Krajem prosinca 2011. godine, u doba kada je Barcelona pod vodstvom Pepa Guardiole vladala španjolskim i europskim nogometom, u glavnom gradu Španjolske započela je jedna posve drugačija priča, koja traje i dan danas.

21. prosinca igrali su se uzvratni dvoboji 2. kola španjolskog Kupa Kralja u kojem je Atletico Madrid predvođen Gregoriom Manzanom na klupi ugostio tadašnjeg trećeligaša Albacetea i pokušao nadoknaditi zaostatak od jednog gola razlike iz prve utakmice.

Međutim, Atletico je i na svome Vicente Calderonu doživio poraz i trener Manzano je idućeg dana dobio otkaz. U tom trenutku Atletico je bio u svojevrsnom raskoraku između klupskih ambiciji o borbi za vrh španjolskog nogometa i realnosti u kojoj su sezonu ranije završili na devetom mjestu ljestvice španjolske La Lige i nikako se nisu uspijevali nametnuti kao ozbiljnija prijetnja niti svome moćnijem susjedu Realu, a o Pepovoj Barci koja je bila na svome vrhuncu vladajući svjetskim nogometom da se i ne govori.

Dva dana kasnije, nakon tog teškog podbačaja u kupu, klub je donio odluku kojom su nesvjesno utjecali na to kako će Atletico izgledati idućih 15 godina. Toga 23. prosinca 2011. iz argentinskog Racinga doveden je novi 41-godišnji trener bez značajnijeg europskog iskustva u trenerskom poslu.

Bio je to čovjek koji će u idućih 15 godina transformirati klub i postati njegovo glavno i najvažnije lice. Netko tko će moći baciti rukavicu u lice Barceloni i Realu i postati im veliki rival.

Njegovo ime bilo je Diego Simeone.

Postao je središnja figura kluba i doveo ga na prag elite

Simeone je vrlo brzo pohvatao konce i sezonu završio uspješno. Dogarao je do petog mjesta u La Ligi i sezonu je okrunio naslovom prvaka Europa lige. Bio je to samo uvod u sve ono što će se Atleticu dogoditi sa njim na klupi idućih godina, koje se sa sigurnošću može nazvati jednim od najuspješnijih perioda u povijesti kluba.

Atletico je nastavio s uspjesima i nakon tog početnog zamaha. Iduće sezone osvojio je treće mjesto u La Ligi i izborio nastup u Ligi prvaka u kojoj će se zadržati sve do danas. Iste je sezone stigao do svoga prvog domaćeg trofeja osvojivši kup pobjedom nad Real Madridom.

Na tome se nije zaustavio, štoviše, uspio je doći na razinu da se bori i za ostale najprestižnije trofeje. Tako je do ove sezone, osim spomenutih naslova Europa lige i Kupa Kralja, osvojio i dva puta La Ligu, dvaput igrao finale Lige prvaka, osvojio još jednu Europa ligu, dva Uefa Super Cupa i jedan španjolski Super Cup.

Osim toga, nije se zadržao samo na rezultatskim uspjesima, nego je uspio postati središnja figura kluba i preobraziti ga. Njegov osobni identitet beskompromisnog ratnika uskoro je postao i klupski DNK. Takvim pristupom uspio je uvesti Atletico na prag elite i sa značajno manjim financijskim sredstvima omogućiti mu da bude kontinuirano u vrhu i povremeno osvaja važne trofeje.

I najvažnije od svega, uz njega na klupi Atletico je postao klub koji se institucionalno i financijski približio samoj europskoj eliti. Postao je klub koji može privući vrhunske igrače, za njih platiti ozbiljnu odštetu i dati im plaću blizu onoga kakvu im mogu dati i drugi europski velikani.

Prvi dio mandata nadmašio sva očekivanja

Stoga, njegov mandat na klupi Atletica može se podijeliti u dva dijela.

