Unazad otprilike 15 godina u domaćem (muškom) rukometu postojala su samo dva kluba. Pod "postojala" se smatra da su imali određenu kvalitetu te su uspijevali biti koliko-toliko uspješni (u svojim okvirima) u europskim natjecanjima. Naravno, velika stvar za domaći rukomet na početku tog perioda je i sama činjenica da se uz RK Zagreb profilirao jedan klub kao Nexe na ozbiljnoj europskoj razini.

I takva dva solidna europska kluba ne znače da je u ligi postojala određena kvaliteta, već upravo suprotno. Svi ostali klubovi su po apsolutno svemu bili miljama daleko od Zagreba i Nexea.

Već sam i prije pisao kako je za dobrobit reprezentacije nužna jača domaća liga, gdje sam kao primjer naveo da je najbolji rezultat makedonska reprezentacija napravila u vrijeme kada se u sedam godina promjenilo tri državna prvaka. Naravno, veća konkurencija ne znači nužno da je prvenstvo kvalitetno. Kod nas se o takvoj konkurenciji i dalje može sanjati. Nexe koliko god da se podiglo zadnjih godina, i dalje nije uspio nijednom ugrabiti titulu prvaka.

U posljednjih nekoliko godina među najbolje domaće klubove pokušava se ugurati i Sesvete. Već su nekoliko godina konstantni u Ligi za prvaka te su uspjeli izgraditi respektabilnu mladu momčad uz par starijih igrača. Redovito se nalaze na trećoj poziciji te su kvalitetno iskoristili proširenje Europske lige u kojoj su prošle godine ostvarili jednu pobjedu u šest utakmica, da bi se već ove godine borili za prolaz u drugu rundu, koju su nažalost ispustili na gostovanju kod Kristianstada, kluba koji se kasnije dokopao osmine finala gdje je ispao od Nexea. Sesvete su prije nekoliko godina počele graditi svoju momčad; doveli su iz Dugog sela mlade igrače iz generacije 2002. koji su godinama bili među najboljima u svojoj generaciji poput Hrška i Raužana, te su ih godinama razvijali uz iskusnije poput Dumenčića i Šukera. Iz godine u godinu Sesvete se nadopunjavaju pa su tako dovodili još mladih potencijala poput Svržnjaka, Bakovića, Ivaniševića, Molca i Lulića. Svi navedeni igrači su se pokazali odličnima u ovosezonskoj Europskoj ligi. Treba naglasiti i da Sesvete trenutno slove i za najbolju omladinsku školu, iz koje je potekao Josip Tomić, 19-godišnji lijevi vanjski koji se pokazao dobrim u oba pravca. Naravno, za sve to zaslužan je sam klub koji se organizacijski i financijski podigao na znatno višu razinu te tako izašao u susret mladim igračima koji sada imaju mogućnost razvijati se bez da po svaku cijenu odlaze odmah u inozemstvo. Za takav napredak je jedan od najzaslužnijih i Igor Vori, koji je godinama vršio funkciju predsjednika da bi se odlaskom Željka Babića sam spustio voditi prvu ekipu. 

I upravo s tim kolektivnim napretkom Sesvete će ove sezone imati šansu svrgnuti Nexe s druge pozicije. Iako imaju lošiji omjer protiv Nexea, Nexe se poskliznulo protiv Gorice u gostima gdje su izgubili ključne bodove s kojima bi zauzeli drugu poziciju. Ovako će Nexe morati tražiti pobjedu protiv Zagreba u Zagrebu, ili se nadati da će Sesvete prosuti bodove protiv spomenute Gorice, što nije nemoguće. Osim spomenute pobjede protiv Nexea, Gorica je nedavno na gostujućem terenu izborila plasman na Final4 kupa upravo protiv Sesveta, pobjedivši u toj utakmici na penale. Time se i Gorica nameće kao konkurencija za vrh. Oni su također dugogodišnji sudionici Premijer lige koji grade svoj sastav na mladim igračima uz ponešto iskusnijih. Za razliku od Sesveta oni se ne mogu pohvaliti uspješnom omladinskom školom, međutim vrlo dobro rade selekciju igrača koje dovode u svoje redove, pa se tako već godinama u njihovim redovima mogu naći mnogi mladi reprezentativci kojima trebaju minute u najvišem rangu. 

U Ligi za prvaka ove godine se nalaze još Dugo Selo i Trogir. Dugo Selo se nakon dugogodišnjeg igranja druge lige ulaskom određenih sponzora uspjelo u samo godinu dana dići iz osrednjeg drugoligaškog kluba u sudionika Lige za Prvaka. Već prošle godine okupili su moćni sastav predvođen mnogim iskusnim igračima, poput Markušića i Severca, dvojca koji je igrao za Nexe a potekli su iz Dugog Sela. Severec je pristigao nakon neuspjele kampanje u Bundesligi, gdje su ga mnoge ozljede koštale većeg uspjeha, te je dojam da on više nije toliko moćan igrač za naše prilike kao prije, barem ne po ofanzivnom planu. Osim dvojice navedenih, dovedeni su i neki igrači iz Zagrebovog omladinskog pogona, Dubrave koja je ispala u drugu ligu, te naposlijetku provjereni i iskusni igrači koji su potekli u Dugom Selu čime je cijeli roster izmijenjen. Upravo mnogi domaći igrači su pridonijeli stvaranju dobre priče koja privlači i lokalnu zajednicu. Unatoč tome što je okupljena momčad koja je na papiru vjerojatno u rangu sa Sesvetama, dojam je da ne ostvaruju dovoljno dobre rezultate. Sigurno nije pomogao Markušićev odlazak u Austriju usred sezone, iako je na njegovo mjesto doveden Sirotić koji je u prošlim sezonama znao odigrati neke solidne utakmice za Zagreb u Ligi prvaka. No unatoč svim tim imenima pokazalo se da su ekipe poput Sesveta i Gorice, koje su godinama na okupu, ipak momčadski bolje nego velika imena koja igraju u Dugom Selu. S druge strane Trogir je po istom principu u svoje redove vratio neke igrače koji su igrali vani, poput Nenadića, Tokića i Maričića, od kojih se najviše ističe talentirani Tokić koji se čak znao naći i na popisu za A reprezentaciju. Za njih je veliki uspjeh što su ušli u Ligu za prvaka, međutim da bi se moglo pričati o lijepoj priči iz Dalmacije, trebalo bi sačekati još jednu godinu u kojoj će se vidjeti u kojem smjeru oni zapravo idu.

