Portugal u osminu finala ulazi kao jedna od individualno najkvalitetnijih reprezentacija na SP-u, no grupna faza ponovno je otvorila pitanje koliko je momčad Roberta Martineza doista taktički uigrana. Drugo mjesto iza Kolumbije, uz remije protiv DR Konga i Kolumbije, pokazalo je da Portugal uglavnom kontrolira loptu, ali ne nužno i utakmicu. Protiv organiziranih suparnika posjed često postaje jalov, bez dovoljno okomitosti i narušavanja protivničke strukture. Dok momčad Roberta Martineza jako dobro organizira pozicijski napad, znatno manje kontrolira prijelaze između napada i obrane po izgubljenoj lopti.
Glavna figura portugalskog build-upa je Vitinha koji određuje ritam napada, spušta se između ili uz stopere kako bi stvorio brojčanu prednost u otvaranju igre, te povezuje linije. Međutim kada protivnik u pozicijskim napadu Portugala odbije izlaziti na stopere i ostane kompaktan, portugalski napad često gubi dubinu te se pretvara u kruženje oko protivničkog bloka.
Umjesto visokog presinga, Hrvatska mora zatvoriti okomita dodavanja Vitinhi i usmjeriti portugalsku izgradnju napada prema bokovima, što može biti presing okidač.
Portugal u fazi pozicijskog napada zauzima vrlo široku strukturu u formaciji 3-2-5 ili 2-3-5 kako bi maksimalno rastegnuo protivnički blok. Krila ostaju uz aut-liniju, bekovi se podižu visoko što je jedna od osnovnih karakteristika Martinezove igre, dok se Bruno Fernandes i drugi vezni igrač pozicioniraju između linija.
Portugal pritom najčešće iza lopte u “rest defence” fazi ostavlja 2 stopera i 1 veznog ( 2+1), odnosno 4 igrača kada se Vitinha ne spušta među stopere (2+2). Takva struktura omogućuje kontinuirani pritisak i stvaranje brojnih šansi u zadnjoj trećini, ali nakon izgubljene lopte otvaraju se veliki međuprostori između prve linije presinga i zadnje linije u kojima protivnik može nesmetano primiti loptu.
Portugalova obrana nije problematična zbog kvalitete pojedinaca, već zbog vremena koje joj je potrebno da ponovno uspostavi kompaktnost nakon izgubljene lopte, vezni igrači kasne zatvoriti prostor, a zadnja linija ostaje previše razvučena. Upravo su Kolumbija i DR Kongo najveći broj opasnih situacija stvorili napadajući prostor iza bekova odmah nakon osvajanja lopte.
Osvajanje lopte i kretanje hrvatskih veznjaka u praznom međuprostoru, uz pravovremeno okomito ili dijagonalno dodavanje prema napadaču iza posljednje linije, mogu natjerati portugalske stopere da brane široki prostor u brojčanom deficitu. Takav pristup posebno odgovara hrvatskom profilu veznih igrača, koji kvalitetom prvog dodira i sposobnošću zadržavanja lopte mogu iskoristiti trenutak dok Portugal još nije uspostavio obrambenu kompaktnost.
Portugal će gotovo sigurno imati veći posjed, no važnije će biti može li svoju dominaciju pretvoriti u kontrolu prostora i spriječiti Hrvatsku da napada u trenucima kada njihova struktura još nije ponovno uspostavljena.
Ako Hrvatska uspije zatvoriti Vitinhi okomita dodavanja prema zadnjoj trećini, usmjeriti portugalsku izgradnju prema bokovima i koristiti prostor iza bekova kroz drugo ili treće dodavanje nakon osvajanja lopte, prisilit će Portugal na obrasce igre koji su tijekom grupne faze stvarali najmanje opasnosti.
Upravo zato ovu utakmicu neće odlučiti individualna kvaliteta, već sposobnost jedne momčadi da protivniku uskrati zone u kojima djeluje najopasnije.
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!