Rođen sam u prvoj polovici 90-ih i, baš kao i dobar dio moje generacije, moja prva nogometna sjećanja vezana su za SP 1998. Ipak, nogomet sam "ozbiljnije" počeo pratiti tek na prijelazu u 21. stoljeće. Ponedjeljkom se obavezno gledala Petica, utorkom i srijedom Liga prvaka, a ako uloviš koju utakmicu za vikend, to je bio samo bonus. Srećom, taman sam dobio PlayStation, a na njemu su se vrtili FIFA, ISS i LMA Manager pa je moje znanje raslo iz dana u dan. Kako to već ide, dijelom zbog rezultata, dijelom zbog igranja s njima na igrici, dijelom zbog nekog specifičnog igrača, dijelom zbog starijeg brata, s vremenom se iskristalizirao klub koji mi je postao posebno drag. Dugokosi brko Seaman na golu, mrcine Campbell i Vieira, Ljungberg sa svojim ludim frizurama, a u napadu Bergkamp i veliki Thierry Henry. A onda za koju godinu i Fabregas, klinac od 16 godina koji igra nogomet s odraslima. Ideš! Ekipa je osvojila prvenstvo, a onda 2 godine kasnije ponovila to isto, ali bez ijednog poraza. Zamislite klinca od 10-ak godina koji ovo sve gleda i upija. Kako ostati imun? A budući da smo mi muškarci spremni promijeniti 100 poslova, zajebati kuma i prevariti ženu, ali klubu za koji navijamo ostajemo lojalni do kraja, tu je počelo moje prokletstvo.

U početku je sve djelovalo jako dobro. Ekipa je vodila mrtvu trku s Unitedom i izmjenjivali su se na vrhu, Henry je trpao kao na traci i bilo je jako lijepo navijati za Arsenal. Igralo se finale Lige prvaka 2006. koje bi, siguran sam, osvojili da Lehmann nije dobio glupi crveni karton. Igranje u finalu zamaskiralo je činjenicu da se palo na 4. mjesto u Premiershipu i da se alarm treba upaliti. Samo pola godine kasnije Thierry Henry je napustio klub i tada je otprilike počeo slobodan pad. Od 2004. nema osvojenog naslova prvaka, a finale Lige prvaka se više nikad nije ponovilo. Arsene Wenger je uspješno održavao klub u engleskih top 4 sve do svoje zadnje sezone, ali posljednjih 10 godina na klupi nije uspio proći dalje od šesnaestine finala Lige prvaka. Od boraca za naslov, Arsenal je postao klub koji igra lijepo, atraktivno i tehnički savršeno, ali na kraju naleti na velike dečke i lako padne pred njima. Dok su Invinciblese predvodili igrači svjetske klase: Henry, Vieira, Bergkamp, Cole i Campbell, u posljednjim su godinama Wengerovog vodstva njihove uloge preuzeli Alexis Sanchez, Xhaka, Özil i Ramsey. Koliko god to bili dobri igrači, i dalje su razina ispod, što se vidi i po rezultatima. U svojoj posljednjoj sezoni na klupi Wenger je ispao iz velike četvorke, ali je osvojio barem FA kup i tako se oprostio s trofejem.

Nakon njega klub je ušao u period lutanja, što ne treba čuditi s obzirom koliko je dugo bio na klupi. Ako uzmemo u obzir kako neki drugi klubovi lutaju, možda navijanje za Arsenal i nije tako grozna odluka kao što se čini. Emery se u dvije i pol godine nije uspio snaći, a naslijedio ga je Arteta, koji je u svojoj premijernoj sezoni osvojio FA kup. Nije nešto, ali daj što daš. Naredne su dvije sezone rezultatski bile prilično loše, ali igra je dobila smisao, Arsenal je ponovno igrao lijepo i izgledalo je kao da sve to vodi nekamo. Neki novi klinci u vidu Sake, Odegaarda, Martinellija, Gabriela i Salibe su se pojavili i nakon šest sezona klub se vratio u Ligu prvaka, a prošle sezone je igrao i polufinale, prvi put nakon 2009. godine. U ovom trenutku kladionice ga postavljaju kao trećeg kandidata za osvajanje LP i kao favorita za osvajanje Premiershipa, što me tjera da argumentiram zašto se slažem s njima.

OBRANA

Na vratima je David Raya. Iako nije pretjerano razvikan, riječ je o solidnom golmanu odličnih refleksa. Nakon godina gledanja Almunije, Ospine, Lena i Ramsdalea, ovo je jako veliki korak naprijed. Zamjena mu je Kepa Arrizabalaga, što je sasvim ok.

