Možda se varam, nisam bio dovoljno koncentriran, nisam pazio na satu, ali čini mi se da se o Poljskoj u našim krajevima počelo intenzivno pričati nakon što je „naš Joža” sa „svojim” Sopićem radio tamo nekoliko mjeseci. Vratio se pun dojmova, mahom pozitivnih, i o njima je rado pričao i na podcastu, i u društvu, i na gostovanjima u drugim medijima. Od tada imam osjećaj da svako malo netko vuče usporedbu između Hrvatske i Poljske, odnosno između HNL-a i Ekstraklase.

Učiti treba uvijek od najboljih. Nije originalno, ali kopirati nešto što je negdje drugdje funkcioniralo pa to prenijeti u svoju kompaniju, obitelj ili klub/ligu često je najjednostavniji i najjeftiniji put ka poboljšanju. A prostora za poboljšanje u našem nogometu, poglavito onom klupskom, ima napretek.

Međutim — a treba priznati da je i sam Josip to nekoliko puta isticao — možda nije korektno prema našoj ligi i našim prvoligašima uspoređivati ih s konkurentima iz zemlje koja je i po površini i po broju stanovnika u TOP 10 na kontinentu.

Ipak, uspjesi poljskih klubova, a o reprezentaciji da ne govorimo (ili reprezentacijama, ako uzmemo i druge sportove u obzir) nisu puno, odnosno uopće bolji od naših. Istini za volju, u tim uspjesima prednjači jedan klub (Dinamo), dok je drugi (Rijeka) tek povremeno zabljesnuo. U Poljskoj su ti uspjesi malo ravnomjernije raspoređeni pa su tako četvrtfinala igrali i Lech, i Jagiellonia, i Legia Varšava. Ali - četvrtfinala Konferencijske lige.

Ne umanjujući ulazak u četvrtfinale najmlađeg europskog klupskog natjecanja, što bi za bilo koji hrvatski klub – uključujući i Dinamo – bio veliki uspjeh, ipak je zanimljivo da je u povijesti Lige prvaka Poljska samo tri puta dala klub u skupine, niti jednom u ovu novu ligašku fazu. I to dva puta još u „staroj” Ligi prvaka sredinom devedesetih (Legia 1994/95 dolazi do četvrtfinala, Widzew nastupa 1996/97) i samo jednom u novijoj povijesti Champions League – Legia 2016/17. S druge strane, sam Dinamo (nažalost u toj novijoj povijesti jedini) igrao je Ligu prvaka sedam puta, a još dva puta kao Croatia krajem 90-ih godina prošlog stoljeća.

U Europa ligi/Kupu UEFA poljski klubovi su ukupno 12 puta bili sudionici grupne faze, pritom su pet puta prošli u sljedeću rundu i u njoj ispadali. Hrvatski klubovi su 14 puta bili sudionici jedne od skupina u tom natjecanju: Dinamo devet, Rijeka četiri, a Hajduk jednom – u sezoni 2010/11. Dinamo je tri puta prolazio dalje: jednom do četvrtfinala (2020/21), jednom do osmine finala (2018/19).

Kako je, pobogu, Ekstraklasa onda 11. na ljestvici koeficijenata, a HNL 23.?

Poljaci su inteligentan narod. Politikom i svjetskom ekonomijom ne bavim se previše, niti se u nju kužim, ali kažu da nitko nije bolje iskoristio ulazak u EU i europske fondove kao Poljska.

Može se reći da nitko nije tako dobro iskoristio Konferencijsku ligu kao Poljska!

U sezoni 2020/21 poljska liga nalazi se na 30. mjestu na spomenutoj ljestvici, debelo iza Hrvatske, ali i iza Kazahstana, Azerbajdžana ili Bjelorusije (za usporedbu - najlošiji plasman HNL-a bio je 27. mjesto krajem nultih godina). To je za posljedicu imalo rani start klubova u kvalifikacijske runde, pri čemu je ostvarena mogućnost skupljanja bodova protiv lošijih protivnika. Uz to, Čeferin i kompanija su se osnivanjem Konferencijske lige „pobrinuli” za dobre rezultate poljskih sudionika. Uz već spomenuta četvrtfinala Lecha, Jagiellonije i Legije bilježimo i nekoliko dobrih rezultata Rakówa i Legije u skupini Konferencijske lige.

Oni su iskoristili financijsku (i organizacijsku, ako to nećemo povezati jedno s drugim) prednost naspram suparnika poput ovih iz Hrvatske, koji kvalifikacijske runde europskih natjecanja gotovo u pravilu igraju u fazi najvećih turbulencija u kadrovima. Poljski klubovi se, ne uvijek i ne do kraja – da se razumijemo – ali većim dijelom ekipiraju za pripreme, pa u europske izazove dolaze spremniji i s puno manje mogućnosti da dožive sramote poput Gzire, Kizilžara, Tobola, i da ne nabrajam dalje bolne poraze naših predstavnika.

Poljska reprezentacija je svojevremeno također dobro kotirala i bila nositelj pri izvlačenju skupina za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine. Naravno da su rezultati pritom igrali ulogu, međutim poznato je da su Poljaci iskoristili rupu u sustavu i godinama izbjegavali prijateljske utakmice kako se bodovi ostvareni u kvalifikacijama (tada su takoreći vrijedili, odnosno imali faktor važnosti 2.5) ne bi „miješali” s bodovima iz prijateljskih utakmica (imale faktor 1.0). Dovelo je to kalkuliranje do toga da je 2017. godinu Poljska okončala na 7. mjestu FIFA-ljestvice i nositeljstva u Rusiji, a FIFA je od 2018. sa tog sustava prešla na tzv. ELO-model zbrajanja bodova.