U prvom dijelu Atletico je bio financijski i reputacijski ispod razine da bi se mogao boriti za najvažnije trofeje. Samim time očekivanja od momčad tada i danas nisu mogla biti ista. U drugom dijelu Simeoneovog mandata Atletico je postao klub koji se značajno odvojio od ostatka konkurencije u Španjolskoj i ušao, uz Real Madrid i Barcelonu, u društvo tri najveća španjolska kluba.

Kao simnoličnu granicu između ta dva razdoblja može se uzeti dovođenje Joaa Felixa iz Benfice i plaćanje najveće odštete u povijesti kluba 2019. godine.

Nije Atletico već idućeg dana postao potpuno drugačija momčad niti je drastično promijenio svoj klupski identitet. Stvar je u tome da je Atletico pokazao da može dovoditi najtraženije igrače na tržištu i plaćati za njih astronomske odštete. Samim time, nije se više mogao svrstati pod etiketu nogometnog autsajdera niti se više mogao predstavljati kao mali ratnički klub u borbi protiv velikih europskih divova.

Taj transfer je bio simbol spomenute transformacije kluba pod Simeoneom koji je indirektno utjecao i na lagani zaokret u stilu igre. Jer ako možeš platiti više od 100 milijuna za jednog igrača ne možeš igrati bunker protiv, primjerice, prosječne španjolske momčadi koja se nalazi u sredini ljestvice. 

Dakle, u prvom dijelu mandata na klupi Atletica Simeone je nadmašio sva očekivanja u rezultatskom smislu. Sa proračunom koji je bio bliže Sevilli i Valenciji nego Barceloni  i Real Madridu uspijevao se uspješno nadmetati za najvažnije domaće i europske trofeje.

U razdoblju od dolaska na klupu pa sve do kraja sezone 2018./19. Atletico je osvojio naslov prvaka Španjolske u sezoni 2013./14. sa impresivnih 90 bodova na svome kontu, bio je viceprvak u sezonama 2017./18. i 2018./19. te je imao još jednu impresivan rezultat u sezoni 2015./16. u kojoj je osvojio 88 bodova i završio treći, samo tri boda iza prvaka Barcelone.

Da se zaustavio samo na uspjesima u domaćim okvirima, opet bi debelo nadmašio očekivanja. Međutim, Simeone je na takve rezultate dodao i ogromne uspjehe u Ligi prvaka.

U svojoj prvoj sezoni u Ligi prvaka, 2013./14., Simeone je došao skroz do finala u kojem je imao vodstvo do sudačke nadoknade kada je Real Madrid izjednačio rezultat, a onda u produžetcima i osvojio naslov. Dvije godine kasnije ponovno je stigao do finala gdje je opet koban bio gradski rival, a u tom razdoblju je igrao još jedno četvrtfinale, polufinale i jednom je osvojio i naslov u Europa ligi, kao i dva naslova u Uefa Super Cupu.

U drugom dijelu mandata nije uspio stvoriti napadački dominantnu momčad

No, kao što je za prvi mandat pošteno reći da je nadmašio sva realna očekivanja, tako se za drugi mandat može zaključiti da je bio prosječan i u skladu sa očekivanjima, ako ne i nešto slabiji.

Naime, od tog ljeta 2019. Atletico je u sedam sezona osvojio samo jedan jedini trofej – naslov prvaka La Lige 2020./21, a u Ligi prvaka samo je ove sezone uspio doći do polufinala. Uz to, samo se jednom plasirao u finale domaćeg kupa, – isto tek ove sezone – kao i samo jednom u finale domaćeg Super Cupa. Treba napomenuti da su još uvijek aktivni u Ligi prvaka pa možda poprave ove brojke.

Više od samih rezultatskih neuspjeha bode u oči činjenica da Atletico pod palicom Simeonea, uz sva moguća pojačanja posljednjih godina, nikada nije uspio postati dominantna momčad u fazi napada. To se najbolje vidi u La Ligi.

