BESPUĆIMA NOGOMETNE ZBILJE

Piše: CikaKuro

23.05.2025., 10:09 9 min 9

BESPUĆA NOGOMETNE ZBILJE: Kako je HDZ pretvorio hrvatski nogomet u privatnu prćiju

Politička anatomija jednog sportskog porobljavanja

NOGOMET KAO OGLEDALO DRŽAVE

Nogomet je u suvremenim društvima mnogo više od igre. On je društveni refleks, simbol zajednice, prostor kolektivne identifikacije. U Hrvatskoj, nogomet je – osobito nakon 1990. – postao poligon za obračun ideologija, cementiranje političke moći i kontrolu nad masama. Službena povijest nogometa nakon osamostaljenja prikazuje trijumf domoljublja, europskih rezultata i nacionalnog ponosa, ali ispod površine se skriva mračnija istina – nogomet je od samih temelja bio politički projekt, privatiziran, centraliziran i podređen volji jedne stranke, jednog vođe i jednog kluba.

Hrvatski nogomet nije uređen na temelju sportskih zasluga, tržišne logike ili natjecateljske pravednosti. On je oblikovan prema obrascu političke dominacije, uzimajući obrise sustava koji smo tobože odbacili – autoritarnog, partijski kontroliranog modela upravljanja u kojem je lojalnost važnija od sposobnosti, podobnost važnija od rezultata, a šutnja skuplja od istine.

TUĐMANOVA NOGOMETNA DOKTRINA: KAKO JE KOMUNISTIČKI KOLJAČ S BLEIBURGA POSTAO „OTAC“ SPORTA

Povijest Franje Tuđmana, premda u suvremenom narativu često mitologizirana, temelji se na vrlo stvarnim činjenicama: riječ je o čovjeku koji je bio general JNA, povjesničar režima, čovjek s partijskom knjižicom i izravno uključen u sustav koji je nakon 1945. provodio najbrutalnije poratne likvidacije.

 

Nije mit da je Tuđman kao visoki časnik bio dio struktura koje su „obrađivale“ Bleiburške kolone. Njegovo sudjelovanje u sistematskoj represiji protiv poraženih vojski, civilnog stanovništva i političkih disidenata danas se pokušava relativizirati, no povijesni dokumenti i hijerarhijski položaji govore drukčije. Taj čovjek, s tim dosjeom, kasnije će uzeti na sebe zadatak da izgradi novi oblik nacionalnog jednoumlja – i to preko nogometa.

Tuđman nije želio sportski pluralizam. Nije želio konkurenciju. On je želio nacionalni simbol pod državnom kontrolom. I to je bio Dinamo, kojeg je 1993. preimenovao u „Croatia“, stvarajući novu, "čistu" nacionalnu paradigmu. Hajduk, kao jedini jaki klub koji nije bio pod apsolutnom političkom stegom, postao je prijetnja. Zato je Savez, pod kontrolom režima, sustavno sabotirao splitski klub: sudački, financijski, medijski.

 

Tuđman je, poput svakog ideološkog autokrata, sport koristio kao alat za kontrolu narativa. Njegove izjave kako „Hrvatska treba jedan veliki klub“ nisu bile sportske, nego političke. One nisu značile stvaranje sportskog giganta, nego eliminaciju svih koji nisu željeli biti dio režima. Nogomet je tako postao preslika Tuđmanove osobnosti: autoritarnost, jednoumlje, represija pod krinkom nacionalnog interesa.

HNS: SAVEZ ZA OČUVANJE POLITIČKE NADMOĆI

Hrvatski nogometni savez (HNS) od 1990. do danas nikada nije bio demokratska institucija. On je kontrolni mehanizam režima – neovisno o njegovim vanjskim licima. Bilo da govorimo o Vlatku Markoviću, Davoru Šukeru ili Marijanu Kustiću, uvijek je postojala ista matrica: savezom upravljaju ljudi koji imaju političku zaštitu i obvezu poslušnosti.

