Bila bi laž kada bih rekao da poznajem našeg bivšeg (kako je čudno izgovoriti tu riječ!) izbornika. Da bi se nekoga poznavalo, potrebno je provesti neko vrijeme s njim, popiti koju kavicu skupa, doživjeti ga u trenucima najveće napetosti, ali i u najrelaksiranijem stanju. Možda pijanog, mada sumnjam da je glavni junak ove priče ikada bio takav.

Međutim, utvaram si – kako je to volio reći još jedan bivši izbornik – da Zlatka znam bolje od mnogih koji su ponekad i popili kavu s njim ili odradili neki intervju. Utvaram si da i on poznaje mene. Pozdravimo se svaki put kad se vidimo, ali čovjek je to koji će pozdraviti svakoga, pa nisam siguran pozdravlja li me iz kurtoazije ili zato što me se sjeća.

A sjećati me se može kao gnjavatora koji ga je devedesetih obavezno upitao za stanje u Varteksu. Nogometnom klubu, ne kompaniji. Nultih bih ga onda davio pitanjima o Rijeci ili Albaniji, a desetih sam ga viđao nešto rjeđe, međutim i tada bih volio iscijediti poneki komentar iz njega o nogometu u arapskim zemljama ili Aziji općenito.

Krajem devedesetih, odnosno početkom 2000-ih, Dalić je imao nekakav business u Livnu. Kao vlasnik objekta koji nešto prodaje mislio sam da strpljivo i susretljivo odgovara na svako moje pitanje zato što sam ja ipak kupac. Znate ono – kupac je kralj. Međutim, s ništa manje mirnoće nije mi se obraćao ni kad bi iz arapskog svijeta, još više preplanuo nego što ionako već po prirodi jest, došao samo na par dana u rodni kraj da posjeti roditelje, brata, rodbinu.

Zadnji put kad smo razmijenili nekoliko rečenica, bilo je to negdje u zimu 2017., taman kad je napustio Al Ain. Čestitao sam mu na uspjesima koje je postigao s tim klubom, posebno na finalu azijske Lige prvaka koje je par tjedana ranije, nažalost, tijesno izgubio u dvije utakmice. Pitao sam, naravno, i koji su sad planovi. Odgovorio je otprilike: Da ništa više u karijeri ne napravim, zadovoljan sam!

Bit ću iskren: nisam ni slutio u kojem će se smjeru situacija nakon tog našeg razgovora razviti. A znam da nije ni on. Ma, ni maštao, kamoli očekivao! Znamo svi da je fetivi hajdukovac, vjerojatno se nadao šansi u klubu gdje kao igrač nije ostavio dublji trag, iako ne treba zanemariti nekih 30-ak nastupa u bilom dresu.

Zvijezde su se poklopile drugačije, a iako bi se neki rugali takvom zaključku, ja i on bismo rekli da je Bog tako htio.

Zapravo je svojevrsna ironija, nekako klasično hrvatska, da nam se najuspješniji izbornik dogodio sasvim slučajno. Mnogo puta ispričana priča: gol Finske u 90. minuti, Pyry Soiri koji je ušao tek nekoliko minuta ranije i zabio svoj prvi (od sedam) gol za reprezentaciju, i to u debiju. Pitam se zna li taj dečko kakvu nam je uslugu napravio?

Trebalo je vaditi kestenje iz vatre, plasman na SP visio je o tankoj niti. Atmosfera oko momčadi i u savezu bila je zatrovana. Neki su odbili, tako se barem priča. Dalić je isplivao, vjerojatno, preko „livanjske veze”. Tadašnji predsjednik saveza porijeklom je Livnjak, a i tadašnji istinski gazda hrvatskog nogometa korijene vuče iz obližnjeg Tomislavgrada. A zapravo, isplivao je jer je u tom trenutku bio jedini dovoljno lud da se upozna s igračima pred let u Ukrajinu i vodi ih u utakmicu koju moraju dobiti. Remi nije dovoljan! A to je ozbiljna Ukrajina, s Konopljankom, Jarmolenkom na svom vrhuncu, Rakitskijem.

Iskreno, ja se te utakmice uopće ne sjećam! Ne zbog toga što sam reprezentaciju od dolaska Čačića, načina na koji je on instaliran i cjelokupne atmosfere pratio rezervirano, nego zato što od uzbuđenja da naš Dala vodi tako bitnu utakmicu na klupi naše Svetinje nisam bio pri sebi.

