Kako nam se bliži svjetsko prvenstvo, ovoga puta na području Sjeverne Amerike, odlučio sam napisati serijal tekstova o tome kako sam ja doživio svjetska prvenstva kojih se sjećam. Ideju za ovaj tekst imao sam već neko vrijeme, a onda sam vidio da ekipa s Tribine priprema podcast na sličnu temu pa sam odlučio sve napisati odmah, čisto da ne ispadne da kopiram njihovu ideju.

Svjetsko prvenstvo je uvijek bilo nešto posebno. Koliko god na europskim prvenstvima bude dobrog nogometa i zanimljivih utakmica, to se ipak ne može mjeriti sa svjetskim prvenstvom.

Krenut ću od prvog prvenstva kojeg se sjećam, a to je Italija 1990. Od tog prvenstva ostala su mi samo mala sjećanja. Najviše se sjećam Higuitinog gubljenja lopte na centru nakon kojeg je Kolumbija primila gol, a sjećam se i kamerunskog napadača Rogera Mille. O tom prvenstvu ipak ne mogu previše reći jer sam bio premalen.

Nakon toga slijedi USA 1994. Tog prvenstva već se puno bolje sjećam. Utakmice su se igrale dosta kasno, stadioni su bili ogromni i sve mi je nekako djelovalo veće nego danas. Od reprezentacija mi je posebno ostala u sjećanju Južna Koreja. Moja braća su tada trenirala taekwondo pa su mi oni skrenuli pažnju na Korejce. Kod njih mi je bila zanimljiva brzina, a koliko se sjećam zabili su i nekoliko golova iz velike udaljenosti.

Naravno, s tog prvenstva svi pamtimo Bugare sa Stoičkovim, koji su imali stvarno odličnu ekipu. Voljeli smo gledati i Brazil predvođen Romarijom, Bebetom i Dungom. Posebno mi je ostala u sjećanju Bebetova proslava gola.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka s tog prvenstva bio je promašeni penal Roberta Baggija u finalu. To mi se baš urezalo u pamćenje — jedan od najboljih igrača svijeta promašuje odlučujući penal i Brazil osvaja prvenstvo.

Onda dolazi Francuska 1998. Tad sam već bio mlađi tinejdžer i počeo izlaziti. To je bilo prvo svjetsko prvenstvo na kojem nastupa Hrvatska reprezentacija. Ćiro izbornik, odlična ekipa iza sebe ima dobro europsko prvenstvo u Engleskoj, ali tamo nije bilo sreće.

To je prvenstvo na kojem sam prvi put osjetio pravi zanos navijanja za reprezentaciju. Sjećam se da sam prvu utakmicu gledao u kafiću i kada je Mario Stanić zabio Jamajci ,kakva je to eksplozija oduševljenja bila. To mi se baš urezalo u pamćenje.

Naravno, sjećam se gotovo svake utakmice Hrvatske. Sjajni Ladić protiv Japana, čuvanje rezultata protiv Argentine, pa onda Rumunjska i Aljošin pad u šesnaestercu. Šuker zabija penal, sudac ga vraća, pa opet zabija. Posebno mi je ostalo u sjećanju kako je prije drugog izvođenja mjerio puls, kao da želi pokazati koliko je miran.

Onda dolaze Nijemci. Svi smo još pamtili nesretno ispadanje s prethodnog europskog prvenstva. Neću opisivati svaki gol, ali iskreno, nisam siguran kako bi ta utakmica završila da Njemačka nije dobila crveni karton. Jednog detalja se posebno sjećam — nedjeljne mise nakon utakmice kada je svećenik na propovijedi pričao o tome kako se Jarni prekrižio nakon gola.

Utakmica s Francuskom bila je nešto posebno. Euforija nakon našeg gola bila je tolika da pola ljudi nije ni skužilo da je Francuska odmah izjednačila. Svi znamo priču o Thuramu koji prije i poslije toga praktički nije zabijao za reprezentaciju, a nama je zabio dva gola. Tu je bila i Bobanova ozljeda te njegova pogreška kod gola Francuza.

A utakmica za treće mjesto… Nizozemska nas je po igri pošteno stisnula, ali smo na kraju ipak pobijedili zahvaljujući golovima Prosinečkog i Šukera te obranama Ladića. Naravno, s tog prvenstva ostat će zauvijek i Šukerova Zlatna kopačka.

Nakon toga slijedi Japan i Južna Koreja 2002. Hrvatska se opet plasirala, došli su neki novi igrači, ali bilo je i ostataka stare ekipe. Napokon je na veliko natjecanje otišao i Bokšić nakon što je propustio Euro i prethodno svjetsko prvenstvo. Iako više nije bio na vrhuncu karijere, drago mi je da je barem jednom bio dio svjetskog prvenstva jer je takva igračina to zaslužila.Od hrvatskih trenutaka s tog prvenstva sjećam se Živkovićevog brutalnog starta nakon kojeg je dosuđen penal za Meksiko, zatim pobjede protiv Italije, Olića i skidanja dresa nakon gola pa muke da ga ponovno obuče, kao i Rapaića i njegovog pomalo sretnog gola.Nakon toga dolazi Ekvador i brutalno prizemljenje — ne toliko rezultatski koliko igrom. Južnoamerikanci nam jednostavno nikad nisu ležali.

Od ostatka prvenstva pamtim loše suđenje i guranje domaćina, prekrasan gol Ronaldinha protiv Engleske, ali i legendarnu frizuru Ronalda.

Slijedi nastavak…