 

HNS je strukturiran kao karikatura demokracije. Umjesto da glasaju klubovi, odlučuju županijski savezi, većinom pod kontrolom HDZ-ovih lokalnih šerifa i dugogodišnjih uhljeba. Tako jedan anonimni klub iz zaleđa, s desetak registriranih igrača, ima veći politički utjecaj od Hajduka, Rijeke ili Osijeka zajedno. Taj sustav nije nastao slučajno – on je osmišljen da trajno onemogući promjene.

 

Svaka pobuna – poput Hajdukove borbe za transparentnost, „Našeg Hajduka“ ili zahtjeva za reformom sudačke organizacije – dočekana je represijom, ignoriranjem ili ismijavanjem. Jer Savez ne postoji radi nogometa. On postoji da štiti interese vladajuće klike, da „izbaci“ podobne na funkcije i da garantira dominaciju Dinama, bez obzira na rezultate, regularnost ili sportsku pravdu.

DINAMO – REŽIMSKI KLUB, SIMBOL POLITIČKE MOĆI

Ako je nogomet postao oruđe, onda je Dinamo postao čekić režima – oružje kojim se razbija svaka opozicija, nameće centralizam i održava fikcija nacionalnog jedinstva. Dinamo nikad nije bio samo klub; u Tuđmanovoj viziji on je bio produžetak državnog aparata, politički alat preko kojeg se simbolički projicirala „hrvatska nadmoć“ – i to isključivo kroz zagrebačku optiku.

 

U trenutku kad je preimenovan u „Croatia“, Dinamo je formalno i simbolički pretvoren u partijski projekt. Njegovo financiranje išlo je preko gradskog i državnog proračuna. Izgrađen je paralelni sustav u kojem se klub nije trebao natjecati – već mu se osiguravalo da pobjeđuje.

 

To je uključivalo:

sudačku logistiku: godinama su ključne utakmice rješavali „provjereni“ suci;

disciplinu u Savezu: kazne za Dinamo bile su simbolične, dok su druge klubove kažnjavali rigorozno;

 

pomoć u infrastrukturi: stadion Maksimir, iako ruševan, dobivao je milijune, dok su drugi stadioni čekali desetljećima;

 

medijsku zaštitu: svi neuspjesi prikazivali su se kao privremeni „padovi“, dok se kritike gurale pod tepih.

 

U kasnijim godinama, dolaskom Zdravka Mamića, Dinamo postaje mafijaški konglomerat. Mamić, iako bez službene funkcije, upravljao je klubom autokratski: transferi, izbornici reprezentacije, funkcioneri Saveza – sve je prolazilo kroz njega. I premda je pravomoćno osuđen za izvlačenje milijuna kuna, i premda je pobjegao iz Hrvatske, Dinamo nikada nije institucionalno preispitan, a klub i dalje funkcionira kao da se ništa nije dogodilo.

 

Sustav koji štiti Dinamo jači je od sportskih zakona. I dok god je tako – hrvatski nogomet ne može biti zdrav. Jer klub koji ne može pasti, koji ne smije izgubiti, koji je svetinja režima – nije klub, nego politička konstrukcija.

FALSIFICIRANA POVIJEST DINAMA: KONSTRUKCIJA MITA ZA POTREBE REŽIMA

Osim što je Dinamo politički projekt u sadašnjosti, on je i mitološki projekt u povijesti. Režim je kroz kontrolu medija i historiografije stvorio lažnu sliku o Dinamu kao „jedinom pravom hrvatskom klubu“, nasljedniku domoljublja, otpora i „borbe protiv komunizma“ – iako je stvarna povijest upravo suprotna.

Laž o kontinuitetu

Dinamo je osnovan 1945. godine kao projekt komunističke Jugoslavije, i to na direktivu CK KPH i partizanskog vrha. Bio je nasljednik uništenih predratnih klubova, ali ne u simboličkom, već funkcionalnom smislu: klub je stvoren da zamijeni Građanski, HAŠK i Concordiju, ali s jasno kontroliranom strukturom – partijskom linijom.

