Jedna od najčešće citiranih rečenica naše kinematografije glasi: „Neću politiku u svoju butigu!“ Međutim, politika utječe na našu svakodnevicu i nije lako od nje pobjeći.

Kada netko to govori, uvijek zvuči kao pravdanje, ali ja zaista nisam političan tip. Previše je toga prljavog u njoj da bi mi zaokupljala pažnju, pa iako ni sport nije lišen poneke nečistoće, radije vrijeme utučem u gledanje, primjerice, japanske nogometne lige nego zasjedanja Sabora. No, nekada se politika i sport toliko isprepletu da je nemoguće pobjeći od politiziranja. I povijesti.

Posljednjih dana u „regionu“ je aktualna tema navijanja ili nenavijanja za Bosnu i Hercegovinu. Razina podrške toj reprezentaciji u Hrvatskoj je, po meni, dosegla degutantne razine! To nije potpora, to nije navijanje, to je nadmetanje u tome tko će bolje, više, ushićenije slaviti „Zmajeve“. To je natjecanje tko će biti veći Mujo! I sve to uz uobičajen „argument“ – treba podržati susjeda! Argument koji se nikad ne upotrijebi kada igraju Mađari. A valjali su nam kad je trebalo zažmiriti i propustiti kroz svoju zemlju oružje za vrijeme Domovinskog rata, unatoč embargu, pa bismo ih, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga trebali itekako cijeniti. Ne pričamo isti/sličan jezik? Aha, ok. Sa Slovencima se razumijemo, igrali su „Fantje“ na nekoliko velikih natjecanja – više nego BiH – pa se ne sjećam da je neki tadašnji Viki Ivanović urlao kad bi Zahovič postigao gol kao što je to činio današnji Viki Ivanović kad je loptu u mrežu spremio Jovo Lukić.

Ali u redu, nemam problem s tim da (neki) Hrvati imaju potrebu dokazivati da su bolji susjedi od npr. Srba i da komentatori ne žele da se po raznim mrežama vrte snimke njihove tuge zato što je komšija zabio. Zaista nemam problem ni s tim da se prilično prosječan sastav iz BiH „nahajpao“ do te mjere da su se mnogi iščuđavali zašto su ih kladionice svrstale tek na treće mjesto u svojoj skupini. Ono koje su na kraju (teško) izborili.

Međutim, imam problem s tim da se napada ljude koji ne osjećaju zanos kada se sa tribina ori „Bosnom behar probeharao“ (usput, „zanimljiv“ izbor za navijačku pjesmu) ili „Ljiljani“ legendarnog rahmetli Halida. Posebno se to odnosi na Hrvate iz BiH koji bi, eto, morali navijati za reprezentaciju zemlje u kojoj žive ili iz nje potječu. To što su u tome najglasniji, bar kad je Hrvatska u pitanju, oni koji isto tako ne navijaju za reprezentaciju zemlje u kojoj žive, pritom je nebitna stavka. Otišli bismo predaleko ako bismo još i to počeli raščlanjivati.

Što se tiče same BiH, meni je nejasna potreba tjeranja nekoga da za nju navija, odnosno vrijeđanje onoga koji to ne čini. Mene, primjerice, nije briga navijaju li neki Ante, Boris ili Miljenko za Hrvatsku. A teoretski su Hrvati. Tamo vlada histerija da bi valjda trebalo protjerati sve one kojima je jednostavno svejedno – a takvih je mnogo – ili koji navijaju protiv, a takvi su u manjini. Meni osobno vrhunac te histerije komentar je na koji sam naletio negdje u bespućima interneta, gdje je čovjek nakon pobjede njegovih miljenika protiv Katara doslovno napisao: „Južna Bosna na aparatima!“

Zemljopis je zajebana stvar i nije uvijek lako zapamtiti sve strane svijeta, no ovdje se ne radi o nepoznavanju osnova geografije. Čovjek je mislio na Hercegovinu. Mislio je na Hrvate u, primjerice, Širokom Brijegu ili Posušju.

Bosnu i Hercegovinu vrlo se često zove samo Bosna. Ma, tko će se mučiti i izgovarati i ono Hercegovina. Nije doduše često da sam čuo ime te zemlje, ali nikada u životu nisam doživio da za Trinidad i Tobago netko kaže samo Trinidad. Ili za Sveti Toma i Princip samo Sveti Toma.

Nije to samo jezikoslovna omaška, nego početak odgovora na pitanje zašto neki ne navijaju za (ovakvu) Bosnu i Hercegovinu. Ona je Bosna, zemlja bošnjačka i samo bošnjačka. U njoj ne postoje Hrvati i Srbi, iako je to ustavom definirano upravo tako, nego postoje Bošnjaci (u najboljoj varijanti Hercegovci) katolici i Bošnjaci (u najboljoj varijanti Hercegovci) pravoslavci. Tako to gledaju oni čija je nacionalnost/vjera najviše zastupljena u aktualnom sazivu nogometnog predstavništva te komplicirane zemlje. A poneki će dodati: „Pa šta hoćete, ima i vaših četvorica-petorica.“ Kao da su oni pozvani iz samilosti. Znate već, mrvice sa stola...

