Reakcija navijača Hajduka na mogući ulazak WhiteBIT-a pod vodstvom Ivice Pirića u klub, pokazuje koliko je strpljenje gotovo pa izgubljeno, koliko je iracionalnost uzela maha. Očekivanje Mesije, spasitelja, jednog čovjeka koji će promijeniti sve, iako iluzorno, idealan je primjer nepostojanja vjere u procese, sistem, strukturu ili koji god pojam iz osnova strateśkog menadžmenta ovdje umetnuli. 

Navijači Hajduka su prije 15 godina spasili klub, bez navijačkog pokreta iz kojeg je izrastao i model upravljanja, pitanje je bi li Hajduk danas postojao. Stereotip o ljubavi od koje virnije nima, barem na kratko nije postojao kao imaginaran koncept, nego je njegova manifestacija u stvarnosti spasila klub. Stoga, govoriti o modelu kao krvniku Hajduka, kada je pitanje bi li bez istog klub još postojao, je bespredmetno. Apsurdno, ali isto tako, reakcija na Pirića, pokazuje kako povjerenje u trenutni model vise ne postoji; a tada se postavlja i pitanje ukoliko je model postao svrha sam sebi. Dio istih navijača koji je spasio klub od ponora i koji godinama, barem deklarativno, podržavaju model barem kroz članstvo, danas zaziva Mesiju koji objavljuje fotografije s Princem od Indije, jednim od zaslužnih sto je klub uopće trebalo spašavati iz ponora. 

Kako i zašto smo danas došli paradoksa u kojem je model upravljanja pred naletom navijačkog kanibalizma? Pojednostavljeno, od početka modela klub je prošao kroz 3 etape - 1. sanacija dugova i financijska stabilizacija, 2. povećanje ulaganja i pokušaj osvajanja titule (kulminacija pod Jakobušićem), 3. životarenje u limbu - postojanje ni na nebu ni na zemlji.

Tijekom prve etape, postojalo je razumijevanje za rezultatska posrtanja, pogotovo jer u tadašnjoj konstelaciji moći, ni bolji Hajduk nije na terenu mogao ostvariti značajno više. Promjenama u odnosu unutar Hrvatskog nogometa, te dolaskom ambicioznije osobe na čelo kluba, Hajduk postaje kompetitivan. Ključno je zapitati se kakav Hajduk - iako na terenu caruju Livaja, Uremović, Kalinić - obitava u poljudskim hodnicima? Struktura i kultura kluba ostaju sličnima Hajduku koji se spasio s ponora bankrota. Dok igračke vedete imaju primanja usporediva s prvih 11 par godina ranije; infrastruktura, uvjeti ponuđeni trenerima u omladinskoj školi, zaposlenicima kluba su još uvijek daleko ispodprosječni. Klub je sagradio predivnu fasadu, nažalost postavljenu na trošnu brvnaru. 

Ljubav u stvarnost nije moneta, privuci u klub zaposlenike koji su znanjima kompetitivni na tržištu rada, dok im želiš ponuditi ispodprosječne uvjete je deplasirano. Očekivati klupsku kulturu koja tezi kompetitivnosti i koja živi za otkrivanje popularnih “marginal gains”, koja svaki dan želi napredovati, a iste te ljude nisi željan nagraditi za sav trud, u stvarnom svijetu nije moguće. Igrači nisu izolirani, floskule su i meni naporne, ali vremenom, igrači koji dolaze poprimaju obrasce ponašanja klupskih struktura koje ih svakodnevno okružuju, pa vise ne idu u svaki duel na svakom treningu 100%. Lose navike su zarazne, a kada nemaš temelje sagrađene na kulturi koja potiče izvrsnost, predanost i disciplinu kao a priori vrijednosti, dobivaš rezultate i posrtaje na terenu. Kada ne postoji jasno definirana hijerarhija i kultura kluba, dobivaš trenere koji u strahu od osude rulje, pribjegavaju kompromisima - od Leke pa do Garcije zadnju 1⁄4 ovog prvenstva; a kada to postane pravilo - jasno je kako klub nema potrebnu snagu nametnuti kurs, već hajdučki brod pluta lijevo-desno pod naletima navijačkog populizma. 

Navijački populizam postoji gdje god postoje i navijači. Oduprijeti se istome negdje je lakše, poput danas popularnog sela u Arktičkom krugu; a negdje je iz socioloških razloga zaista teže - vidi pod Marseille ili Napoli - “... di vlada temperament i malo je razuma....”. Raspad druge etape narodnog Hajduka, financijski izazovi koji su ostali u amanet, bio je jedinstvena prilika za pobjedu strateškog planiranja nad mentalitetom kasabe. Nažalost, ta prilika je propuštena, ta prilika je prokockana imenovanjem Kalinića, zatim Gattusa; akrobacijama koje su samo produbile i prolongirale financijsku krizu. 