Osim klubova Lige za prvaka valja spomenuti i ekipu Poreča koja posljednjih nekoliko godina radi odlično s mladim igračima koje dovodi iz cijele regije Istre i Kvarnera. Među mnogima dovedeni su mladi igrači iz Crikvenice, Rijeke, Labina, Pule, Buzeta itd. koji nisu dovedeni odmah za prvu ekipu. Mnogi klubovi čekaju da igrači u drugim klubovima dosegnu određenu razinu da bi se onda doveli, ali Poreč radi drugačije. Oni dovedu igrače koji se prvo grade kroz drugu ekipu te tako polagano ulaze i u prvi sastav. Na taj način su uspjeli podići svoju drugu momčad iz četvrte lige u drugu. Ostvaren je kontinuitet u minutaži za puno igrača, što se pokazalo odličnim u trenutku kada su se u prvom sastavu ozljedila oba srednjaka, Ivanković i Boka, te je Božić iz druge ekipe ekspresno uskočio u njihovu ulogu i odradio ju odlično. I tu dolazimo zapravo do problema o kojem se vodi puno rasprava na forumima ovih dana. Da ne ulazim u prevelike detalje, kako puno igrača ima pravo nastupati za prvu i drugu ekipu (mlađi od 21 godine), dosta bure se podiglo jer je Poreč za drugu ligu dvaput protiv iste ekipe spustio neke značajne prvotimce, sve u svrhu osiguravanja ostanka u drugom rangu. Da se razumijemo, po pravilima oni to smiju napraviti, ali problem je što oni mogu spustiti praktički cijelu prvu ekipu u drugi sastav. U ovom slučaju naštetili su direktnim konkurentima, ali što da se radilo o nekome tko se bori za Premijer ligu?  Što bi bilo da su se ti igrači ozljedili jer im je to druga utakmica u dva dana? Smatram da bi se ovaj problem mogao ubuduće riješiti tako da se uvede da igrači mlađi od 21 godine mogu nastupati za drugu ekipu samo ukoliko imaju manje od XY utakmica za prvu ekipu. Ako se ne varam, mislim da takvo pravilo postoji u nogometu kod nas. Ali tu dolazimo do još jednog problema.

Ako se to pravilo uvede, trebalo bi se početi pratiti koliko koji mladi igrač ima utakmica u najvišem rangu. U HRS-ovoj bazi podataka to sigurno postoji, jer se na njihovoj stranici može vidjeti npr. koliko najbolji strijelci imaju odigranih utakmica. Ali to bi onda značilo da se cijela organizacija natjecanja treba dovesti na višu razinu, što se trenutno čini nemogućim. Dok se u drugim državama okreću određenim vrstama doigravanja, kod nas se igra po čudnom sistemu u kojem se dvije ekipe bore za prvo mjesto, a dvije za treće koje nosi Europu. S tim da se i u tim "doigravanjima" igra na skupljanje bodova, a ne pobjeda što je izrazito glupo. Da ne spominjem da su u jesenskom dijelu ekipe podijeljene na pola u Ligu A i Ligu B iz nepoznatih razloga. 

I dok u vlastitoj državi imamo primjer odlične futsal lige koja je jako kvalitetna, kompetetivna i zanimljiva, koja ima samo 10 klubova i koju ljudi dolaze s guštom pratiti, u rukometu se o tome može samo sanjati. Hrvatskom rukometu ne treba prva liga od 16 klubova od kojih je većina ovih u ligi za ostanak poluprofesionalno. Trebamo smanjiti broj klubova kako bi se koliko-toliko povećala kompetetivnost i pokušala koncentrirati kvaliteta u prvoj ligi. Treba nam neka vrsta doigravanja da se pokuša napraviti natjecanje zanimljivijim i da se dovedu ljudi na tribine. Uz to dobro bi došla bolja medijska popraćenost, koja je trenutačno jako loša. Godio bi neki podcast poput Tribine gdje bi se publika mogla obrazovati, što kod nas ne postoji. Treba pohvaliti ljude s Ofenzive koji su u vrijeme Eura odradili odlične podcaste gdje su ljudi mogli naučiti 100 puta više nego na emisiji Vrijeme je za rukomet u kojoj se sve više manje svodi na floskule i 2-3 bitne rečenice, malo zezanja, uzimanja izjava i naravno kao vrhunac - gostovanje gospodina savršenog. Čisto za usporedbu, u državi koja stvarno voli rukomet (za razliku od nas), Sjevernoj Makedoniji, njihova emisija prije naše utakmice traje duže nego naša emisija za našu utakmicu. Da ne pričam o tome da se pokaže koji fini kadar s neke utakmice i proanalizira nešto.

Premijer liga je napredovala i sigurno je puno bolja nego prije 15-ak godina jer postoje više klubova koji mogu naštetiti makar Nexeu u ovom trenutku. Je li to samo samo kratkoročni bljesak, ili početak nekih boljih vremena, saznat ćemo u godinama koje dolaze.