Pobjedom Španjolske nad Argentinom u nedjeljnom finalu, konačno je završilo Svjetsko nogometno prvenstvo. Bilo je to po mnogo čemu specifično prvenstvo koje je trajalo najduže do sada. Po prvi puta na njemu je nastupilo 48 reprezentacija, a postoji dosta razloga zbog čega će ga nogometna javnost još dugo pamtiti.

Jedan od njih je i taj što je ovo bilo po svemu sudeći posljednje Svjetsko prvenstvo Lionela Messija, najboljeg igrača svih vremena.

Postoji nekoliko najčešćih načina na koje se neki legendarni igrači koji su obilježili svoje ere nogometa mogu oprostiti od reprezentativnog dresa.

To mogu napraviti na samom zalasku karijere, kada više nisu ni sjene onih igrača kakvi su bili na svome vrhuncu, a opet imaju tu čast obući reprezentativni dres po posljednji put zbog legendarnog statusa kakvog uživaju. Mogu čak i ostati na približnoj razini kvalitete koju su imali na svom vrhuncu i još uvijek biti nešto važniji članovi momčadi, ali ipak poprilično udaljeni od toga da budu presudan faktor za uspjeh svoje reprezentacije kakav su nekada bili.

Ukoliko još i nisu ostvarili uspjehe kakve je od njih nogometna javnost očekivala – što dosta ovisi o njihovoj generalnoj kvaliteti, ali i o kvaliteti ostatka njihove momčadi – može se dogoditi da se oproste od reprezentacije na rubu očaja – nekoliko godina prekasno, neuspješno pokušavajući prevariti biologiju i konačno ostvariti rezultat kojeg javnost od njih godinama bezuspješno očekuje samo da bi doživjeli još jedan neuspjeh.

Lionel Messi se ne ubraja niti u jednu od ranije nabrojanih kategorija.

On se, pak, oprašta od reprezentativnog dresa sa 39 godina kao jedan od najboljih igrača ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva i jedan od najboljih igrača na svjetskim prvenstvima ikad, kao vođa koji je ponovno na svojim leđima odveo Argentinu u finale, i kao najveća argentinska nogometna legenda koje je ovim svjetskim prvenstvom samo zaokružila najuspješniju razdoblje u povijesti Argentine u kojem su nakon 28 godina suše osvojena dva naslova Copa Americe, jedan naslov svjetskog prvaka, uz još pet finala velikih natjecanja.      

Argentina je nakon Maradone konačno dočekala novog Spasitelja

Ako se bilo gdje na svijetu može reći da je nogomet pitanje života i smrti, Argentina spada u najuži krug toga opisa. Zemlja koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća bila izmučena siromaštvom, u kojoj je vojna hunta ubijala ljude po ulici dočekala je svog Spasitelja.

Nije to bio nikakav revolucionar, general ili političar koji je spasio argentinsko društvo i odveo ga u blagostanje. Bio je to Diego Armando Maradona, a argentinsko blagostanje bio je nogomet.

Maradona i nogomet bili su jedini razlozi zbog kojeg su milijuni ljudi u svom životu vidjeli smisao i bio je to njihov bijeg od realnosti. A kada je jedna takva mitska figura Argentini donijela naslov prvaka svijeta 1986., i to na putu do njega pobijedila Englesku na božanstven način, postala je besmrtna.

Nakon Maradone Argentina je godinama čekala na svog novog Spasitelja. Ući u njegove cipele bio je nateži mogući izazov, a bez njega argentinski nogomet nije mogao ponavljati takve uspjehe. Zemlja čija su dva najvažnija obilježja zaluđenost nogometom i potraga za novim Maradonom polako je klizila u prosječnost.

A onda se pojavio Messi.

Količina pritiska s kojom se morao nositi novi Spasitelj bila je suluda. Prije njegovog debija 2005. Argentina je 12 godina čekala na kontinentalni naslov, a 19 godina na svjetski. Jednom kada ga je javnost svrstala u istu kategoriju kojoj je Maradona pripadao, više ništa nije bilo važno.

Nije više bilo važno to što je Messi kao trinaestogodišnji dječak zamijenio rodni Rosario Barcelonom i što se prilično razlikovao od tipičnog Argentinca, nije više bila bitna njegova sramežljiva karakterna crta niti introvertna narav, nije više bila bitna kvaliteta argentinske momčadi oko njega niti odluke izbornika. Jedino što je bilo važno bilo je očekivanje javnosti da Messi postane novi Spasitelj i da Argentini donese novi naslov svjetskog prvaka.

Zbog toga nije ni čudo da se Messi dugo godina teško nosio s teretom takvih očekivanja. Osim njih, problem je bio i loš rad Saveza koji se onda prenosio i na atmosferu u reprezentaciji, a odrazio se i na loš odabir izbornika koji nisu znali izgraditi potreban sustav oko Messija. Problem je bio i često nedovoljno kvalitetan ostatak momčadi, kao i činjenica da južnoamerički nogomet od početka ovog stoljeća prilično kaska za velikim europskim reprezentacijama.

