Četiri utakmice, četiri poraza i nula bodova, sama po sebi, ta statistika još ne govori dovoljno. Prvenstvo je tek počelo, sezona se ne dobiva ni gubi u kolovozu, ali Gorica u ovom trenutku ima problem koji je puno veći od tablice, jer ono što se događa na terenu nije iznenađenje. 

Na određene probleme upozoravalo se još prije početka sezone, prvenstveno na kvalitetu i strukturu kadra, a prva četiri kola samo su ih učinila vidljivijima. Individualne pogreške, loše odluke i manjak kvalitete u ključnim situacijama nisu posljedica nesreće ili jednog lošeg dana. One su posljedica momčadi koja jednostavno nema razinu kvalitete kakvu je imala prošle sezone.

Nakon četiri poraza najlakše je postaviti pitanje treba li mijenjati trenera jer je trener najvidljiviji čovjek u cijelom procesu. No, Mario Carević nipošto nije problem u ovoj priči, trener može promijeniti sustav, rasporediti igrače, prilagoditi plan i izvući maksimu iz ekipe, međutim, ne može iz prosječnog igrača napraviti iznadprosječnog. Ne može popuniti svaku rupu na terenu niti stvoriti igrača ondje gdje je nema. 

Odgovornost za to pripada sportskom sektoru i upravo zato ova četiri poraza nisu najvažnija stvar koja se dogodila Gorici ovog ljeta,  jer kada momčad izgubi kvalitetu u odnosu na prethodnu sezonu, kada pojačanja ne dosežu razinu igrača koji su otišli, kada se na potrebne pozicije reagira kasno i kada se nakon početka prvenstva još uvijek pokušava popunjavati kadar, teško je sve to objasniti samo lošim spletom okolnosti.

Identitet je važniji od jednog prijelaznog roka

Prijelazni rokovi rijetko sami po sebi određuju sudbinu jedne sezone, barem je to slučaj kod nas, ali gotovo uvijek otkrivaju kako klub razmišlja. Gorica je ovog ljeta imala priliku nastaviti graditi momčad koja je prošle sezone pokazala da može biti konkurentna. Umjesto toga, kvaliteta kadra je pala, neki igrači su otišli, a njihove zamjene nisu donijele jednaku razinu kvalitete. Problem nastaje kada takvi potezi nisu dio šireg, jasno definiranog modela i kada se istodobno ne nadoknađuje izgubljena kvaliteta.

Nije problem što je Gorica dovela “drugoligaške” igrače, problem je ako je to najbolje što je sportski sektor mogao pronaći. 

Ideja razvojnog kluba

Ako Gorica želi biti razvojni klub, svaka odluka mora biti podređena tom cilju. Profil trenera, profil igrača, način skautiranja, akademija, prijelaz juniora u seniore, prodaja igrača i reinvestiranje prihoda moraju biti dio istog sustava.

Gorica nema financijsku moć, niti može kopirati modele klubova poput onog Red Bull Salzburga ili Nordsjællanda. Ali to nije ni potrebno, ono što može kopirati je princip rada. Salzburg ne čeka da igrač postane skup pa tek onda odlučuje treba li ga dovesti, dok Nordsjælland godinama razvija sustav u kojem su akademija, skauting i prva momčad dijelovi iste priče. Igrač nije samo trošak ili pojačanje, on je projekt i buduća vrijednost. 

Akademija → skauting → razvoj igrača → prva momčad → prodaja → reinvestiranje u akademiju, skauting i prvu momčad.

To je model koji bi za Goricu imao puno više smisla od pokušaja da svake godine pronađe dovoljno igrača kako bi jednostavno preživjela sezonu, jer klub poput Gorice ne može pobijediti veće klubove tako da ih pokuša financijski kopirati, može ih pobijediti tako da bude brži, precizniji i pametniji. 

Akademija i skauting

U slučaju Gorice akademija nije problem jer je već nekoliko mladih igrača priključenih prvoj momčadi pokazalo da u klubu postoji potencijal i da akademija radi kvalitetno i to je možda i najveći kapital koji Gorica ima. Ali tu treba biti vrlo oprezan jer akademija proizvodi talent, ali razvojni klub ne znači da će 18-godišnjaci nositi momčad koja se bori za opstanak.