Atletico je bio prvak 2021., no za taj naslov jako puno se zasluga mora dati Janu Oblaku koji je bio statistički najbolji golman Europe po spriječenim golovima protivnika kao i nemilosrdnoj egzekuciji Luisa Suareza koji je te sezone bio najbolji napadač lige i takva konverzija je dugoročno neodrživa. U svim ostalim sezonama Atletico je rijetko kada premašio dva boda po utakmici i zapravo se nikada više nije niti ozbiljnije borio za naslov.

U Ligi prvaka je jedom ispao u grupnoj fazi, tri puta u osmini finala i tri puta u četvrfinalu. S obzirom da je postao klub koji se financijski može svrstati u rubni TOP 8 klub u Europi, takvi rezultati više nisu bili iznad očekivanja nego su u novom kontekstu postali prosječni.

Od isključivo obrambenog specijalista postao značajno kompletniji trener

Što se tiče samog stila igre koji je Simeone implementirao u Atleticu, valja naglasiti kako je on doživljavao određene prilagodbe i nadogradnje kroz sve ove godine.

U prvom mandatu Simeonea na klupi Atletica, težište igre bilo je postavljeno na obrambenom dijelu gdje se na račun granitne obrane i nevjerojatne čvrstine nastojalo kontrolirati i prelamati utakmice i dolaziti do željenog rezultata.

Kako se momčad polako mijenjala, obrambeni specijalisti poput Diega Godina, Mirande, Felipe Luisa, Diega Coste (ne zaboravimo da je Brazilac bio najbolji napadač svijeta kada je u pitanju faza obrane!) i drugih polako su odlazili i nije više bilo moguće održati takvu razinu obrambene organiziranosti i čvrstine.

Osim toga, momčad se pojačavala sa sve više igrača koji su svoj talent pokazivali kroz fazu napada i Simenone više nije mogao graditi identitet momčadi samo na obrani.

Tako se okrenuo laganom redizajnu stila igre u kojem je nastojao zadržati temeljne obrambene postavke svoje momčadi i nadograditi ih boljom igrom u fazi napada u kojoj će stvarati više šansi, zabijati više pogodaka i samim time postati učinkovitiji i atraktivniji.

Na takvom pristupu Simeoneu je potrebno odati priznanje jer nikada nije lako mijenjati svoje navike i stil igre koji te je doveo do vrha, no iako je uspio promijeniti Atletico i od njega učiniti momčad koja više stvara i više napada, ipak od njega nije uspio napraviti ništa više od napadački pristojne momčadi koja može biti svakome neugodna na svoj dan, pogotovo na domaćem terenu, ali u pravilu se nije spremna kontinuirano boriti za najvažnije trofeje.

Unatoč nekim nedostatcima, zaslužio je puno poštovanje

Kada se saberu svi njegovi trenerski uspjesi, kao i njegove trenerske mane, važno je naglasiti kako je riječ o treneru koji je obilježio jedan period europskog nogometa.

Uspio je od Atletica napraviti relevantnu europsku momčad koja na svoj dan može pobijediti svakoga i konkurirati praktički za svaki trofej, no pod njegovim vodstvom Atletico nikada nije uspio napraviti završni korak u transformaciji kluba i postati dominantna europska momčad koja će kontinuirano dominirati i igrati kvalitetan napadački nogomet iako je u drugom dijelu svoga mandata imao dovoljno resursa za to.

Naravno, proces promjene stila igre uz zadržavanje jednake razine uspješnosti jedan je od najtežih zadataka u trenerskom poslu kojeg su samo rijetki uspješno prolazili. Samim time, to nikako ne znači da je Simeoneov mandat na klupi Atletica neuspješan, nego je više pokazatelj da ukoliko klub nastoji dodatno mijenjati stil igre i okretati se napadačkom nogometu, možda postoje i bolja rješenja za klupu od samog Simeonea.

Bilo kako bilo, Diego Simeone je u ovih 15 godina izrastao u središnju figuru Atletica i njegova ostavština je ogromna. Doveo je klub na prag europske elite i započeo je promjenu stila igre u smjeru dominantne europske momčadi i samim time postao jednom od najvećih ikona u povijesti madridskog kluba.