Termometar na Jelačićevom trgu preko nekoliko puta ovoga ljeta pokazivao je nepodnošljivih 40+ stupnjeva Celzijusa. Vrijeme kakvo u Rijeci jako dugo vremena nije zabilježeno, pogotovo ne u kontinuitetu. Sredinom kolovoza situacija u Rijeci dodatno se pogoršala. Gradom su se proširila upozorenja o štednji vode, zatvarale su se javne fontane, javni tuševi na plažama postali su beskorisni. Riječko izvorište pitke vode, Zvir, je – presušilo. Nezapamćena situacija koja se nije dogodila jako puno godina (bar ne za života autora ovoga teksta, ako se ikada prije i dogodila). Rezerve su se aktivirale, a kiša se, ironično za Rijeku, nasušno očekivala.

Cijelu ovu analogiju možemo prenijeti na NK Rijeku. Među navijačima Rijeke nezapamćena "vrućina". Konstantno negodovanje i nervoza. Kritizira se sve, i ono što treba, i ono što ne treba. S druge strane, na "Brdu" nikada viđena suša. Prijelazni rok vrlo slabo odrađen, bez ikakve pripreme, plana i programa. Legendarni Matjaž, iako još uvijek optimističan, jer što drugo u javnim nastupima može biti, već pomalo nervozan. Od predsjednika i sportskog sektora ni traga ni glasa. Famozni budžet još uvijek čeka nekakvu injekciju prodajom nekog od eksponata, dok su s druge strane ulazni transferi u najmanju ruku diskutabilni. Iz Europe se već ispalo, a HNL sezona je krenula već nizbrdo. Probat ćemo u ovom tekstu proći kroz svaki od ovih sektora i time napraviti analizu onoga što Rijeka u ovome trenutku jest, kuda ide i dokuda može doći.

Navijači

Navijači su bilo svakoga kluba. Romantičari će reći da se nogomet igra radi navijača, iako prema trenutnim trendovima to odavno više nije slučaj. Kada pričamo o Rijeci, Rijeka ima to bilo od svojih 3-4 tisuće vjernih navijača koji su uz klub od najtamnijih do najsvjetlijih trenutaka. Međutim, teško je ne primijetiti da su navijači Rijeke postali pretjerano toksični i posebno negativni zadnjih nekoliko sezona. Pokušat ćemo to predočiti kroz nekoliko primjera.

Počnimo od golmana. Konačno, svoju priliku je dočekao mladi Aleksa Todorović. Dečko koji je konačno dobio svojih 5 minuta na golu Rijeke nakon odlaska dugogodišnjeg i trofejnog kapetana Martina Zlomislića. Iako je mladi Aleksa svoj posao početkom sezone odradio i više nego korektno uz nekoliko minimalnih grešaka i nesigurnosti (što je i normalno za momka koji je prvi put u kontinuitetu stao među vratnice kluba u najvišem rangu hrvatskoga nogometa i u Europi), reakcija riječkih navijača je – "On nama ne ulijeva sigurnost, daj drugog". O tome kako se tretiralo Zlomislića prošle sezone ne treba trošiti puno riječi. Iako Zlomislić nije odradio bajnu sezonu, sigurno nije zaslužio tretman vrijeđanja koji je dobio od navijača tijekom cijele sezone. S druge strane, on je otišao, a mladi Aleksa, koji pravu priliku tek treba dobiti, dočekan je odmah na nož i bez prave podrške. Golman od 22 godine.

S druge strane, posebna priča je povratnik u riječke redove, Niko Janković. Niko Janković je igrač o čijim nogometnim kvalitetama ili nekvalitetama možemo diskutirati. Međutim, njegovu želju, trud i zalaganje nikada ne bi trebalo dovesti u pitanje. Na starim zaslugama se ne živi, ali Niko je Rijeku zadužio svojim igrama u sezoni kada je osvojena dupla kruna. Kao takav, tretman koji je dobio su zvižduci s tribina, spominjanje uže i šire obitelji i sl. Kao da je on kriv što već kod trećeg trenera igra na krilu koje nije njegova prirodna pozicija i što nema apsolutno nikakvu podršku lijevoga beka. Puno toga posvetit ćemo i analizi riječkih krila, tj. neimanju istih, ali sama činjenica da Janković sa svojim nogometnim vještinama igra na krilu u prvih 11 već je sama po sebi alarmantna.