Velik reset je bio nadohvat ruke, za isti je čak i postojao neki konsenzus unutar famoznog hajdučkog puka; danas je to samo mokri san. Financijskoj neizvjesnosti koja se nadvila nad klub zasigurno nije pomoglo imenovanje Gattusa i njegova vizija igre, a kao rezultat koje prošlo ljeto za većinu tržišni atraktivnih igrača nisu postojale barem donekle prihvatljive ponude. Gdje bi Hajduk bio danas ukoliko je tada mogao prodati Pukštasa ili Sigura za barem tržišnu vrijednost po Transfermarktu? Koliko je muka, zvana financijski fairplay, te ugrožena likvidnost posljedica populističkog izbora Kalinića te zatim Gattusa? 

Hajduk koji je prošao veliki reset, Hajduk koji se tada odrekao kratkoročnog, danas bi bio u nedvojbeno povoljnijoj financijskoj poziciji s jasno definiranim temeljima. Era Lukse Jakobušića je bila idealan primjer što sve bili starac može, koliko je malo potrebno za podizanje marketinških prihoda; ali isto tako koliko klub u stručnom pogledu te mentalitetom kaska za iole mediokritetnim klubom sličnog proračuna. 

Pozicija predsjednika uprave Hajduka uvelike je slična izvrsnoj državnoj vlasti u demokratskim društvima. Famoznih 100 dana mira nakon izbora, u nekom pogledu egzistira i u Hajduku. Nažalost, Ivan Bilić je svoj mir i a priori podršku potrošio na imenovanje Kalinića i Gattusa, a ono sto je ostalo na akrobacije s Vitalijem i Vučevićem. Pitanje koliko tih akrobacija je bilo njegova direktna odluka, a koliko puta je stavljen pred gotov čin, nije ni bitno. Ivan Bilić vise nema povjerenje hajdučke javnosti, a pogotovo povjerenje potrebno za stvarni zaokret u funkcioniranju kluba. Dio početne dobrodošlice Piriću među pratiteljima kluba, a pogotovo nekritičko prihvaćanje kako isti ima pravo biti predsjednik uprave, a prije nego sto je javno prezentirao ikakav plan i program, samo potvrđuje koliko je Ivan Bilić figura bez stvarne naklonosti ili moći u procesima koji okružuju klub. 

Tko zaista vjeruje, ako Graf i Garcia odluče kako za Marka Livaju više nema mjesta u klubu i Bilić tu odluku amenuje, a Hajduk u novoj sezoni zareda par poraza, kako će itko od navedenih preživjeti bijes tribina? Kakva je to struktura i stručna piramida u klubu koja nema dovoljnu podršku za ključne odluke, već će ih morati temeljiti i na očekivanim reakcijama mase? Limbo u kojem je Bilićev Hajduk se čini kao beskonačni dan u kojem klub pokušava iznjedriti određene promjene (profil Grafa navodi kako su svjesni nedostataka), no radi porazne podrške vodstvu kluba teško je očekivati kako će itko imati moć provođenja korjenitih promjena potrebnih za svojevrsnu revoluciju u poimanju kulture rada. 

Postoji li ikakva svijetla budućnost kada su dugoročne odluke uvelike pod utjecajem kratkoročnih posljedica? 

Hajduku vapi za populizmom, ali opet paradoksalnim - Hajduk vapi za populističkom figurom koja će provoditi anti-populističke mjere. Hajduk vapi za predsjednikom uprave koji ima dovoljno značajan renome kako bi ostvario inicijalnu podršku navijača, koji ima izražene komunikacijske vještine kako bi uvjerio navijače u ispravnost svojih odluka. Predsjednika koji će stvoriti dovoljnu podršku i vjeru u famozni proces koji predlaže kako bi inicirao ne-popularne promjene, a iz kluba odstranio svakog tko nije spreman pratiti taj smjer. Predsjednika koji je spreman povećati izdvajanja za radnu zajednicu (pogotovo u akademiji - uvijek nepopularan potez jer se na zaposlenike kluba često gleda kao uhljebe); dopustiti, dapače sugerirati struci dovođenje pojačanja koje je potrebno guglati, a umjesto ulaganja u poluraspale veterane dovesti i platiti stručno znanje iz inozemstva te inicirati dijeljenje tog znanja s domaćim kadrom, stati iza trenera koji se drzne kontrolirati laktate i ostale mučiteljske metode. 

Iako vjerujem kako je Ivan Bilić svjestan nedostataka u načinu na koji je klub posložen; radi zatečenih okolnosti, manjka sportskog rezultata te odlučnosti i talenta za javne istupe kojima bi skupio podršku za radikalnije odluke, istekao mu je rok trajanja. Hajduk danas vapi za Mesijom koji će se ponašati oksimoronski, ignorirajući ego i dojam vlastite nepogrešivosti dok postavlja sustav koji može garantirati stabilnost. Klub koji u svom identitetu njeguje dihotomiju bezgranične ljubavi i autodestruktivnosti, u kojem najveće face za par dana budu štrace, traži facu koja će iza zatvorenih vrata Poljuda biti sve što velike face nisu.