Nemoguće je nekakvoj, naravno fiktivnoj, Daliji ili Vlatki objasniti zašto spomenuti Hrvat iz Posušja svojom domovinom osjeća Hrvatsku. Jednu Bog nije baš nagradio viškom inteligencije, druga zna da bi bez vrijeđanja i omalovažavanja takvih ljudi bila apsolutno nebitna persona, a treća nije u stanju vidjeti dalje od onoga što joj servira neki Ante putem nekakve kolumne pa puši priče o zaostalim i krezubim kriminalcima.

Ali pokušat ću zaista ukratko objasniti zašto taj Hrvat iz Posušja (ili Širokog Brijega, Gruda, Tomislavgrada, Mostara, Livna, Viteza ili Orašja) ne može saživjeti sa „Zmajevima“ kako Mehmet i Ahmet iz Zenice misle da bi trebali. Ili morali.

Kao prvo, Hrvati u BiH su oduvijek to – Hrvati. Ne zanima me koliko patetično će to nekome zvučati, ali domovina je, po meni, kao majka. Jedna, i ne biraš je. Hrvatska je njima sudbina, ne izbor.

No, početkom devedesetih ljudi su tamo bili spremni prigrliti Bosnu i Hercegovinu kao drugu domovinu. Za sve postoje dokazi. YouTube tako nudi dokumentarac „3 dana“ o blokadi kolone tzv. JNA koja je 6. svibnja 1991. krenula iz vojarne u Mostaru prema Sinju. Hrvati tadašnje Lištice, danas Širokog Brijega, kao i okolnih gradova, izašli su na cestu i blokirali put agresoru, znajući što se već događa u Hrvatskoj. Tri dana trajali su razni pregovori, da bi na kraju narod tražio i poslušao Aliju Izetbegovića. Ne Tuđmana, ne tadašnjeg predstavnika Hrvata Kljuića, nego Aliju. Dočekali su ga ovacijama, na kraju ga poslušali i pustili kolonu vojske koja je obećala da neće u Sinj, nego su se usidrili na Kupresu, gdje su nekoliko mjeseci kasnije poubijali 160 hrvatskih branitelja i privremeno okupirali grad.

Isti taj Alija za vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku (6. listopada 1991.) izjavljuje kako „to nije naš rat“. Razumijem, kao mirotvorac čak i podržavam želju da svoju zemlju sačuva od sukoba, ali ta izjava je dana u trenutku dok se Hrvatska bombardira s teritorija njegove zemlje, i još gore – jedno hrvatsko selo u Bosni i Hercegovini (Ravno) već je sravnjeno sa zemljom, a njegovi stanovnici ubijeni ili protjerani.

Hrvati su najkasnije tada izgubili vjeru u institucije, u predsjednika, u Sarajevo i shvatili da se moraju organizirati sami kako bi imali trunku šanse sačuvati svoja ognjišta pred srpskim i crnogorskim agresorom. Nekoliko tjedana kasnije nastaje HR Herceg-Bosna koja, mimo tumačenja bošnjačkih struktura, nikada nije bila separatistička, nego republika Hrvata unutar BiH. I bez koje, ma što god tko tvrdio, današnje Bosne i Hercegovine ne bi bilo!

Vjeru koju su Hrvati u BiH izgubili tada nisu vratili do danas, niti je druga strana učinila bilo što kako bi se približila tim ljudima. Dapače, poznata je priča o biranju člana Predsjedništva iz redova Hrvata.

Ako ćemo se zadržati samo na nogometu, iako je u ovom slučaju to nažalost nemoguće, onda je dovoljno vidjeti s kim tamošnji Hrvati dijele ligu. S klubovima poput Veleža ili Slobode, koji na svom grbu ponosno ističu onu prokletu petokraku s kojom svaki normalan Hrvat asocira zlo, razaranje i zločin. Teško je s takvima dijeliti navijačku strast.

Ukoliko ste ovaj tekst pročitali iole pozorno, primijetili ste jednu stvar: Srbe u kontekstu reprezentacije i navijanja nisam ni spomenuo. I to je dodatan argument onima koji za ovu Bosnu i Hercegovinu ne mogu navijati. Ona je podijeljena zemlja, ne samo u prenesenom smislu, nego i doslovno.

Teško da će mi nakon ovakvog teksta netko povjerovati, ali osobno sam stvarno drukao za Džeku i kompaniju! Nisam skakao od sreće kad su izbacili Talijane, ali bilo mi je itekako drago. Ni prekjučer nisam lio suze radosnice nakon trijumfa nad Katarom, ali stisnuo sam šaku nakon što je Mahmić zgoditkom za 3:1 napokon prekinuo neizvjesnost u toj utakmici. Isto tako, vjerovali ili ne, meni ne smeta ni zastava sa ljiljanima, iako nisam siguran kako bi se proveo netko tko bi za tu „jedinstvenu“ BiH došao navijati sa službenom zastavom hrvatskog naroda u BiH ili službenom zastavom jednog od dva entiteta te zemlje.

Ali, za razliku od nekih (mnogih), razumijem da takvu reakciju nije pokazao svaki Hrvat (ili Srbin). Bilo u BiH, Hrvatskoj ili negdje u dijaspori. Tisuće je opravdanih razloga za to. Pokušajte ih shvatiti.