 

Režimski narativ pokušava prikazati Dinamo kao „nasljednika Građanskog“ – iako Građanski nikada nije bio ugašen voljom svojih članova, već partijskom odlukom. Danas se na stadionu spominju „95 godina Dinama“, „ponos tradicije“, „otpor Beogradu“ – iako je istina da je Dinamo igrao godinama u istoj ligi s Partizanom i Crvenom zvezdom, da je osnivan uz prisutnost partijskih kadrova, i da nema nikakve veze s idejom antijugoslavenstva.

Fikcija o otporu

Mit o „otporu Beogradu“ i o „domoljublju Dinama“ je čist proizvod devedesetih. Prije toga, Dinamo nije bio simbol ni otpora, ni hrvatske državnosti. Torcida je nastala desetljećima ranije, Hajduk je nosio ime grada, bio vojni klub NOB-a, imao neovisnost o Beogradu. Dinamo je imao jaku podršku države, a u mnogim razdobljima – i pomoć sudačkih i saveznih struktura.

 

Taj falsificirani mit danas se koristi kako bi se:

 

Dinamu dao „povijesni legitimitet“,

prikrio njegov komunistički korijen,

izbrisali tragovi političke zaštite i privilegija,

stvorila slika kluba koji je uvijek bio „na pravoj strani“.

Istina je da je Dinamo bio klub sistema, i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj. Jedina razlika je što je ranije bio pod crvenom partijom – a sada pod plavom.

REPREZENTACIJA KAO HDZ-OV PR STROJ

Reprezentacija bi trebala biti najviši sportski ideal – nešto što nadilazi klupske boje, političke razlike i regionalne identitete. No u Hrvatskoj, reprezentacija nije ništa od toga. Ona je postala PR alat vladajuće stranke, platforma za uhljebljivanje, manipulaciju emocijama i cementiranje nacionalnog jednoumlja.

Pogledajmo samo kako se biraju izbornici. Tko god previše „strši“, previše je neovisan, tko nije na političkoj liniji – ne prolazi. Kroz povijest smo gledali izbornike bez znanja, ali s lojalnošću, jer to je jedini kriterij koji režim traži. Čak i kada je izbornik formalno neovisan, Savez i politički vrh biraju tko sjedi u stožeru, tko putuje na utakmice, tko vodi PR.

Igrači su također postali pijuni. Reprezentativci nisu samo nogometaši – oni su ambasadori političke čistoće, birani ne samo po kvaliteti, nego i po podobnosti. Postoji nepisana kvota: tko dolazi iz kojeg kluba, tko ima „pravu“ agenciju, tko je na pravoj strani. Igrači Hajduka ili klubova izvan sustava morali su biti triput bolji da bi uopće bili pozvani. A kad bi i bili pozvani – mediji i funkcioneri bi im prebrojavali krvna zrnca i preispitivali lojalnost.

No najvažniji aspekt ovog problema jest odnos prema navijačima.

Navijači koji su prozreli manipulaciju – osobito oni s juga – bili su sustavno demonizirani. Bojkot reprezentacije od strane Torcide, Armade i drugih skupina nije bio čin protiv Hrvatske, nego čin protiv uzurpacije hrvatske reprezentacije od strane HDZ-a i Saveza. No režim i njihovi mediji to su prikazivali kao izdaju.

Stvorena je lažna dilema: ili si za reprezentaciju (čitaj: za režim), ili si protiv države. Ta manipulacija emocijama bila je najodvratniji oblik propagande. A sve kako bi se kroz sportske uspjehe (npr. SP 2018.) prikrile afere, optužnice, i korupcija koja razara nogomet iznutra.