To nije razvojni model, to je prebacivanje odgovornosti na djecu. Mladi igrač treba uz sebe imati kvalitetnog i iskusnog suigrača, konkurenciju i dovoljno vremena da pogriješi bez toga da njegova pogreška odmah postane pitanje opstanka kluba. Ako Gorica želi razvijati svoje igrače, mora im osigurati seniorsku momčad dovoljno kvalitetnu da ih postupno uvede u ozbiljan nogomet.

Tu dolazimo do drugog dijela jednadžbe – skautinga. Gorica nema razvijen vlastiti skautski sustav, ili bar nema argumenta za vjerovati da klub danas ima dovoljno široku i preciznu bazu podataka igrača koja mu omogućuje da za svaku poziciju unaprijed identificira nekoliko potencijalnih rješenja, prati njihov razvoj i reagira prije tržišta. Ako klub nema vlastiti odgovor na pitanje kakvog igrača želi, uvijek će ovisiti o tome tko mu je tog dana pokucao na vrata. To nije skauting, to je reakcija na tržište.

Gorica pripada Turopoljcima

Tu dolazimo do dijela priče koji se često izgubi kada se govori o rezultatima. Gorica se u posljednjih godinu dana promijenila i organizacijski, dio ljudi koji je ranije predstavljao vezu između kluba i lokalne sredine otišao je nakon dolaska novih vlasnika. Istodobno klub pokušava snažnije naglasiti turopoljski identitet kroz vizuale, komunikaciju i javni nastup. Međutim, Turopolje nije logo, nije boja, ni grafika na društvenim mrežama.

Lokalni identitet grade ljudi koji razumiju sredinu, ljudi koji su s njom povezani i ljudi zbog kojih navijač ima osjećaj da je klub dio njegova grada, a ne samo projekt koji se nalazi u njemu. Novi ljudi koji su došli u Goricu nisu iz Velike Gorice, to samo po sebi ne znači da ne mogu dobro voditi klub, ali znači da se prirodna veza s lokalnom zajednicom izgubila i Gorica više nije onaj obiteljski klub o kojemu je pričao jedan od članova Tribine.

Vizija, vjera i proces daju rezultat

Gorica danas nije klub bez potencijala. Upravo suprotno, ima akademiju, velik nogometni bazen Zagreba i Zagrebačke županije, iskustvo razvoja i prodaje igrača, prvoligaški status i infrastrukturu. Ali sve to vrijedi samo ako postoji sustav koji povezuje te elemente jer razvojni klub nije onaj koji svake godine kaže da želi razvijati mlade. 

Razvojni klub mora znati koga želi razvijati, zašto ga razvija, kako ga razvija i što će napraviti s novcem kada ga proda, u suprotnom ostaje samo etiketa, a upravo se zato sada treba gledati dalje od četiri poraza. Oni jesu ozbiljno upozorenje, ali nisu uzrok problema. Uzrok je puno dublji, sportski sektor je pogrešno procijenio kvalitetu momčadi, vlastiti skauting nije dovoljno razvijen, reakcije na tržištu kasne, a novi igrači zasad ne pokazuju da mogu nadomjestiti kvalitetu koja je otišla. Još važnije, nakon godinu dana nove upravljačke strukture i dalje nema dovoljno jasnog odgovora na pitanje što Gorica zapravo želi postati.

Ako se klub nastavi oslanjati na kasne reakcije i popunjavanje rupa iz prijelaznog roka u prijelazni rok, teško će se dogoditi iskorak. Još je važnije što takav model dugoročno može postati financijski opasan ako nema jasne viziju kako klub treba funkcionirati. Tu se pojavljuje i bojazan od scenarija poput Šibenika – vlasnik koji ne uspije izgraditi održiv model, klub koji postaje ovisan o njegovom novcu i sustav koji se počinje urušavati kada taj novac prestane dolaziti.

No, Gorica još uvijek može izabrati drugačiji put, ali za to nije dovoljno govoriti o viziji već je treba sprovesti. I zato pitanje nakon četiri poraza nije samo može li Gorica preživjeti ovu sezonu,  pitanje je zna li Gorica kamo ide, jer rezultat jedne sezone može se popraviti, a pogrešan smjer puno teže.