Stvar među navijačima ide dalje. Odjednom su se počele analizirati i facijalne ekspresije Tonija Fruka i prema tome zaključivati da se "Toniju baš i ne da". Fruk koji iza sebe nema kontinuitet igranja posljednjih 6 mjeseci, konstantno isprekidan raznim ozljedama, te Svjetsko prvenstvo i nepotpune pripreme. Sigurno je da izlazni transfer utječe na njegove predstave, međutim, analiza ekspresija lica. Ljudi, budimo ozbiljni.

Iz nekog razloga navijači Rijeke su postali jako razmaženi. Odjednom se očekuje da Rijeka obiluje nogometnim talentom i da Rijeka pobjeđuje svakoga s nekoliko golova razlike. Rijeka je oduvijek bila ekipa koja je imala "grintu". "Krepat ma ne molat" kao glavni moto kluba i navijača se zaboravio. S druge strane, isti ti "navijači" nisu u stanju napuniti stadion od 8000 ljudi u najvažnijoj utakmici sezone, gdje u Europu možeš jedino proći kroz neko ludilo. Kako je to Sopić znao reći, "Zmajevo gnijezdo" u ovom trenutku više je gnijezdo kolibrića. Nema više te paklene i luđačke atmosfere na tribinama koja bi uz igrače lomila suparnika. Kritika i pljuvanje postali su navika, a podrška i odlazak na stadion, bezuvjetna podrška, samo rijetkost među onim najvjernijima. Rijeka je uvijek bila najjača kada su svi puhali u ista jedra, i navijači i igrači i uprava i stožer. Bez podrške navijača, bez ludila, rezultati Rijeke će sigurno izostati. Rijeka nema 30-40M eura budžeta. Ima samo "Krepat ma ne molat" i bezuvjetnu podršku navijača i igrača koja može gurati kompletan kolektiv prema rezultatu.

Kadar, stručni stožer i rezultati

Vratimo se malo u povijest. Nije prošlo tako puno vremena otkako je Rijeka u Francuskoj pod vodstvom Victora Sancheza držala favorizirani i puno bogatiji Strasbourg u šahu do posljednje minute utakmice. Vrhunska predstava Rijeke u dvomeču s francuskim prvoligašem. U tome trenutku vladala je gotovo idilična situacija. Ispalo se iz Konferencijske lige, međutim pogled u budućnost bio je vrlo optimističan. Činilo se da je Sanchez sigurna dugogodišnja opcija s jasnim planom, vizijom i idejom kako podizati klupske rezultate u narednim godinama. S druge strane, djelovalo je da su i igrači jako dobro prihvatili ideje španjolskog stratega te da bi rezultati i kontinuitet Rijeke mogli krenuti jednom uzlaznom putanjom.

Međutim, medeni mjesec bio je kratkoga vijeka. Bruno Bogojević, dojučerašnji igrač Rijeke, s trogodkom je ispratio Rijeku iz Velike Gorice te je ispuhana Rijeka s porazom od 4-0 u tome trenutku ispraćena na reprezentativnu pauzu. Kampanja koja je tada slijedila protiv Španjolca na klupi Rijeke nezapamćena je otkad je Damir Mišković u klubu (više o tome u mom prethodnome tekstu Rijeka - Klub koji ne teče). Iz ove perspektive, očito je da se već u tome trenutku počeo pripremati povratak Matjaža Keka na Kvarner. Slovenski strateg više nije bio izbornik Slovenije te, kao osoba od najvećeg povjerenja Damira Miškovića, više nije imao prepreka za svoje drugo preuzimanje Rijeke. Pravedno ili ne, procijenite sami.