Međutim, Messi je sve te izazove nadišao i pokazao svima de je on uistinu novi Spasitelj argentinskog nogometa. I ne samo to, u svoju 21 godinu koliko je dugo u reprezentaciji ostvario je rezultate kakve nije nitko nikada prije njega.

Osim što je Argentina osvojila sve što je mogla, a najvažnije od svega Svjetsko prvenstvo u Kataru, Argentina je od 2021. kada je osvojila Copu Americu pa sve do ovoga finala imala nestvaran niz uspjeha. Nakon Cope Americe, osvojena je Finalissima pobjedom nad Italijom na Wembleyu, potom Svjetsko prvenstvo, zatim Copa America 2024., a završilo se novim plasmanom u finale Svjetskog prvenstva.

Sve i da ne računamo Finalissimu, Messi je Argentinu odveo u četiri finala zaredom osvojivši tri naslova što nikome u ovom stoljeću do sada nije pošlo za rukom.

Messijev individualni učinak je nestvaran

Svi ti uspjesi ne bi bili mogući bez Messijevog impresivnog individualnog učinka.

Ako se izuzme drugo mjesto na Copa Americi 2007. kada je imao tek 20 godina, u svim ostalim značajnim uspjesima Messi je imao najvažniju ulogu.

Što se tiče njegovih nastupa na Copama, 2015. je bio najbolji asistent te je na kraju proglašen najboljim igračem turnira, 2016. bio je igrač s najviše pogodaka i asistencija. 2021., kada je Argentina konačno dočekala prvi naslov nakon dugo vremena, izdominirao je turnir na način kakav samo on zna. Bio je proglašen za najboljeg igrača, postigao je najviše pogodaka i upisao najviše asistencija na čitavom turniru. Jedino je 2024., kada je Argentina obranila naslov, odigrao nešto skromniji turnir za njegove standarde. Upisao je po jedan pogodak i asistenciju, ali je ostao najvažniji igrač momčadi.

Kada je riječ o Svjetskim prvenstvima, prvi veći uspjeh došao je 2014. kada se Argentina plasirala u finale, a Messi je upisao četiri pogotka i jednu asistenciju čime je bio daleko najbolji igrač momčadi, a jedini igrač koji je uz njega bio na svojoj razini bio je Angel Di Maria. Iako takav učinak nije bio dovoljan za naslov svjetskog prvaka, bio je dovoljan za Zlatnu loptu koja je označavala nagradu za najboljeg igrača turnira.

Na Svjetskom prvenstvu u Kataru kada je Argentina konačno dohvatila i taj toliko željeni naslov svjetskog prvaka, Messi je odigrao fantastičan turnir. Bio je drugi najbolji strijelac i prvi asistent turnira, po svim relevantnim napadačkim statističkim kategorijama bio je u vrhu što mu je donijelo drugu Zlatnu loptu Svjetskih prvenstava.

A četiri godine nakon toga, na svom posljednjem Svjetskom prvenstvu, sa 39 godina na leđima, odigrao je individualno svoj najbolji turnir. Sudjelovao je kombinirano u 12 pogodaka svoje reprezentacije, bio je drugi najbolji strijelac i asistent turnira, i netko tko je ovakvu Argentinu, individualno lošiju nego prije četiri godine, debelo izdigao iz njene realnosti i opet dovukao do finala.

Time je ostvario neke povijesne brojke po pitanju individualnog učinka. Postao je igrač koji je upisao kombinirano najviše golova i asistencija u povijesti svjetskih prvenstava, najviše kreiranih šansi i najviše uspješnih driblinga.

Na kraju, kada se podvuče crta na kraju njegove veličanstvene reprezentativne karijere, ostaje činjenica da je Argentini ponovno nakon toliko godina patnje donio naslove južnoameričkog i svjetskog prvaka, a sebi osigurao status jednog od najboljih reprezentativnih igrača ikada.

Ovim Svjetskim prvenstvom samo je dodatno učvrstio svoj legacy

Samim time, kada čovjek koji je osvojio svaki mogući reprezentativni trofej, pritom osvojivši svaku moguću individualnu nagradu, na pragu četvrtog desetljeća života odigra ovakav turnir, niti jedan poraz u finalu ne može baciti mrlju na sve ono prije toga ostvareno.

Činjenica je da je Argentina podbacila u finalu, kao što je i fantastična španjolska momčad potpuno neutralizirala Messija, no ovakvoj Argentini koju je Messi kroz čitav turnir držao na životu veliki je uspjeh i sam plasman u finale, iako tamošnja javnost ovakvo tumačenje sasvim razumljivo neće prihvatiti.

Bilo kako bilo, Messi ovim turnirom može mirne duše zaključiti svoju reprezentativnu karijeru, a njime je samo još dodatno učvrstio svoj legacy i potvrdio da uz status najboljeg igrača ikada s pravom može ponijeti i titulu jednog od najboljih i najuspješnijih reprezentativnih igrača svih vremena.