Već je prošlo i dva tjedna od završetka najvećeg i najdužeg Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog u Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i Kanadi. Cijeli nogometni svijet može biti zadovoljan, bilo je tu fenomenalnih akcija i golova, nogometne zvijezde zablistale su u svom punom sjaju, a i pobjednik je na kraju, složit ćemo se, zasluženo osvojio titulu.

Međutim, inspirirana jednom od sjajnih epizoda jutarnjeg espressa, onom s Mihom Topićem i Antom Vetmom, postavlja se pitanje je li sve na prodaju? Ovo prvenstvo pričalo se o svemu, poništenom crvenom kartonu, vlasi kose, kabelu, politici, novcima, možda nikada nije bio prisutan veći izravan utjecaj politike i biznisa. No, biznis u sportu nije od jučer, i jasno je da se puno toga radi kako bi na kraju računica bila onakva kakvom treba biti, kako bi svi zaradili i bili sretni, a gledatelji dobili svoj moment kruha i igara. Licemjerno bi bilo, od svih ljubitelja sporta, pa i mene same reći kako je to eto tako, dok sam svaku utakmicu ovog prvenstva pogledala, uz dodatni prateći sadržaj, jer više nije dovoljno „samo“ gledati utakmicu. I možda se upravo zato i pitam kad smo došli do toga.

Već dosta godina unazad sport nije samo sport, pa tako ni nogomet nije više samo nogomet, ako je to ikada i bio. Predsjednik krovne svjetske nogometne organizacije FIFA-e Gianni Infantino, odabirom različitih domaćina nogometnih prvenstava diljem svijeta, koji nisu tradicionalno vezani uz nogomet, kao što je recimo prije četiri godine Katar, ili ove godine ponajviše SAD, tvrdi kako nogomet mora postati istinski globalan. U toj ideji ništa nije sporno, nogomet doista jest globalni sport i sasvim je prirodno da se njegova najveća pozornica širi izvan tradicionalnih europskih i južnoameričkih okvira.

Apsolutno je jasno da bez obzira na sve, ljudi neće prestati gledati nogomet, no legitimno je se zapitati gdje završava njegov razvoj, a počinje isključivo čista prodaja i komercijalizacija istog. Jesu li nogometna utakmica, igrači, timovi, reprezentacije postali samo povod, odnosno alat koji generira sadržaj?

Da se razumijemo, sport nije komercijaliziran i amerikaniziran s ovim prvenstvom, no ono što se do nedavno zvalo cooling break koji se koristio pri visokim temperaturama za osvježenje, sada se zove hydration break kojeg je bilo na svakoj utakmici, pa makar padala kiša i bilo 20 stupnjeva. Crveni karton se, očito, može ponišititi jednim telefonskim pozivom, a tehnologija kao da je preuzela ljudski zdrav razum, oči i uši. I sve je to prošlo. Uživali smo u četrdeset dana vrhunskog nogometa, ali teško se ne zapitati postoji li granica.

Objektivno nam je jasno da potrebe za hydration breakom na 20 stupnjeva nema, također nam je jasno da je VAR tehnologija tu da suđenje bude čim poštenije, a ljudske pogreške svedene na minimum, ali mi još nismo uspjeli dešifrirati je li vlas Matanovićeve kose dotaknula tu loptu ili nije, koga je dirala posljednjeg. Kabel na utakmici Norveške i Engleske bio je glavna tema te večeri, s tisuće snimki i memova na društvenim mrežama, u pokušajima da cijela javnost shvati što se tu zapravo dogodilo.

Treba se i osvrnuti na sve ono što je pratilo i same nogometaše, pa je tako mlađi brat Lamine Yamala postao zvijezda društvenih mreža, Erling Haaland je nakon prvenstva otkupio neke povijesne spise i darovao ih knjižnici te time postao još veća zvijezda, ako je to uopće, po njegovim društvenim mrežama, moguće...no pretvara li se to sve samo i isključivo u dio contenta, bez neke veće vrijednosti?

Možda je samo pitanje vremena kada će se komercijalizacija svakog segmenta sporta, pa tako i nogometa, sudariti s onim zbog čega smo nogomet zavoljeli  - emocijom, spontanošću i samom igrom. Jer nogomet, kako kaže FIFA, ujedinjuje svijet.

Pa neka tako i ostane, mi ćemo do tad i dalje pratiti, ali i navijati se da nogomet ipak barem malo vrati kući, odnosno emociji i čistoj, sportskoj, nogometnoj igri.