Kek je praktički naslijedio kadar od prošle sezone. Kadar Rijeke izgleda otprilike ovako po linijama (kadar je namjerno predstavljen u 4231 formaciji koja se pod Kekom u pravilu uvijek igra):

Todorović, VekićOreč, Lasickas - Majstorović, Živković - Barco, Husić - Devetak, BodetićDantas, Pavić, ĆubelićGojak, Vignato - Fruk - Janković, KabadayiAdu Adjei, Puljić, Jurić

S druge strane, prvih 11 Rijeke koji su startali protiv Strasbourga u Francuskoj:

Izuzevši golmana Zlomislića (koji je imao i slabiju sezonu), Radeljića, za čiji se odlazak znalo još od zimskog prijelaznog roka, i Ndockyta, svi igrači Rijeke dostupni tada dostupni su i sada treneru Keku. Barišić, koji je tada bio zapažen, nije startao u Francuskoj radi ozljede mišića i sada je nedostupan radi ozljede prednjih križnih ligamenata. Ostatak kadra ostao je gotovo nepromijenjen, čime možemo zaključiti da su isti igrači koji su tada izbacili Omoniju i igrali sjajno protiv Sparte i Strasbourga sada jedva prošli protiv irskih i finskih predstavnika, članova ipak nižeg ranga europskog nogometa, te da nisu bili ni blizu danskoj mašini zvanoj Midtjylland (ukupni poraz od 6:1).

Je li Victor Sanchez toliki stručnjak u odnosu na Keka ili problemi leže negdje drugdje?

Jasno je da Kek i Sanchez njeguju različite nogometne i taktičke filozofije. Sanchez je pokazao da je trener koji se zna prilagoditi kadru i da uvijek pokušava izvući maksimum iz onoga što ima na raspolaganju. S druge strane, Kek je trener jasnog sustava i strukture s jasnim zadaćama za igrače na terenu. Sanchez je trener koji voli stvari držati fluidnima, dok Kek više voli rigidan pristup nogometu. Ok, to je ono što znaju i sve ptice na grani i netko tko je dogovarao dolazak Keka morao je znati i te podatke. Da bismo analizirali koje su najjače strane Kekovog nogometa, vratit ćemo se malo u prvi mandat Keka u Rijeci. Kek je proveo na Kvarneru 5 godina i u tih 5 godina imao je neke sjajne pojedince među igračima. Međutim, postoje stvari koje su kod Keka uvijek bile "fiksne". Kekov nogomet je živio od velikog volumena akcija preko krilnih pozicija. Na kraju dana i dvostruka kruna koja je došla u sezoni 2016./2017. došla je kroz ogromnu količinu akcija preko desne strane u kumskom duetu Vešović-Ristovski. Prođimo kroz neka imena koja su igrala na krilu u prvom Kekovom mandatu: Zoran Kvržić, Vedran Jugović, Anas Sharbini, Alexander Gorgon, Marko Vešović, Roman Bezjak, Araujo Dos Santos Heber, Maxwell Acosty i još mnogi drugi. Usporedite ta imena Rijeke s ovime što Kek trenutno ima na raspolaganju. Rotacije navedenih igrača tada bi bile vrlo vjerojatno prvotimci sada.

Spomenimo još i neke bekove koji su bili u Rijeci u prvom Kekovom mandatu: Leonard Zuta, Stefan Ristovski, Ivan Tomečak, Marin Leovac i još neki drugi. S ovima u istu rečenicu eventualno može stati Ante Oreč. Jedini igrač Rijeke koji može živjeti na visokim okretajima i sposoban je za veliki volumen akcija. O Mladenu Devetaku i njegovim limitima s druge strane bi se dalo pričati. Kek nije trener koji će se u 65. godini prilagođavati, stoga ne treba tu tražiti problem u njemu. Problem je u onome tko je slagao kadar i doveo Keka u taj kadar. Ova činjenica zvuči još užasnije ako pretpostavimo da je Kek bio dogovaran od veljače-ožujka prošle sezone.

