1984. godine Italija je dobila glasovanje za domaćinstvo svjetskog prvenstva 1990. sa 11:5 protiv Sovjetskog Saveza. Rusi, tj. Sovjeti, do danas se nisu pomirili s tim porazom, smatrajući da su Talijani utjecali na birače i da su pobjedu zapravo odnijeli zahvaljujući vezama u FIFA-i, te da je odluka politički motivirana.

U samoj Italiji, iako se radi o nogometom zaluđenoj zemlji, bilo je puno kritike na troškove organizacije – samo na izgradnju i renoviranje stadiona potrošeno je preko 800 milijuna tadašnjih dojč maraka. Ugrubo, računajući inflaciju, to bi danas bila gotovo milijarda eura!

Unatoč velikim troškovima, neki stadioni nisu bili dovršeni do početka natjecanja, pa je nastupila improvizacija. No prije toga se „na silu” pokušalo dovršiti što više toga, a u toj hektici život su izgubila 24 radnika. Samo na dan otvaranja prvenstva, pri rušenju skele u Palermu, stradalo je njih pet.

Četiri godine kasnije prvenstvo se po prvi put igralo u Americi, odnosno Sjedinjenim Američkim Državama. Oni su pak za konkurente imali Maroko i Brazil, svladavši ih 1988. godine u konačnom glasovanju sa 10:7:2.

Nogomet u SAD-u ni danas nije ni približno popularan kao u Europi ili Južnoj Americi, a možete zamisliti kakvo je stanje bilo tada. FIFA je optužena da je donijela nenogometnu odluku, da su Amerikanci dobili domaćinstvo isključivo iz komercijalnih, a ne sportskih razloga. Pobogu, oni tada nisu uopće imali profesionalnu nogometnu ligu! (MLS je startao tek 1996.) Samim time nisu zapravo imali ni nogometne stadione, samo one za „njihov” football, koji ipak ima nešto drugačije dimenzije.

1998., one „naše” devedesetosme, Francuska je bila domaćin. Opet je „izvisio” Maroko, iako je navodno imao najbolju prezentaciju. Švicarska nije ni imala nekih velikih šansi. Troškovi su bili enormni, samo izgradnja velebnog Stade de Francea progutala je blizu 400 milijuna eura.

Optužili su Francuze da su „povukli veze” preko Platinija. Posebno su nezadovoljni bili u Africi, koja se nadala da će, s obzirom na to da je Europa samo osam godina ranije već ugostila SP, ovaj put odnijeti pobjedu.

Nisu Afrikanci dočekali tu slast niti 2002., no po prvi put nogometna svita pohodila je azijski kontinent. Međutim, odluka da se „spoje” Japan i Južna Koreja izazvala je sve, samo ne oduševljenje. Zemlje su se prijavile zasebno, poznato je da ih kroz povijest ne veže baš srčano prijateljstvo, udaljenosti između gradova dijelom su iznosile debelo preko tisuću kilometara, a već nakon objave odluke da po prvi put SP bude održano u dvije zemlje krenule su rasprave. Hoće li to biti prvenstvo u Japanu i Koreji, ili Koreji i Japanu? Hoće li finale pripasti ovima ili onima? Hoće li onaj koji dobije finale automatski ostati bez otvorenja? Zašto FIFA nije pokazala gard i odlučila se za jednoga, a ne ovako diplomatski pokušava zadovoljiti sve strane, pritom riskirajući politički sukob dviju zemalja?

Naravno, treba osvojiti i azijsko tržište, a to je lakše s dva domaćina. A FIFA ionako misli samo na novac, bio je sukus razmišljanja velikog dijela nogometne publike.

Krenuo sam od 1990., prvog prvenstva kojeg se baš sjećam. I evo, do 2002. nisam naišao da je netko dobio domaćinstvo bez repova.

Ako nastavimo dalje – 2006. SP se igralo u Njemačkoj. „Sommermärchen” tamo i danas zovu tih mjesec dana – ljetna bajka. Koja se kasnije pretvorila u horor. Posebno za legendarnog Franza Beckenbauera, koji je do smrti živio pod optužbama da je „nosio torbe” glasačima, a u troškovniku se do danas ne može objasniti nekih 6,7 milijuna eura.

