You either die a hero, or you live long enough to see yourself become the villain. – najmoćnija je rečenica iz filma Christophera Nolana Vitez tame (The Dark Knight) koju izgovara okružni tužitelj Harvey Dent (Aaron Eckhart). Kao da je Harvey Dent opisao nešto što se trenutačno događa Marku Livaji. Jer Livaja nije bio samo kapetan. Nije bio samo najbolji strijelac. On je bio religija. Oko njega su se prodavale majice. Oko njega su se gradile marketinške kampanje. Kad bi Hajduk igrao loše, govorilo se da će Livaja nešto izmisliti. Kad bi Hajduk pobijedio, govorilo se da je to bilo zbog Livaje.

Klupski nogomet se nije ni zahuktao, a Hajduk se već našao u svojevrsnoj mini-krizi. Spektakularna implozija u gostima na Cipru protiv Pafos FC-a, gdje su Bili uspjeli ispustiti prednost od 2:0 u posljednjoj minuti sudačke nadoknade, omogućila je Cipranima da izjednače rezultat i izbore produžetke. Sam trenutak u kojem je Pafos izborio produžetke kao da je zatresao emotivnu sliku s TV prijemnika i navijačima Hajduka evocirao niz nesretnih europskih ispadanja. Zle slutnje navijača ostvarile su se, i krenulo je dosta mračno, uz veliki splet nesreća. Primljen je treći gol odmah na početku produžetka u 93. minuti, a onda pred kraj u 117. minuti uslijedio je posljednji čavao u lijes ambicije zvane Europska liga 2026./2027. Semafor je na kraju pokazivao 4:0. 

Elem, optimizam koji se gradio na temelju pozitivnih rezultata – s obzirom na to da je čak i prva utakmica na Poljudu protiv Pafosa završila prednošću Hajduka od dva pogotka – nakon katastrofalne večeri na stadionu Stelios Kyriakides brzo je okopnio kao lanjski snijeg.

Uzbuni na Poljudu pridonijela je i jučerašnja utakmica u gostima kod Varaždina na samom startu prvenstva, koja je završila porazom od 2:1. Hajdukova vedeta svih ovih godina, osoba na kojoj se gradio i merch – dakle, osoba koju je Hajduk potpuno iskomercijalizirao – Marko Livaja, u zadnjim je sekundama utakmice pucao jedanaesterac, ali ga je varaždinski vratar Josip Silić (stariji brat Hajdukova vratara Tonija Silića) efektno obranio i tako sačuvao trobod Varaždinu. Livaja je i ranije promašivao. I ranije je znao odigrati lošu utakmicu. Razlika je u tome što mu se to prvi put više ne oprašta.

Pravo je pitanje – može li se nakon poraza u Varaždinu govoriti o rezultatskoj krizi Splićana? Ili je riječ tek o početku sezone, teškim nogama od priprema i brojnim dolascima koje treba uigrati i posložiti? Ne postaje se momčad preko noći, treba stvoriti navike i rutinu... Liga je tek počela, jedan poraz na startu ništa ne znači. Svatko može promašiti jedanaesterac, a te se stvari statistički kad-tad moraju dogoditi. Koje su inače šanse da Hajduk i treći put zaredom primi onakav amaterski gol za koji obrana može i mora donirati svoju dnevnicu klubu?

Međutim, u pozadini ove uvjetno rečeno krize – iako je riječ o dvama uzastopnim porazima Bilih – odvija se jedan sasvim drukčiji sukob. Ili barem nešto što mediji nazivaju sukobom: slikovito rečeno, sraz dva jarca na brvnari iznad potoka u kojem će jedan morati pasti. Sukob je to Marka Livaje, donedavnog božanstva i superjunaka koji nosi Hajduk na leđima poput Atlasa nebeski svod, i urugvajskog trenerskog talenta Gonzala Garcije, koji ima zadatak obnoviti Hajdukov šampionski sjaj. Sve je počelo disciplinskim incidentom vezanim za trening tijekom ljetnih priprema. Taj je incident označen kao prijelomna točka u kojoj je Marko Livaja prestao biti Hajdukovo zlatno tele. Krenule su suspenzija, razne priče o tome da će Livaja napustiti klub jer je preskup za sredinu koja trenutačno ne generira željeni novac, pa sve do vijesti da je postignut dogovor i da se prema predaji inače tvrdoglavi Livaja poklonio klupskoj disciplini i treneru.

Livajina pokora sastojala se u tome što je bio bačen na klupu. Ikona kluba u ovom desetljeću na klupi? Bog baluna, Ćaća ravan još samo Maradoni i Messiju, grije klupu i to Šegi?! Prije svega dvije sezone to je bilo nezamislivo. Klupska ikonografija dotad je manje-više bila podređena liku i djelu buntovnika bez razloga, plemenitih nogu i kretnji na zelenoj pozornici omeđenoj krečom. Naime, Livaja nije postao "bog" samo zato što je zabijao golove. Postao je bog zato što je u jednom trenutku postao veći od svih trenera koji su dolazili i odlazili. Preživio je nekoliko sportskih direktora, predsjednika i trenera, a uvijek je ostajao središnja figura projekta. Garcia je prvi trener koji je javno pokazao da klub želi vratiti hijerarhiju u kojoj je trener iznad igrača. Upravo zato cijela priča izaziva toliko emocija.

I kako to biva, počeli su se stvarati tabori. Hajduk posljednjih godina nije imao dva tabora – imao je samo jedan, Livajin. Danas prvi put postoje oni koji vjeruju da je Garcia u pravu i oni koji vjeruju da Livaja mora ostati iznad svih.

Publika na Poljudu nije mogla podnijeti činjenicu da je Livaja na klupi, pa su krenuli zvižduci usmjereni prema treneru koji se drznuo dirati njihovo božanstvo – iskomercijalizirano i bogami naplaćeno na službenim majicama. Sjećate li se kad je 2022. Hajdukov shop srušila navala za majicama s Livajinim likom u profilu kako slavi gol? Sada se pred našim očima Livaja pretvara u personu non grata. Napadaju ga komentatori na portalima: evo, počeo je utakmicu protiv Varaždina i što je napravio... Da, što je točno mogao Livaja napraviti, ili bolje pitanje – što je uopće mogao učiniti u sastavu koji je bio blago izrotiran? Je li trebao, kao mnogo puta tijekom proteklih godina, staviti Hajduk na svoja leđa i krenuti preko vode do slobode, dok mu je voda već bila do grla? Na kraju krajeva, prateći narativ na portalima poput Indexa i na društvenim mrežama poput X-a, samo se jedno pitanje može postaviti: je li Markan, rečeni Bog baluna, uspio doživjeti onaj totalni obrat o kojemu je Harvey Dent / Two-Face pričao u Nolanovom klasiku The Dark Knight?

Heroji rijetko prestanu biti heroji zbog jednog promašenog jedanaesterca. Puno češće padnu onoga trenutka kada ljudi prestanu vjerovati da su nedodirljivi. Marko Livaja možda će već sljedećeg vikenda zabiti dva gola i ponovno biti najbolji igrač Hajduka. Ali jedno se ipak promijenilo. Prvi put otkad je stigao na Poljud, više nije božanstvo. Postao je nogometaš kojeg se smije, hoće i želi kritizirati. Marko Livaja više nije nedodirljivi Bog baluna. (I.D.)