Prošle sezone, omaleni Portugalac Tiago Dantas vjerojatno je bio najbolji igrač Rijeke. Kompletna igra Rijeke vrtila se oko njega. Jasno je da je Toni Fruk najvažniji igrač Rijeke, ali već spomenuti problemi s ozljedama i kontinuitetom titulu najboljeg igrača prošle sezone vjerojatno su predali u ruke portugalskom magu. S druge strane, ove sezone u nekim utakmicama Dantas izgleda kao strano tijelo u ekipi. Djeluje kao igrač koji nikako ne može ući u pravi ritam i koji nikako ne može povezati linije, što je sjajno radio prošle sezone. Iako ga je i Sanchez prošle sezone koristio na raznim pozicijama i u raznim ulogama, dojam je bio da gdje god da Dantas igra, igra sjajno. Ove sezone, suprotnost. Gdje god da igra, djeluje da ne može uhvatiti ritam. Postavlja se i pitanje je li Dantas žrtva Kekovog sustava? Vrijeme će pokazati, no kako volimo raditi usporedbe, izdvojimo neke igrače na istoj poziciji iz prvog Kekovog mandata na Rujevici: Josip Brezovec, Mate Maleš, Ivan Močinić, Filip Bradarić, Josip Mišić, Josip Radošević i pred kraj Domagoj Pavičić. Bilo je tu sjajnih igrača, no dojam je da nitko od njih nije imao set vještina koje ima Dantas. Svi ovi igrači su u jednom trenutku karijere bili 6-ice koje su onda s vremenom postale u Rijeci 8-ice i čija je glavna zadaća bila distribuirati loptu do krila preko kojih je išla većina akcija. S druge strane, Dantas voli loptu i dubinu, a duel i fizikalije mu sigurno nisu najjača strana. Raskorak od onoga što Kek zahtijeva od svojih veznjaka.

Već opjevani problem napadača Rijeke slavodobitno je djelovao riješen dolaskom Jakova Puljića. Među riječkim navijačima čut će se često kako Adu Adjei "nije taj", međutim niti Jakov Puljić, a ni Ante Matej Jurić nisu napadači koji profitiraju u Rijekinom sustavu. Problem Rijeke je volumen i donošenje lopte u 16 m protivnika. Adu Adjei, kao napadač koji se pokazao najboljim u situacijama u kojima zabija golove iz prvog dodira ili eventualno u situacijama u kojima se nadtrčava s protivničkom obranom, odjednom se koristi kao target man koji se hrva s protivničkim stoperima i pokušava spustiti loptu za nekog od suigrača. Jasno je da u tome kontekstu Adu Adjei nije taj. S druge strane, Jakov Puljić ima određeni set vještina za takav stil nogometa, ali treba li on s 33 godine biti prva opcija? Također, kao i Adu Adjei, Jakov Puljić je izvrstan finišer unutar 16 metara, što znači da, kako bi se od njega dobilo najviše, treba loptu dovesti do njega, a ne tražiti od njega da se sam izbori za istu. Na sreću, tijekom Kekovog prvog mandata napadači Rijeke znali su jako profitirati od Kekovog sustava i tu postoji nada da će Kek stvari posložiti i da će možda i napadači zabiti koji gol više. Možda.

Rezultatski, Rijeka u ovoj sezoni ne stoji loše. Pobijedilo se što se moralo, izgubilo ono što se moglo i očekivati. Međutim, dojam je puno lošiji. U Europi se, već spomenuto, jedva prošlo protiv Derry Citya i Ilvesa, s tim da se Ilves u dvomeču nije pobijedio. Protiv Midtjyllanda Rijeka nije bila ni blizu i dojam je da bi Midtjylland pobijedio svih 10 da se igralo još 10 utakmica – u hendikepu. U domaćem prvenstvu, pobjede protiv Istre i Rudeša s minimalnim prednostima. Poraz u Varaždinu, koji je postao riječka realnost, gdje opet, dojam je da Rijeka nije bila ni blizu domaćinu. U usporedbi s time, prošle sezone Rijeka je u Varaždinu izgubila obje utakmice s po 1:0, međutim uputila je otprilike 50 udaraca i bila apsolutno bolji takmac u obje utakmice. Ove sezone Varaždin je mogao pobijediti i s većom razlikom od konačnih 2-0. Na sreću Rijeke, odgođen je derbi protiv Dinama. Ukoliko bismo tu utakmicu uključili u računicu i vrlo vjerojatni poraz na domaćem terenu, stanje u klubu bi postalo poprilično alarmantno. Povezalo bi se nekoliko utakmica bez pobjede i jedna vrlo zabrinjavajuća partija protiv Istrijana gdje se dovedeš u situaciju da spašavaš pobjedu u hendikepu. Možda bi se i sada po nekim medijima provukla priča i o odlasku Keka, no to nikada nećemo saznati.