2010. Afrika je napokon dobila čast da se nogometna lopta na jednom svjetskom prvenstvu zavrti na njihovom kontinentu, međutim ne u Maroku, koji je još jednom ostao kratak, nego u Južnoj Africi.

Stanoviti Chuck Blazer je 2013. priznao da je primio novac za glas Južnoj Africi. Ali veće brige – posebno u Europi – izazvala su pitanja: može li jedna afrička zemlja organizirati takav događaj, posebno po pitanju sigurnosti, transporta, smještajnih kapaciteta? Nije li bolje taj novac uložiti u druge stvari, jer Južna Afrika je tada važila za zemlju u razvoju?

Slične kritike bile su vezane za Brazil 2014., s tim da su oni bili jedini kandidat, tako da barem nije bilo repova oko kupovanja glasova. No troškovi izgradnje stadiona i prateće infrastrukture bili su puno veći od prvotno planiranih, korupcija je „pojela” dobar dio sredstava, a dijelom se ljude iseljavalo iz njihovih domova kako bi se oslobodio prostor za borilišta, hotele, ceste.

2018. se opet vraćamo u političke vode.

Rusija je domaćin samo zato jer je Putin kupio glasove. Sramota je da zemlja u kojoj pederi nemaju sva prava dobije takvu čast. Sramotno je da zemlja u kojoj se ljudska prava gaze čizmom dobije takvu čast. Europski moralisti čitali su lekcije, ne znajući da će se ta ljudska prava samo dvije-tri godine kasnije i na njihovom zapadu gaziti, no to je sada druga tema. Diktatura, ljudska prava, LGBTQUISPDY, Ukrajina, peglanje imidža...

Sve isto prebaci i na Katar 2022., izbriši jedino Ukrajinu.

Zaključak: kritiziranje svjetskog prvenstva staro je kao i samo prvenstvo. Uostalom, ako se spustimo na našu mikro-razinu, koliko puta smo čuli računicu o broju vrtića i bolnica koji bi se mogli izgraditi umjesto stadiona?

Uoči ovog prvenstva više se pričalo o Trumpu, diktaturi, sigurnosti, ratovima nego što se pričalo o nogometu i prognozama, odnosno analizama rezultata. Išlo se do te mjere da se pisalo o masovnim odustajanjima navijača od odlaska na SP iz sigurnosnih razloga! „Tko zna što me tamo čeka”, rekao je jedan naš bivši reprezentativac na jednom podcastu, objašnjavajući zašto neće ići u US i A, kako bi rekao Borat.

Nakon prve dvije utakmice i na državnoj dalekovidnici se pričalo o praznim stolicama na utakmici između Češke i Južne Koreje. I zaista, bilo je nekoliko stotina praznih stolica. Na stadionu kapaciteta 46.000 bilo je 44.900 ljudi. Tragedija! Reče Božo Sušec na već spomenutom podcastu kako je bio na mnogim prvenstvima i da se uvijek tražila karta više.

Božo dragi, nemoj se ljutiti, ali vidi se da si ušao u godine i zaboravio si. Pa evo, podsjetit ću te da je na tom prvom prvenstvu kojeg se baš sjećam, 1990. u Italiji, utakmicu Jugoslavije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u Bologni gledalo tek nešto više od 27.000 ljudi. Na stadionu koji je primao gotovo 38.000 gledatelja.

Svjedok tog vremena, jedan kamiondžija i nogometni zanesenjak, pričao mi je kako je gledao četiri utakmice tog natjecanja tako što je na dan utakmice došetao do stadiona i kupio kartu na kiosku ispred stadiona!

Utakmicu Paragvaja i Bugarske 1998. u Montpellieru pratilo je 29.000 ljudi, na stadionu kapaciteta 35.500 sjedećih mjesta, a Iran i Angola sučelili su se 2006. u Leipzigu pred oko 38.000 ljudi, a moglo je stati bar još 5.000.

Svi navedeni primjeri su sa zapada. Naprednog zapada, bez diktature, gdje navodno svi imaju sva ljudska i ina prava. Zapadu bez Trumpa, zbog čije politike je navodno toliko ljudi odustalo od odlaska na ovo SP.

