"Povijest ima tendenciju ponavljanja; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa." I zaista, taj Hegelov citat primjenjiv je na mnoge procese koji u sebi sadrže vremensku komponentu pa tako i kraj (još uvijek aktualne) Hajdukove sezone. 

Za početak bi valjalo razmotriti koja su obilježja tragedije, a koja farse. Tragedija, prevedeno sa starogrčkog "jarčeva pjesma",  dramsko je djelo u kojem se glavni junak ne uspijeva izboriti za ono što pokušava ostvariti i njegova priča pritom nesretno završava. Krajnja svrha takve priče je ostvarenje katarze kod gledatelja, odnosno nekakvog pozitivnog osobnog napretka (postoji nekoliko pokušaja pobližeg definiranja pojma katarze i svima je zajedničko upravo to). S druge strane, farsa je također dramsko djelo, komedija, često izuzetno satirična te koristi pojave, radnje i zbivanja koja su naizgled nemoguća ili prenaglašena, zadržavajući pritom dozu realnosti tek toliko da bi se gledateljstvo nasmijalo i zabavilo. 

Hajdukova sezona 2023./24. bila je u svakom smislu tragedija i koji god da se junak (Livaja, Karoglan, Jakobušić, Leko?) okarakterizira kao glavni, njegova borba završila je u neuspjehu propuštene povijesne prilike koja se neće ponoviti idućih, barem, pet ili deset godina. Pet ili deset godina koje Hajduk ne može čekati. Tragični elementi poput polomljene cijele jedne jedanaestorke koja bi zdrava mogla istrčati na teren i barem namučiti svakog sudionika prvenstva; dva uzastopno izgubljena derbija na Poljudu (uz dočekane strane sudce koji su utakmice odradili fenomenalno); nekoliko smijenjenih trenera; navijačkih nereda i polomljenih stolica sjeverne tribine. Sve stane u onu jednu gredu mladog i perspektivnog igrača u sudačkoj nadoknadi koja je mogla spasiti sezonu, ali nije, koji je mogao biti heroj, ali nije. Rezultat je bila mentalno uništena momčad, klub bez upravljačke strukture i bez toliko željenog trofeja i proslave. Na kraju te tragedije, u Kranjčevićevoj ulici, Torcida religijski ponavljajući Oliverove stihove postiže katarzu i pronalazi samilost prema svom Hajduku te ga opet bezuvjetno prihvaća makar zauzvrat dobili samo praznu bol.

Ipak, povijest ima tendenciju ponavljanja; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Nova je sezona, kao što to uvijek biva. Hajduk ne izgleda dobro, ali tu je, bori se.  Narativ o pet ili deset godina se izgubio jer 4 kola prije kraja Dinamo ima bod manje, dolazi na Poljud i kao prošle godine prilika da se ostvari značajan iskorak prema uzimanju naslova prvaka nakon 20 godina je tu. I povijest se ponovila. Farsa. Teatar apsurda u kojem umjesto ozlijeđene jedanaestorice, ozlijeđen sjedi Mihael Žaper, ključ balansa ove momčadi i kao da ga je nešto proklelo ne može zaigrati već 3 polusezone, dok je za to vrijeme jedan drugi igrač iskoristio upravo Hajduk kako bi istu ozlijedu zaliječio i otišao igrati nogomet negdje drugdje, samo ne tu. Hajduka pritom na terenu proždiru dvije zvijeri: vratareve pogreške (podrška Ivanu Lučiću, svi znamo da si bolji od toga) i kriterij Matea Ercega kojeg se ne bi (i nije) posramio niti Bruno Marić, a koji je bio toliko nakaradan da se može samo okarakterizirati farsom. Ove godine nisu izostali ni navijački neredi kada je na pujanskom Termopilu 60-ak pripadnika Bad Blue Boysa stalo i izdržalo dovoljno dugo do dolaska policije koja ih je spasila pritvorom. Na kraju cijela farsa stane u jednu scenu mladića kako usprkos tome što su mu ruke svezane lisicama uspijeva, makar na nekoliko pobjedničkih minuta, biti brži od policajca. A rezultat? To još ne znamo. Hajduk za vodećom Rijekom zaostaje 3, a za drugoplasiranim Dinamom 2 boda te je 9 bodova još u igri i sve je teoretski moguće. Međutim, sve kao da se već zna jer povijest se ponavlja drugi put kao farsa kad se zaboravi postaviti pitanje "A koji su benefiti tragedije?"