Sportska politika i transferi

Vežite se, polijećemo. Ukoliko ste propustili prethodni dio ovoga članka, ovaj vjerojatno ne želite. Prvo i najvažnije, cijeli sukus ovog odlomka nije pljuvanje ili kritika nekoga, samo sagledavanje objektivnih činjenica iz kuta gledanja jednog navijača. Jasno je i pticama na grani da je posao sportskog direktora vrlo zahtjevan, pogotovo u okviru financija u kojima plovi Rijeka i u godini u kojoj je najveći sportski događaj Svjetsko nogometno prvenstvo. Opcija na tržištu nema. Oni kojih ima čekaju klubove koji su voljni više platiti. I tako je za sve izvan liga petice, ne samo za Rijeku ili klubove u HNL-u. Pa krenimo.

Ulazni transferi: Ćubelić (300k eura), Puljić, Yusuf Kabadayi (posudba s pravom otkupa), Moreno Živković (?), Igor Vekić, Niko Janković (povratak s posudbe), niz mladih igrača proslijeđenih na posudbeIzlazni transferi: Martin Zlomislić (500k), Stjepan Radeljić (istek ugovora), Dejan Petrovič (istek ugovora), Dominic Yankov (sporazumni raskid), Marveil Ndockyt (sporazumni raskid), Dominik Thaqi (posudba u Lokomotivu), Čop (kraj karijere), Mile Škorić (kraj karijere)Otpisani: Tornike Morchiladze, Dimitri Legbo

Spomenuti su samo oni najvažniji igrači koji su imali ili će imati nekakvu ulogu u prvoj ekipi. Bilo je tu još nekoliko trenutno manje važnih dolazaka i odlazaka, međutim u ovome trenutku ovo su najvažniji.

Proširit ćemo priču malo dalje. U zimskom prijelaznom roku u Rijeku su stigli Morchiladze, Legbo, Barco, Branko Pavić i Teo Barišić. Morchiladze i Legbo su dovedeni kao rješenja za krilne/bočne pozicije, Pavić i Barco prije svega dovedeni kao rješenja na poziciji zadnjeg veznog, dok je Teo Barišić trebao biti iduća "velika stvar" i igrač koji će ostvariti ozbiljan izlazni transfer iz Rijeke.

Prošlo ljeto iz Rijeke je otišlo zadnje "pravo" krilo, nikada prežaljeni Nais Djouahra. Prije njega, na zimu, klub je napustio i Marco Pašalić i to će, izgleda, biti zadnja 2 prava krila Rijeke.

Ako dobro pogledate listu otpisanih i izlaznih transfera, možete primijetiti jednu anomaliju: jedna jedina prodaja iz kluba ostvarena je odlaskom Martina Zlomislića za 500k eura. Ostatak igrača napustio je klub besplatno. Legbo i Morchiladze, otpisani bez dana priprema, također će klub vjerojatno napustiti uz sporazumni raskid. Dodajmo toj listi igrača i već spomenutog Djouahru i Selahija kao igrače na kojima klub nije zaradio ništa, dobit ćemo 3 prijelazna roka bez konkretnog izlaznog transfera. Nevjerojatna je činjenica da Rijeka, pa makar za 100k eura, ne može prodati otpisane igrače. Nešto, bilo što da se izvuče za igrače na koje ne računaš. Nevjerojatno. Dodajmo tome da Toni Fruk ulazi u zadnju godinu ugovora. Toni Fruk koji se već treći prijelazni rok "prodaje", a nikako da se proda. Ako sada ne ode, bar po riječima predsjednika postoji dogovor o produženju ugovora. Već viđena agonija koja se samo nastavlja, pitanje je na čije zadovoljstvo.

