Roko Rogić je potpisao za Mornar! Stavimo tu informaciju u perspetkivu cjelokupne situacije - Roko Rogić, ponajbolji igrač Cibone napustio je klub i potpisao ugovor s najlošijim klubom ABA lige. To je samo još jedna potvrda teze kako u Ciboni vlada kaos, a s time i bezidejnost kako se iz ove situacije izvući.

No, okrenimo se danima prije početka ove sezone kada je na klupu došao Chris Thomas. Trener bez nekog velikog iskustva, ali ima u CV-u rad sa Stephom Currijem. Mediji su pisali kako je došao jer su na njemu inzistirali strani investitori. Thomas je došao, a uz njega su klub "pojačali" playmaker Cat Barber i centar Talib Zanna. Uz njih je doveden i šuter Peter Jok. Bilo je još tu nekih domaćih pojačanja, ali ova trojica su bili glavni aduti novog trenera. Nije trebalo dugo prije nego šta sam podigao obrvu riječi trenera Thomasa, zbunjeno nakon šta sam pročitao jedan intervju Thomasa u kojem je najavljivao napad na playoff ABA lige i odmah sam shvatio kako on zapravo ne zna gdje je došao. Za napasti playoff ABA lige ti treba puno više od onoga šta je imala Cibona, koju tih dana nije krasila ni individualna, a ni timska kvaliteta. Cat Barber je bio pojačanje u smislu neke individualne kvalitete, ali je više mario za svoju vlastitu statistiku. S druge strane, Talib Zanna nije centar koji ima kvalitetu igrati na ovakvoj razini i to se u prvoj utakmici moglo vidjeti. Jok je jedini iz pleade novih igrača potvrdio status pojačanja.

Loši rezultati, loša igra i cjelokupna situacija u klubu rezultirali su otkazom Chrisa Thomasa, koji se uspio posvađati i s navijačima u njegovoj zadnoj utakmici. Iz kluba su reagirali i maknuli ga, pritom napravivši još jedan gaf jer su mu se prvo zahvalili na radu do sada, da bi isti dan izbrisali tu objavu i napisali kako Thomas napušta klupu privremeno zbog "obiteljskih razloga", još uvijek nije točno objašnjeno šta se tu zapravo dogodilo.

Ovo su samo neke sitnice koje pokazuju neozbiljnost kluba i nedoraslost vođenja istog. No, tu ima još situacija koje to potvrđuju. Cibona je nedavno pojačala ekipu s dva visoka igrača (Šamanićem i Lončarom), došao je i Rogić, sve su to bile neke naznake mogučeg buđenja Cibone, ali nije to dugo trajalo. Nakon nekoliko utakmica Šamanić je napustio klub i potpisao za Baskoniju i tako su se redali odlasci - prvo Rogić, pa onda Lončar i najvjernijim navijačima Cibone je i prije bilo jasno, ali sad još i jasnije kako vodstvo kluba nema rješenje. Nemaju rješenje kako preživjeti ovu sezonu, nemaju rješenje ni kako cjelokupnu situaciju popraviti.

Možemo sada pričati kako su opet rotirali trenera i Sesar se vratio na klupu, od njega su valjda očekivali kako će magičnim štapićem ovu momčad pretvoriti u pobjedničku, ali ništa od toga nije bitno. Bilo kakav rezultatski uspjeh, bilo kakva senzacionalna pobjeda (kao šta je bila ona protiv Zvezde relativno nedavno) bi samo zamaskiralo sve probleme koje ima ovaj klub.

Samo pogledajmo dvoranu, koja zjapi prazna na svakoj utakmici. Na utakmice dolaze još samo oni najvjerniji koji nastavljaju vjerovati u Cibonu, ali i oni su sve umorniji. Nije kao da nikoga više nije briga za Cibonu u Zagrebu jer da ovaj klub pokaže bilo kakvu perspektivu i tako poveže par pobjeda opet bi se vratila vjera i ljudi bi počeli dolaziti. No, takva utopijska priča čini se jako daleko.

Na trenutak se treba fokusirati i na "investitore" i ljude koji vode taj klub. Prvo, tko je zadužen za sportsku politiku u klubu? Drugo, o kojim točno iznosima pričamo kada su u pitanju investiranje novaca u klub i gdje ti iznosi idu? Puno je tu pitanja, a malo odgovora. 

Ciboni odavno više nije ništa ostalo, rezultati su užasni, ime su odavno ukaljali, a bilo kakav ugled koji su imali u košarkaškom svijetu je davnih dana nestao, jedino šta još uvijek imaju, a da je na razini velikih klubova je škola, dio te škole su nadareni i talentirani klinci koji još uvijek vide Cibonu kao giganta, kao klub za koji je njima čast igrati i možda je krajnje vrijeme i za Cibonu da to shvati - trebaju napraviti sve u svojoj moći da rad svoje akademije zadrže na aktualnoj razini i onda ju još i poboljšaju. 

Stoga da bi to sve napravili trebaju pustiti niz vodu nadu da će preko noći postati velesila i upaliti totalni reset jer ovakvo preživljavanje nema smisla. Zašto jednostavno ne priznaju kako više ne mogu ovako funkcionirati, iz sezonu u sezonu se jedva spašavati, pritom tijekom iste mijenjati trenere i igrače kao na traci. Treba progutati ponos jer nije sramota za klub priznati kako prvu ABA ligu više ne mogu igrati. Zašto jednostavno ne pokušati igrati Drugu ABA ligu, za šta je potrebno manje novaca i tako pokušati si kupiti vrijeme za pronalaženje sponzora i kvalitetnih ljudi koji znaju kako spasiti Cibonu. A ako to ne uspije? Igranje samo hrvatske lige je isto opcija, znam u kakvom je stanju ta liga, ali sve je bolje od toga da ti igrači redovno ne dobivaju plaću i da većinu utakmica gubiš 20+ razlike.

Odgajanje mladih igrača u situaciji gdje nemaš teških utakmica nije idealno, ali nije ni idealno odgajati ih u situaciji gdje je svaka utakmica biti ili ne biti. Juniori Cibone već godinama uspješno igraju ABA ligu, nerjetko se nađu i na final fouru te lige, pobjeđuju i ostvaraju uspjehe protiv najvećih talenata na ovim prostorima. To je samo pokazatelj kako talenta ima i kako se nešto i u ovakvim uvjetima dobro radi u klubu. Upravo zato Cibonin prvi cilj treba biti potpuno se posvetiti svojoj školi i ako treba (a sigurno treba) poboljšati uvjete rada za igrače, a trenerima dati veća primanja. Sve to možeš napraviti dok igraš samo hrvatsku ligu i ABA 2 ligu i pritom si kupiti vremena, nešto šta Ciboni treba jer ovo kako oni trenutno funkcioniraju je borba s vremenom koju trenutno gube jer ako se ubrzo ništa ne promjeni uskoro će ključ zatvoriti bravu nekoć velikana hrvatske košarke.