Hrvatski klubovi u Europi – između snova i stvarnosti
Kako se bliži kraj kolovoza, tako se temperature ljetnih noći polako smanjuju, a istovremeno se smanjuje i broj hrvatskih klubova koji nastupaju u europskim natjecanjima. Ljeto 2025. ući će u povijest hrvatskog nogometa kao jedno od rijetkih u kojem su dva hrvatska kluba izborila nastup u ligaškoj fazi europskih natjecanja.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje bi li se Rijeka kvalificirala u skupinu da prethodno nije osvojila naslov prvaka. Za sve hrvatske klubove (izuzev Dinama) prepreke u kvalifikacijama predstavljaju praktički svi suparnici iz liga u kojima se nogomet igra na približno ozbiljnoj razini kao u Hrvatskoj. Čak i klubovi iz Irske, Albanije, Malte, Kosova ili Kazahstana znaju biti ozbiljna prijetnja.
Hajduk je u novu europsku epizodu ponovno ušao nestabilno – sa zakašnjelim izborima za Nadzorni odbor, višetjednom zavrzlamom oko imenovanja trenera i nedefiniranim igračkim kadrom. Bez glave i repa. U takvim okolnostima, sve osim ispadanja “prije Gospe” bio bi uspjeh, a eventualan prolazak kluba poput Jagiellonije pravo iznenađenje i podvig generacije.
Stanje u klubu – déjà vu
Hajduk luta, i to je činjenica. Goran Vučević bio je sportski direktor za vrijeme prvog mandata Marina Brbića, koji je smijenjen 2016., pa vraćen 2020., a potom opet uklonjen. Vučević se vratio na istu poziciju gotovo deset godina kasnije, a klub je dočekao u sličnoj situaciji kao kad je otišao – treći na ljestvici, bez europske sezone. Razlika je tek u većem proračunu i manjem financijskom pritisku, ali s jednakim očekivanjem: naslov prvaka - ODMAH.
Jedno je sigurno – Hajduk će jednom osvojiti naslov prvaka. Statistika kaže da se nakon dovoljno pokušaja kad-tad poklope zvijezde, loše odluke konkurenata i poneka dobra odluka unutar kluba. Tako se dogodi da pehar završi u rukama i onoga kome možda nije bilo suđeno. Ili kako narod kaže – i ćorava koka ubode zrno. Tako je i Rijeka došla do drugog naslova prvaka, ovoga puta ne sustavnim radom, već spletom okolnosti, povoljnim trenutkom i pogreškama konkurenata. Upitno je samo kako će se snaći u novoj sezoni na dva fronta, uz gotovo sigurne odlaske Fruka, Jankovića i Radeljića, bez pojačanja na vidiku, a ako se i pojave, pitanje je koliko će trebati da krenu doprinositi.
No, što će biti kada Hajduk doista jednom osvoji naslov? Zbog niza europskih neuspjeha, klub neće imati status nositelja u pretkolima Lige prvaka. Tamo ga čekaju suparnici s daleko boljim europskim renomeom, koji su se već pokazali nepremostivom preprekom. Naslov prvaka ne donosi financijsku injekciju dovoljnu za ozbiljna pojačanja, pa je upitno bi li Hajduk uopće izborio i Konferencijsku ligu.
Hajdučki puk – vlastiti neprijatelj
Često je najveći Hajdukov protivnik – Hajdučki puk. Dva puta smo već vidjeli kako se prekidala strategija jer nije donijela rezultat u kratkom roku – prvi put za mandata Ivana Kosa, a drugi put za vrijeme Lukše Jakobušića. Nije nemoguće da iste ljude ponovno gledamo na funkcijama, kao što smo ponovno gledali i gledamo Brbića i Vučevića. Bez jasne vizije, strategije i kontinuiteta, Hajduk uvijek kreće ispočetka nakon prvog neuspjeha – kao da igra ruski rulet.
Metak s natpisom “naslov prvaka” neprestano se stavlja u bubanj. Pištolj opali, ali svaki put – ćorak. I onda sve ispočetka, u nadi da će baš taj sljedeći pokušaj biti onaj pravi. Statistika kaže da će jednom i pogoditi. No, ključno pitanje ostaje: hoće li Hajduk biti spreman kad se to konačno dogodi?
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!
Hajduk je pod Jakubušićem krenuo u dobrom smjeru - odnosno s nekim (ko god da je doveo Dambrauskasa). Bio je čak i nekakav rezultat - kakav takav - kup. Opet nije bilo Europe - ali razlog je tada (po meni bio) guranje Livaje i Kalinića u prvih 11 - nepotrebno. Tada se čak pretjerano jurilo "poboljšati" momčad u vjerujem - dobroj namjeri da se maksimiziraju šanse za ulazak u Europu. Jebga - nije išlo.
Ali onda - kobna pogreška - petljanje Dambrauskasu u posao i zatim progon tog istog Dambrauskasa. Tu je ja mislim prijelomna točka koja nas je dovela do danas.
Zašto to spominjem.
Imam feeling da je ovo slična situacija. Sad je Vučević TAJ i on je "nasljedio" ilitiga - "zatekao" trenera kojeg nije on sam izabrao - Gonzalo Garcia. Ovaj put se nije žurilo "unaprijediti" momčad - jer, kak ti, treba stabilizirati situaciju.
Ali se otišlo skoro pa u drugu krjanost s čekanjem na ključne odluke - odnosno, ima jedna brza odluka koja se dogodila, a ta je prodaja Uremovića i tu su svima upitnici iznad glave i nisam čuo neki suvisao razlog zbog kojeg se išlo u to kad u isto vrijeme dovodiš Ivušića i Rebića.
I sad jebga - nije došla Europa. ALI - Hajduk igra dobro - ili, ako se neće priznati to - Hajduk SIGURNO igra bolje nego prošle godine. Bamba izgleda kao igrač za lige 5ice - Garcia je počeo buditi i neke druge igrače koji su prošlih sezona bili pljuvani i otpisani (Kalik izgleda odlično, Ben izgleda kao vrhunsko pojačanje - koliko god ga Miho ne može vidjeti nacrtanog)...
Ekipa pobjeđuje i stvara prilike bez Livaje. Dapače, radi to isto i bez Livaje, Krovinovića, Hrgovića, i spomenutog Bambe u prvih 11.
Za početak - to je bio potez s mudima od Garcije - ima čovjek skoro identičan skor kao Dinamo (9 bodova, gol razlika 7 - 1, Dinamo je na 9 i 7:0). Ali eto - već se po forumima priča o tome da se čeka prva prilika da ga se smjeni.
Dakle - po meni - ista greška kao s Dambrauskasom. Dajte čovjeku sezinu i dajte mu da se potuče za Europu po svojim uvjetima. Možda sam i ja u krivu, ali nikad nećemo saznati bez da mu se da actual šansa.
Manite se "prvaka". Po meni su realni ciljevi:
75 bodova
prepoznatjiva igra s mehanizmima (gađati 80ak golova, i manje od 30 primljenih)
dizanje vrijednosti barem 4 igrača koji mogu u prodaju
2. mjesto
finale / polufinale kupa (ovisno o ždrijebu)
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/