Drugo pravo pitanje koje se postavlja je pitanje otpisanih. Kako je moguće da igrači koji su u klubu niti 6 mjeseci, praktički bez dana priprema, dobiju šut-kartu iz kluba? Posebno igrači koji igraju na deficitarnim pozicijama na kojima nemaš beskonačno rješenja. Nisu Morchiladze i Legbo likovi za kojima treba plakati, ali ako jedan Gabrijel Rukavina dobiva beskonačne šanse, zašto ni ovi momci nisu dobili još jednu šansu za dokazivanje? Pitanje je je li to bila odluka Keka ili stručnog stožera, međutim u iste te igrače se kunulo kroz medije u trenutku njihova dovođenja.

Jedini pravi odlazak koji Rijeka osjeti je odlazak Stjepana Radeljića. Odlazak kao odlazak, tako kako je. Je li se mogao izbjeći i je li se za Radeljića mogao izvući koji euro, možda i je, međutim ne radi se o mladome igraču, a i Radeljić je svoju epizodu u Rijeci odradio i više nego pošteno da bi mu se moglo nešto zamjeriti. Pravo pitanje koje se postavlja je: gdje je zamjena? Anel Husić je doveden i plaćen 400k eura. Kroz prošlu sezonu i kroz silne rotacije Victora Sancheza vidjelo se da se ne radi o igraču koji može preuzeti Radeljićevu rolu. Znalo se 6 mjeseci da Radeljić odlazi, znalo se i da Husić "nije taj". Zašto se nije pronašlo nekakvo drugo rješenje? Kek na toj poziciji koristi Barca, koji je, kako smo rekli, doveden primarno kao zadnji vezni. S druge strane, Barco je igrao stopera u karijeri, no najčešće je to bilo u sustavu s 3 iza. Rijetko u paru. Naravno da je sada Barco na udaru svih, proglašen rupetinom, međutim daleko od toga da se i on nalazi u idealnoj poziciji za koju je doveden.

O problemu lijevoga beka ne treba se puno reći. Mladen Devetak je doveden kao "napadački bek". Dečko koji je solidan (u najbolju ruku) defanzivni bek i za kojega su "progresija" i "overlap" samo misaone imenice. Devetak ulazi u zadnju godinu ugovora i kao takav igra ispred Noela Bodetića, 22-godišnjeg riječkog mladića koji nema 150 minuta seniorskog nogometa na najvišoj razini. S druge strane, Lasickas kao "kartica za sve" može pokriti tu poziciju, međutim utakmica protiv Midtjyllanda ogolila je sve njegove mane i limite u defanzivi.

Sada se stavite u tenisice Matjaža Keka. Curi vam preko lijevog boka, okrenete se na klupu, a tamo napeto čeka Mladen Devetak. Lovite rezultat, treba vam krilo koje može stvoriti višak, a tamo Amer Gojak koji je zadnji put pretrčao nekoga dok je bio u Dinamu, Gabrijel Rukavina koji je zadnji duel dobio u morčićima i Yusuf Kabadayi koji je u najboljem slučaju (sudeći po 3 utakmice) tursko-njemačka verzija Morchiladzea. Jezivo. Posebno je jezivo da vam se dolazak pripremao nekoliko mjeseci, nešto obećanja je vjerojatno i palo, a vi imate to što imate. Ulazite u najbitniju utakmicu sezone s okrnjenim kadrom i bez pravih rješenja za nogomet koji želite igrati. Nije da bi Rijeka prošla Midtjylland i s puno jačom ekipom, međutim dojam je da se bar moglo malo bolje potući. Stanje s Frukom je još uvijek "ni na nebu ni na zemlji", o Dantasu smo već rekli što smo trebali, dok trećeg koji ima nešto talenta, Vignata, muče problemi s očito kroničnom ozljedom koljena i pitanje je može li se kompletno oporaviti od nje – jer da je to tako lako, ne bi bio u Rijeci.