 

Za komentiranje trebaš biti prijavljen. Prijava Registracija

9 replika

  1. Nottingham Forest
    Mikel Argeta
    • 24.05.2025., 23:42
    Što najviše mrzim općenito vezi HR nogometa je  kada se potiče narativ kako je Hajduk komunistički klub i da većinski  dio navijača čine zadrte pristalice propalog režima. Ironično pola tih zagovaratelja tog stava je u neku ruku bilo povezano s tim režimom.
    0
    0
    0
    • Pavao Sviben
      • 25.05.2025., 08:57
      Kriva interpretacija. Tvrdi se da je Hajduk orjunaški i jugoslavenski klub, ne da je većina navijača takva (momci u crnom na sjeveru sigurno nisu na toj liniji, ne trebamo o tom rasrpavljat), nego da svim takvim ljudima je Hajduk najdraži klub. Zašto Hajduk, a ne Šibenik, Istra ili Segesta? Ima očito svojih povijesnih razloga. Na tragu izjave Save Miloševića da "mi koji navijamo za Partizan, navijamo i za Želju i isto tako za Hajduk". Od tih vremena je sad prošlo već 35+ godina, ali jako dobro se znalo što znače Zvezda, Dinamo i Sarajevo, a što Partizan, Hajduk i Željezničar.
      0
      0
      0
    • Nottingham Forest
      Mikel Argeta
      • 25.05.2025., 12:42
      Brate evo objasni mi šta to znači Sarajevo? Klub koji je nastao od 45g i od komunistički režima i ne znam kakve veze ima s dinamom (koji je oduvijek "najhrvatskiji" klub)
      0
      0
      0
  2. Osijek
    Ghost Of The Navigator
    • 24.05.2025., 11:40
    Pa mi smo nastali na temeljima komunističke države. Granice RH-a ( tada SHR) su ostale iste i to piše u nekom ustavu. Po kojoj logici si mislio da su političari trebali biti drugačiji. To što oni prodaju maglu da su sada neki desničari i vjernici to je priča za lakoumne ljude. Čak i današnji predovdnici vlasti su djeca komunističke škole. Tako da ne čudi da je netko na vlasti htio novi Dinamo Kiijev, CSKA Moskvu ili Dinamo Minsk, samo prešarano kockicama umjesto zvijezde. Tako to ide u indoktrinaciji. Nogomet, ali i ostali sportovi služe da bi ljudi izbacili neku energiju i da ne razmišljaju o stvarima koje vrše oni na dužnosti. Bilo od Atene do Rima pa sve do danas svugdje. Ključna riječ ovdje je energija. Hoćeš li ju iskorstiti da nešto više voliš ili mrziš. Živi i veseli bili !
    2
    2
    0
  3. Pavao Sviben
    • 24.05.2025., 10:35
    Ovo mi je jedan od najboljih tekstova ovdje. Samo jedna stvar je ostala nedorečena. Problem je u Hrvatskoj što smo za klub od nacionalnog interesa odabrali komunistički klub, ili što imamo klub od nacionalnog interesa? Ukoliko ga nemamo, to znači da nastavljamo bodriti jugoslavenske klubove? Zašto ih nismo sve ugasili 1990e?  
    0
    -1
    1
  4. Mali od gluposti
    • 24.05.2025., 09:42
    Ovo mi se čini prikladnije od bilo kakvih riječi
     
    Pozz iz Slovenije 
    1
    1
    0

Novi komentari Više

Novo na kanalu Otvori

Top 10

Tribina.hr portal

Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!

Josip Korda je podatkovni analitičar i nogometni skaut, koji je uz Tribina podcast od njegovih početaka. Kao podatkovni analitičar radi u IT industriji, dok u nogometu radi kao skaut i konzultant, a trenutno je skaut za FK Sarajevo.
Josip Paušić je nogometni analitičar koji je radio u stožerima Rijeke i Gorice. Godinama je bio vanjski stručni suradnik sportske redakcije HRT-a na emisijama vezanim za velika nogometna natjecanja, a tri godine je radio kao urednik emisije Lige prvaka i glavni urednik sportskog kanala PlanetSport.
Mihovil Topić je nogometni analitičar, kolumnist i suradnik nekoliko konzultantskih tvrtki specijaliziranih za napredne metode skautinga i moderne tehnologije koje sve više pronalaze svoje mjesto u nogometu. Godinama kombinira angažman u medijima i rad s nogometnim klubovima. Ta dva elementa kombinira i na Tribini.

Social