Izuzmemo li puki plasman, što je naravno samo po sebi uspjeh, to kalkuliranje nije im donijelo puno. U Rusiji su bili posljednji u skupini i ispali s jednom pobjedom, na paneuropskom Euru 2021. osvojili su samo jedan bod, kao i u Njemačkoj 2024., a za posljednji SP se nisu ni kvalificirali. Skupinu su prošli jedino u Kataru 2022., gdje su nakon osvojena četiri boda u skupini ispali u osmini finala protiv Francuske. Trenutno se nalaze na 36. mjestu.

Sličan pad teško je očekivati i u klupskom nogometu, posebno kada imamo već opjevane „padobrane” koji prilikom ispadanja iz Lige prvaka nude nastavak u Europa ligi, odnosno nakon ispadanja iz Europa lige nastavak u Konferencijskoj ligi. Ipak, teško će Poljaci zadržati ovaj ritam, jer bodove je lakše skupljati i braniti kad imaš tri ili četiri, a ne pet predstavnika. Okusili smo i na svojoj koži da je moguće doći do drugog prestavnika u kvalifikacijama za ligu prvaka, ali zadržati ga nama nije uspjelo u dva navrata. Oni možda i uspiju, bodovima koje će skupiti ponajviše u konferencijskoj ligi, međutim već nakon prvih odigranih utakmica jasno je da Poljska ni ove sezone neće imati predstavnika u ligaškoj fazi Lige prvaka.

I dok je donekle „logično”, tj. očekivano, da je doprvak Górnik ispao od Fenerbahçea, poraz prvaka Lecha protiv danskog Aarhusa spada u red onih nakon kojih bi se u Hrvatskoj palili stadioni, slikovito (pozdrav izborniku). Nakon pobjede 4:1 u gostima, kojoj je kumovao crveni karton za domaće nogometaše u 37. minuti, pobjednik Ekstraklase je sinoć u uzvratu uspio to prosuti i izgubiti 3:0 u regularnom dijelu utakmice, postići pogodak spasa – bar se tako mislilo – u produžecima, a onda ipak primiti gol za 1:4 i izgubiti nakon izvođenja udaraca s jedanaest metara!

Kada je prije nekoliko mjeseci Hajdukov novi sportski direktor (zapravo je u Hajduku svaki novi, ali to je sad neka druga tema) Robert Graf, Poljak, intenzitet jedne utakmice Bilih usporedio s drugom poljskom ligom, nekima to nije najbolje sjelo.

Ako ćemo nešto zamjeriti Robiju, onda je to netaktičnost. Stranac si, dođeš prvi dan u zemlju koja je nogometno puno uspješnija od tvoje, i onda izjaviš nešto takvo... nepotrebno. Ali u suštini, svi mi koji imamo oči, koliko-toliko nogometne inteligencije, a gledamo povremeno i pokoju utakmicu izvan HNL-a, znamo da se kod nas dijelom igra „usporen nogomet”. O tome svjedoči i svaki intervju svakog igrača koji je iz naše lige otišao... bilo gdje. Prvo na što se referira jest – intenzitet.

No, i opet su Poljaci najbolji dokaz: samo intenzitet neće ti donijeti željene rezultate.

Od Poljaka, odnosno od Ekstraklase, mi možemo naučiti puno. O organizaciji natjecanja, detaljima o kojima je gospon Paušić pričao (početak utakmice, lopte pored terena, brže izvođenje prekida kroz „brže/pametnije suđenje”), ali nogometno mi od Poljaka ne bismo trebali i nemamo naučiti skoro ništa!

Ne trebamo se diviti kako su oni s 30. mjesta došli do 11. na famoznoj ljestvici koeficijenata, nego se zapravo trebamo čuditi (i gospodina Grafa zadirkivati) kako su uopće došli u situaciju da kao jedna od najvećih zemalja Europe, a u kojoj je nogomet itekako bitna igra, budu 30. Možemo naučiti o organizaciji klubova i ozbiljnom shvaćanju svakog protivnika, pa da i naši klubovi napokon početak sezone dočekaju gotovo potpuno ekipirani. Prilično sam siguran da bi nam onda i rezultati bili bolji i da se ne bi događali oni gore spomenuti Kizilžari i Gzire... Ali o igri, nabijanju tog okruglog predmeta, nadam se da nećemo učiti baš od Poljaka!

Ili bolje rečeno: da ćemo biti u stanju zadržati hrvatsku imaginaciju, kreaciju, potez, i njoj dodati malo (ili malo više) tog intenziteta.

I za kraj – nema apsolutno nikakve veze s dosad napisanim – build-up. Odnosno „famozni build-up”.

Ljutio se mnogo naš Joža kad bi neki komentator, novinar ili navijač negativno pričao o build-upu. Mislim da je u tome prednjačio Mateo P., koji je nekoliko puta kritizirao ekipe koje su izlazile iz obrane na taj način, pa onda gubile loptu i primale gol.

Bez da poznajem M. Pukšara, mislim, Joža, da si se bez potrebe ljutio. Build-up, odnosno građenje napada od vlastitog vratar i obrane, odlična je stvar. No forsiranje tog načina igre i u situacijama kad je (bar s tribine ili ispred ekrana) očito da to ne vodi dobrome, ono je što ponekad izluđuje navijače. Ili sportske komentatore. Nekad nema ništa loše u tome da se napuca lopta. Uostalom, europski klupski prvak svoje utakmice često počinje napucavanjem lopte u aut.

Do danas nisam skužio svrhu tog čina, posebno kad se radi o momčadi koja je u stanju igrački doći pred protivnički gol u nekoliko dodavanja, niti sam ikada svjedočio da im je to nešto opipljivo donijelo. Ali tko sam ja da sudim dvostrukom osvajaču Lige prvaka?