U nedjelju smo imali priliku gledati jednu pritiskom neopterećen dvoboj. Tipična Hajdukova utakmica koja se javi u periodu depresivnog blagostanja uslijed spoznaje o još jednoj sezoni za zaborav. Međutim, koliko god bili tužni ili nezadovoljni načinom na koji se rasplela radnja ove sezone, u tim završnim utakmicama se često može naći ona iskonska radost igranja nogometa. Lepršavost i sloboda koja omogućuje igračima Hajduka da pokažu svoje nogometno umijeće u rezultatski beznačajnim periodima godine nas barem mogu zabaviti na tih 90 minuta i podsjetiti da je nogomet ipak igra. Ovaj susret je uvelike podsjetio na susret Lokomotive i Hajduka iz posljednjeg kola sezone 2023./24. u kojem je Hajduk pobijedio s rezultatom 5:2 u gostima. Jedina konkretna razlika između ta dva susreta je ipak broj postignutih golova te kao gledatelji možemo žaliti što ih nismo vidjeli više. Međutim imali smo priliku uživati u otvorenom nogometu, potezima poput predasistencije petom Filipa Krovinovića, gledati Brajkovića kako postaje igrač na desnom krilu, ali i kvalitetne napadačke akcije protivnika koji je, kao i Hajduk, mogao zabiti nekoliko golova više.

Ipak, vidjeli smo jedan značajan pogodak na ovoj utakmici. Marko Livaja je zabio svoj 100. gol u dresu Hajduka i time je definitivno potvrdio status istinske legende ovog kluba. Njegove igračke kvalitete, izvedbe i brojke ga stavljaju uz bok najvećim igračima koji su do sada obukli bijeli dres Hajduka iz Splita i zahvalan sam što ću jednog dana moći pričati mlađima o njemu, kao što su meni govorili o Sliškoviću, Jerkoviću, Gudelju i ostalim velikanima. On je ta figura koja obilježava povratak Hajduka u gotovo redovite borbe za trofeje, makar najčešće bile neuspješne. Zbog Marka Livaje i njegovog doprinosa je Hajduk ostvario i marketinški iskorak, njegov doprinos na terenu je potaknuo i masovniju mobilizaciju članstva, pretplatnika i klub je napredovao vrlo brzo na razinu o kojoj se moglo samo maštati. Livaja je Hajduku dao puno, ali zauzvrat ipak dobio malo. Dva osvojena kupa Hrvatske možda ne mogu dočarati koliko je njegova era u Hajduku bila važna, ali možda mogu pokazati koliko je klub loše iskoristio potencijal koji mu se tada pružio.

Upravo je zbog konteksta njegovog značaja za klub medijski istup nakon utakmice s Lokomotivom ipak bio promašaj. Iznošenje prljavog rublja u medije je postalo tradicija u Hajduku i način na koji su zaposlenici i bivši zaposlenici kluba blatili klub i neodgovorno koristili dar govora već desetljećima je sramotan. Livaja možda u svom istupu nije bio previše oštar, ali je bio previše iskren. Nije rekao ništa što već svi ne znamo, ali zašto u trenutku obilježavanja 100. pogotka za klub davati razlog zlim jezicima da bacaju klipove pod noge radnim procesima u klubu. Istina, nije odigrao istu količinu minuta kao u prethodnim sezonama i može biti nezadovoljan, ali nije niti bio marginaliziran kao što se naizgled čini. S terena su ga ove sezone većinom izbacivale ozljede, crveni kartoni i fenomenalna Šegina forma u kasnu jesen. Na žalost, Livaja i Garcia su prekasno počeli surađivati u kontinuitetu da bi se to pozitivno odrazilo na ovu sezonu, ali ipak dovoljno rano da se to može pozitivno odraziti na iduću. Europske kvalifikacije su praktički pred vratima i ukoliko se ovaj period iskoristi na pravi način, Hajduk u njih može ući u stanju neobično dobre pripremljenosti i kontinuiteta nogometne ideje.

Međutim, bez obzira na sve, Livaju se ne bi trebalo previše razvlačiti zbog takvog medijskog istupa. Uostalom, to je on, malo neprilagođen, malo prgav, malo previše iskren, ali ipak dobronamjeran i profesionalniji nego što mu se daje za pravo. Pravi problem je u samom klubu koji kontinuirano dopušta da se takvi i još gori medijski istupi događaju bez posljedica. To je još samo jedan simptom goruće neozbiljnosti u upravljanju klubom čije ispravljanje mora biti prioritet.

Velikim sportašima često nedostaje ona završna potvrda o njihovoj veličini, no usprkos nedostatku tog trofeja koji bi simbolizirao njihovu kvalitetu, moć i razliku koju rade na sportskim borilištima, uvijek ćemo znati tko su. Tako ćemo uvijek znati tko je bio „Kaštelanski Cantona“, Marko Livaja.