A sportski sektor, predsjednik – svi šute. Vlada neugodna tišina. Tu i tamo pokoji Kekov vapaj za doselekcijom i Tomislav Ivković, voditelj/savjetnik za omladinsku školu koji na javnoj televiziji komentira utakmice Dinama u prvom licu množine "mi", dok je na platnoj listi kluba rivala i dok omladinska škola Rijeke ne može proizvesti 1 poluigrača. Jezivo. Skandalozno. Sramotno. Bar da bi netko od novinara mogao postaviti to pitanje pa saznati mišljenje nekoga u klubu, međutim takvi nemaju pristup press konferencijama. Problem je kritika. Konstruktivna i dobronamjerna.

Kako dalje i koliko ova Rijeka može?

U prijašnjim sezonama, kada bi se ispalo iz Europe, očekivanja su bila uglavnom usmjerena prema jednoj dosadnoj sezoni gdje će se gotovo sigurno osigurati Europa, a napad na kup bi se doživljavao kao najveće uzbuđenje. Rijetke su sezone u kojima se Rijeka na proljeće borila za naslov, međutim bilo je i toga. Ove sezone, po inerciji, čovjek bi očekivao isto, međutim stvari su malo drugačije. Da bi klub preživio, klub će morati prodavati. Bilo to u narednih par dana ili na zimu, Toni Fruk će napustiti klub. Osim njega, u izlogu i najbliži odlasku su Ante Oreč i Tiago Dantas. I s njih trojicom, koji posjeduju najveću količinu napadačkog talenta, Varaždin trenutno izgleda kao bolje posložena ekipa od Rijeke. Uz Varaždin iz prikrajka vrebaju Osijek i Istra koji ove sezone pokazuju apsolutno više nego što je to bio slučaj prošle sezone. Odlaskom samo jednog od ove trojice, a pogotovo potencijalno sve trojice, Rijekino "zacementirano" europsko mjesto postaje fikcija, a ne stvarnost. Mala nada se krije u Hajdukovoj i Dinamovoj igri na 2 kolosijeka, ali kako Rijeka nekome otkine bodove, tako će i ostatak lige. Rijekin napadački talent u slučaju odlazaka ove trojke i promašenih pojačanja zdrav je onoliko koliko su zdrava Vignatova koljena. O borbi za naslov nema potrebe trošiti riječi, Dinamo je svjetlosnim godinama ispred ovakve Rijeke, a u ovome trenutku i Hajduk je poprilično daleko.

Sezona koja bi se mogla iskoristiti za remont i pripremu terena za narednih nekoliko godina mogla bi postati među najlošijima u mandatu Damira Miškovića. Jedna sezona koja bi mogla biti u potpunosti dosadna mogla bi se pretvoriti u sezonu punu stresa i frustracije. Rijekina perspektiva u ovome trenutku djeluje poprilično loše i neizvjesno, sve ono što je do prije par mjeseci izgledalo vrlo pozitivno i optimistično. Sumnjiva je i priča o prodaji kluba koja se pojavila neposredno nakon ispadanja od Midtjyllanda. Cijela priča oko nekog Amerikanca o preuzimanju kluba u tome trenutku djeluje kao damage control nakon ispadanja, jer eto odjednom ispadanje od kvalitetnije ekipe poput Midtjyllanda treba opravdavati kroz medije po uzoru na neke druge klubove u ligi. Tužno.

U cijeloj negativi koja se nadvila nad Rujevicom i nad navijačima postoji jedan mali tračak svjetla. Postoji nada da se cijela stvar ipak može preokrenuti i da se može krenuti u neke mirnije i vedrije vode. Ključeve toga nema nitko drugi nego upravo Matjaž Kek, osoba od Miškovićevog najvećeg povjerenja. Kek ima podršku svih navijača. On je osoba kojoj se vjeruje i svi oko Rijeke znaju da je njegova riječ jača od bilo koje riječi Raića Sudara ili Antoninija Čuline. Ovoj Rijeci treba da Matjaž zagrmi i da ispere cijelu melankoliju koja se stvorila oko kluba i nadvila nad Rujevicom. Isto kao što je i nakon dana suše i presušenog korita Rijeku oprao snažni pljusak i donio toliko željeno osvježenje u grad na Kvarneru.

Zato nakon svega, šefe, zagrmi i povedi nas, jer tko će ako nećeš ti? Forza Fiume.