Čini mi se da smo ih rasturili u drugom dijelu, nakon što smo im u prvom dopustili da se nadaju. Uostalom, oba gola pala su u drugom poluvremenu. Nije to bilo zadnji put da tako svladamo protivnika pod Dalićevim vodstvom. Trebalo je tako biti i prije nekoliko dana protiv Portugala…

U dodatnim kvalifikacijama Grčka je bila bez ikakve šanse, a od vršitelja dužnosti i „luđaka” koji će povesti momčad na strijeljanje u Kijev postao je „pravi” izbornik!

Pokušali su ga srušiti kad je na nebitnoj turneji po Americi u proljeće 2018. godine izgubio od Perua. Neki su shvatili da ne mogu njime upravljati ili mu dobacivati s tribine što da radi kao prethodniku, pa je postao nepoželjan. Srećom, njihov utjecaj je tada već kopnio, a naziralo se i kako će završiti suđenje koje se protiv njih vodilo, pa je Zlatko ostao u sedlu. Kažu da su se za njega založili i igrači, a nije odmoglo ni to što se u drugoj utakmici te turneje ostvarila pobjeda protiv Meksika.

Kako se kaže – ostalo je povijest!

Rusija, Katar, Liga nacija. Potpuna smjena generacija, uspjesi i pobjede. Nećemo se lagati, bilo je i bolnih poraza, bilo je i grešaka. Znao je, barem mene, ponekad iritirati sa „svojim” senatorima. Ali znao je on što radi... Plasman na svako veliko natjecanje. Ponekad u zadnjim utakmicama, ali unatoč tome većinom s takvom sigurnošću da u toj zadnjoj utakmici ne bismo drhtali. Rezultatski jedino razočaranje zapravo je bilo europsko prvenstvo u Njemačkoj. Zato što je na „domaćem” terenu, zato što je sustav takav da si i kao treći mogao proći, zato što bi trebao biti bolji od Albanije, uz dužno poštovanje. No, to natjecanje zapravo je bila iznimka koja potvrđuje pravilo. Pravilo da je Hrvatska pod Zlatkom Dalićem uvijek prolazila skupinu i nosila se s najvećima, nerijetko ih i pobjeđivala!

Uz sve te pobjede, medalje, ponos, najzaslužniji je za nogometno ujedinjenje nacije. Da, i dalje se vode „ratovi” na relaciji sjever–jug, ima tu folklora na koji nitko ne može utjecati. Ali od prvog dana insistirao je na tome da reprezentacija igra po cijeloj Hrvatskoj, vratio ju je u Split nakon „sto” godina (i prije nego je potres zatvorio jednu tribinu maksimirskog rugla), redovno ju je odveo do Osijeka, Varaždina, Rijeke, Pule.

Nisam ga gnjavio otkad je postao izbornik. Posebno nakon medalja na prvenstvima, i bez mene je imao dovoljno onih koji se žele uslikati s njim, uputiti poneku riječ, dobiti potpis na dres ili kapu. Pratio sam: nikada, ali baš nikada nikoga nije odbio! A bilo je situacija kad bi imao apsolutno pravo na to, primjerice kad bi sjeo sa suprugom u restoranu za ručak, pa bi mu netko prišao i zamolio za fotografiranje. Bio sam svjedok da je ponekad znao više od sat vremena strpljivo i uz osmijeh „odrađivati” taj dio posla.

Međutim, ono što me najviše oduševilo kod tog čovjeka jest što ga svjetska slava koju je stekao, milijuni koje je zaradio, nisu ni za mrvicu promijenili! I dalje je to „naš” Dala koji sjedne na kavu s uvijek istim društvom, koji izlazi u ista dva-tri kafića i koji se ponaša jednako kao onaj Zlatko iz devedesetih dok je u rodno Livno dolazio kao igrač Varteksa ili Hajduka, ili 2016. dok je dolazio kao trener Al Aina.

Uvijek je bio i ostao svoj. I, ma što god neki pokušali servirati, nikada nije bio nekakav ego-triper. Nije on žudio za tim da ga svi vole, samo je tražio da se poštuje i ne ismijava ono što jest. On, njegovi igrači. Obitelj.

I dalje ga ponekad vidim u Livnu, iako mi se čini da se sada, kad su roditelji preminuli, zadržava kraće. Doduše, i obveze su (bile) takve da nema puno vremena ni izvan sezone. Kažu da će rijetko odbiti poziv na neki humanitarni turnir, koncert, predstavljanje knjige, štogod. No, zadrži se dovoljno dugo da snimim da je to i dalje isti onaj naš Dala. U istom društvu, istom kafiću, s istim ponašanjem kao uvijek.

Nadam se da ću ga sresti i ovog ljeta. Nije više izbornik, valjda ga neće toliko opsjedati fanovi, pa ću ga i ja zamoliti za fotografiju i potpis na dresu.

A zapravo ga želim zagrliti i potapšati po ramenu.

Jer, hvala je premalo...