natjecanja. Na iznenađenje svih, u finalu su igrali Cedevita i Cibona, izbacivši u polufinalu domaćine Partizan i Zvezdu.

Pomislio sam tada da gledamo prekretnicu hrvatske košarke. Da će od te godine stvari krenuti nabolje. Imali smo novog lidera; Darija Šarića, koji je zajedno s Blassingameom odvukao Cibonu do naslova prvaka protiv jake Zvezde s Blažičem, Marjanovićem, Jenkinsom i Nelsonom, ali i protiv, barem po imenima, možda i jače Cedevite sa Smithom, Bilanom, Nurkićem, Ramljakom i Babićem koja je prije toga pobjedila Partizan predvođen Bogdanom Bogdanovićem i Bertansom.

Djelovalo je kao početak nečega ozbiljnog. Kao temelj. Umjesto toga, bila je oproštaj. Posljednji trzaj kluba koji je tada još imao pravo zvati se velikim.

Brzi kraj iluzije

Šok je došao gotovo odmah. Cibona je osvojila naslov i odmah odlučila da ne želi igrati Euroligu. Ne zato što nije mogla, nego zato što nije htjela. Ili, preciznije, zato što je netko procijenio da je lakše uzeti novac nego odgovornost.

800 tisuća eura za odustajanje od sporta. To nije poslovna odluka. To je priznanje poraza.

Taj potez bio je jasan signal, ne samo financijske nemoći, nego i odustajanja od sportske ambicije. Prodaja Žižića 2016., u trenutku borbe za Final Four, bila je konačni dokaz da Cibona više ne želi pobjeđivati. Ostavka Ace Petrovića nije bila emotivna reakcija, bila je jedina poštena stvar u tom trenutku.

Tada sam shvatio: ovo više nije klub koji želi rasti. Ovo je klub koji želi preživjeti.

Godine bez vizije

Nakon toga rijetko sam gledao Cibonu. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka bio je naslov prvaka Hrvatske 2022. godine, ujedno i posljednji koji je klub osvojio. U majstorici igranoj u rasprodanom KC Dražen Petrović, u košarkaški lošoj utakmici, Cibona je pobijedila Zadar 56:51.

No ono što me tada doista veselilo bila je mlada momčad: Branković (21), Drežnjak (22), Gnjidić (20), Nakić (22) i Prkačin (19). Pomislio sam da je to napokon zalog za budućnost.

Opet sam se prevario.

Svi ti igrači napustili su klub praktički odmah po izlasku iz dvorane. Cibona se vratila onome što najbolje poznaje; preživljavanju. Slijedile su sezone u kojima se cijela godina nosila na leđima sedam ili osam igrača, sve do konačnog kraha i ispadanja iz ABA lige.

Klub koji živi na rubu

Cibona svake sezone pleše na rubu stečaja. Tada se niotkuda pojave neki novi investitori koji, tobože, žele spasiti hrvatskog posrnulog diva, da bi već sljedeće godine ponovno upozoravali javnost kako je Cibona u teškoj situaciji, na rubu stečaja, moljakali Grad da pomogne, zvali Acu, Biserku, Bogdanovića…

Jedino što Cibonu danas čini „velikim klubom“ jest slavno ime. I to ime se danas troši kao jeftina valuta. Cibona više nije klub; ona je spomenik bez održavanja.

Ponekad pomislim da bi bilo poštenije da se klub ugasio još u prvoj velikoj krizi, da Cibonu pamtimo po europskim titulama i velikanima koji su kroz nju prošli, a ne po ovom sporom, mučnom propadanju. Jer ono što Cibona danas predstavlja jest gorčina, sram i jad. Ovo je ponižavanje vlastite povijesti.

Dinamo kao odgovor

U isto vrijeme, u Zagrebu raste novi klub. Klub koji ne kuka i ne traži pomoć. Klub koji nema skrivene ambicije. Klub koji u 2026. godini, ako ništa, ima web-shop, nešto čime se ne može pohvaliti ni „europski div“ Cibona.

KK Dinamo ima jasan model: ne ovisi o gradskom proračunu, ne ovisi o jednom investitoru i ne živi od stare slave. Da ideja ima težinu, potvrdio je i Neven Spahija, koji je svoju reputaciju stavio u službu kluba kao potpredsjednik kluba.

Pripadnost umjesto nostalgije

Što Dinamo nudi Zagrepčanima? Sve ono što Cibona već godinama ne nudi: pripadnost, transparentnost i uključivost. Nudi vrijednosti za koje su se borili navijači nogometnog Dinama.

Za mene je to prije svega bijeg od Cibone. Bijeg od lažne ideje Cibone kao kluba svih Zagrepčana. Jer Cibona to odavno nije. Ona je klub povremenih investitora i stalnih alibija.

Pitanje je samo trenutka kada će Cibona konačno prekoračiti taj rub i, takva izmrcvarena, iscipelarena, izmuzena, ranjena i umorna, otići u ropotarnicu povijesti. Stariji će je pamtiti kao europskog velikana kroz koji su prošla velika imena hrvatske košarke, a mi mlađi kao klub koji se otuđio od navijača, klub bez ambicije i klub neuspjeha.

Kako Dinamo prije Cibone?

Zato što ne laže!

Ljudi se ne okreću Dinamu zato što su „izdajnici tradicije“. Okreću se jer su umorni od toga da ih se pravi budalama.

Pitanje „kako Dinamo prije Cibone?“ pogrešno je postavljeno. Pravo pitanje glasi: kako je Cibona dopustila da je netko uopće prestigne?

Imali su sve. Monopol. Infrastrukturu. Bili su bez konkurencije u gradu. Navijači su ih podržali u odbijanju sjedinjenja Cedevite i Cibone, što mi danas više ne zvuči kao loša ideja, jer Tedeschi bi Cibonu sigurno vodio bolje od nekog azijskog no-name investitora poput Briana Lua. I sve su to potrošili na ništa. 

Svjestan izbor

Ne biram KK Dinamo zbog rezultata. Biram ga jer ne želim više sudjelovati u farsi. Cibona nije propala zbog novca. Propala je zbog mentaliteta. Zbog kratkoročnog razmišljanja, nulte odgovornosti i potpune odsutnosti srama.

Biram KK Dinamo jer vjerujem u projekt. Znam da sportski uspjesi možda neće doći odmah, ali znam da klub neće nestati preko noći. Suradnja s nogometnim i futsal Dinamom, snaga brenda i zdravi temelji mogu donijeti stabilnog prvoligaša, a jednog dana možda i konkurentnost "velikoj trojci".

KK Dinamo na zdravim i iskrenim temeljima gradi priču, okuplja ljude, Bad Blue Boysi pridonose atmosferom, a s prvim većim rezultatima doći će i masovnost te kult praćenja KK Dinama.

Možemo reći da je KK Dinamo odraz čistog bunta i oko toga ne bih previše raspravljao, čak bih se djelomično i složio. Pogotovo ako bunt ima perspektivu. Futsal Dinamo nastao je iz bunta i posljednjih je godina jedini sportski klub koji je punio KC Dražen Petrović do posljednjeg mjesta.

I da završimo jasno

Cibona nije žrtva okolnosti.Cibona je rezultat odluka.

Treba li spašavati ono što ne želi biti spašeno? 

Odjebi Cibono, dosta je bilo...