A što smo na njemu dobili?

Savršeno organizirano prvenstvo, kojem naravno pomažu i atraktivne, zanimljive utakmice. Ljudi sa lica mjesta javljaju mi da su iznenađeni razinom oduševljenja domicilnog stanovništva samim prvenstvom. Znaju da se igra, znaju za Modrića, Pulišića. U višemilijunskim gradovima osjeti se da se nešto događa, prvenstvo je popraćeno onim šušurom koji ga čini dodatno zanimljivim. Oni koji su već bili „preko bare” kažu da se sada osjećaju sigurnije, da su gradovi uredniji nego tada.

Stadioni su, to možemo vidjeti i mi koji utakmice pratimo putem televizije, vrhunski. I više nego dobro popunjeni, gotovo maksimalno. Tu i tamo mogu se vidjeti poneka prazna mjesta, ali uzmemo li u obzir da se radi velikim dijelom o stadionima kapaciteta od 60+ tisuća mjesta, to ne treba i ne smije čuditi.

Nažalost!

Jer, da budem iskren – volio bih da su stadioni prazniji. Osobno sam planirao odlazak na jednu utakmicu, najviše sam kalkulirao s onom prvom u Dallasu protiv Engleza, i svi ostali troškovi ugodno su me iznenadili. Let i smještaj nisu puno skuplji od sličnog smještaja u Hrvatskoj za vrijeme turističke sezone. Međutim, cijene ulaznica šokirale su me do te mjere da iz inata nisam otišao, sve i da je novčanik mogao podnijeti taj teret.

Posebno me naljutila činjenica da je FIFA najprije putem izvlačenja odabrala kupce ulaznica, a onda praktički legalizirala prodaju „na crno” tih ulaznica. Naime, na stranicama organizacije mogle su se kupiti ulaznice praktički i na sam dan utakmica, ali po puno većim cijenama od onih izvornih. A onda bi FIFA od te prodaje još jednom kasirala proviziju – kako od kupca, tako i od prodavača!

To je sramotno. Bijedno. No, gledajući popunjenost stadiona – navijačima očito ne smeta!

Koliko se radi o navijačima, a koliko o „navijačima”, dijelom se osjeti i preko ekrana. Nema tu prave atmosfere. Tek povremeno poneka skupina stvori onaj prepoznatljivi štimung na koji smo navikli. Ali iz kuta FIFA-e već sada mogu reći da je prvenstvo apsolutni uspjeh! I teško da im se može proturiječiti.

Optužbe da je FIFA iskomercijalizirala prvenstvo apsolutno stoje (ne samo kroz hydration break). Optužbe da se radi o organizaciji koja čini sve da maksimizira profit i iz svakog natjecanja izvuče što je više moguće također stoje. Ali, kao što sam naveo u prvom dijelu teksta, tako je bilo uvijek. Uvijek su se uz svjetska prvenstva vezale veće ili manje afere. Uvijek su nogometni činovnici, uključujući i same aktere na terenu, trčali za što boljim ugovorom – bilo igračkim, bilo sponzorskim.

Nije li se na istu ovu FIFA-u sručila salva kritika nakon uvođenja klupskog svjetskog prvenstva? A koliko igrača ga je propustilo?

Osim toga, Hajduk je poskupio cijene godišnjih ulaznica za oko 30 %, Dinamo za nekih 12–13 %. Rijeka je prošle sezone iz sličnih razloga ostala bez dosta pretplatnika, a cijelu sezonu objava o broju gledatelja pratila se gromoglasnim zvižducima.

Svi pokušavaju izvući koliko mogu. Naši klubovi na svojim, malim razinama. FIFA na globalnoj razini, u milijunima i milijardama.

Oni kritički glasovi s početka turnira i prije njega već su dobro utišali, ali nije zgorega ponoviti: umjesto da se igramo graditelja Boba i, kao, popravljamo svijet baveći se Trumpom, Iranom, kritiziramo što su vlasti zemlje domaćina odbile somalijskog suca ili detaljno pregledali neku od reprezentacija, uživajmo u nogometu. Zaista nudi puno uzbuđenja.

I iznenađenja.