Možda ću zvučati pristrano, ali stoperski par Gabriel - Saliba je možda i najbolji stoperski par u klupskom nogometu. Pacho i Marquinhos, Konate i Van Dijk, Cubarsi i Inigo Martinez, sve su to odlični parovi, ali ova dvojica su u najmanju ruku opasna konkurencija. Salibina odlična igra nogom i čvrstoća u duelu odlično se poklapa s Gabrielovom dominacijom u zraku i nadam se da ćemo taj tandem gledati u Arsenalu još godinama. Mosquera i Hincapie ovogodišnje su prinove i smatram kako mogu solidno zamijeniti jednog od ove dvojice ukoliko će biti potrebno. Mosquera je to već pokazao u nekoliko utakmica kad Saliba nije mogao igrati, a Arsenal je svejedno sačuvao čistu mrežu.

Arteta se odmaknuo od klasičnih bekova i trenutno u prvih 11 nema igrača poput Zinchenka ili Tierneya. Bekove mu sad okupiraju Calafiori i Timber, kojima je forte ipak defenzivna igra. Njihove zamjene su White i Lewis-Skelly. Ovaj drugi je zapravo jedini pravi bek u ekipi, igra progresivnije i vjerujem da će ga trener koristiti u lakšim utakmicama, ali ukoliko dođe do ozljede npr. Calafiorija, vjerujem kako će radije staviti Timbera na lijevu stranu, a Whitea desno, budući da mu on donosi veću stabilnost u fazi obrane. Arteta se u posljednje dvije godine odmaknuo od atraktivnog napadačkog nogometa s kakvim je počeo i okrenuo se ziheraškijem pristupu. Navijači mu to uglavnom zamjeraju, ali rezultati sugeriraju da je ovo ipak uspješnije pa ćemo se pomiriti s tim ako donese rezultat. Pitanje je bi li rezultati bili još bolji da se nastavilo igrati napadački i s pojačanjima u kadru, ali bojim se da taj odgovor nikad nećemo saznati. U svakom slučaju, Arsenal je postao ekipa koja ne prima golove olako, prva obrambena četvorka pokazala se vrlo sigurnom i čvrstom, a njihove zamjene spremne su uskočiti ukoliko je potrebno.

VEZNI RED

Rice, Zubimendi i Odegaard nominalno su prva trojka Arsenala. Declan Rice je, kako bi naši stari rekli, all-round midfielder, odlično surađuje s igračima ispred sebe, pruža im podršku, odlikuje ga kreativnost, ali je isto tako dovoljno čvrst i dobro se pozicionira, tako da jako doprinosi i u obrambenim zadaćama. Partey i Jorginho su bili solidni igrači, ali smatram da je Zubimendi korak naprijed u odnosu na njih i da je Arsenal ove godine u sredini jači nego lani. Njegovim dolaskom, Arsenal je dobio igrača koji vrhunski čita igru, postavlja se i zatvara prostore koji ostaju prazni u fazi napada, sprječavajući tako kontre prije nego što protivnik uopće dođe u posjed. Iako je zabio nekoliko golova, mislim da se to neće tako često ponavljati i da to ne treba ni očekivati od njega. Ono zbog čega je doveden, a to je upravo da bude zadnji vezni španjolskog tipa, radi fenomenalno. Igrom me čak podsjeća na Artetu, pa i ne čudi da je ovaj inzistirao na njegovom dolasku. Kao zamjene za njih dvojicu tu su Merino i Norgaard. Obojica korisni igrači, ali ako moram birati dvojicu za koju ne želim da se ozlijede ove sezone, to su ipak Rice i Zubimendi. Ispred njih se nalazi Martin Odegaard, o kojemu ne treba trošiti previše riječi. Jedan je od najboljih razigravača na svijetu s fenomenalnim pregledom igre i samo mu ozljede mogu stati na put, a na njih, ruku na srce, nije pretjerano otporan. Tu dolazimo do još jednog odličnog transfera koji je odrađen ovo ljeto. Eberechi Eze je fenomenalna 10-ka, svojim kretanjima i konstantnim nuđenjem za suigrače predstavlja stalnu opasnost, a krasi ga i jako dobar udarac s poludistance. Sezona je duga, bit će mjesta za njega i siguran sam da će pružiti ono zbog čega je doveden.

NAPAD

Lijevo Martinelli, desno Saka, naprijed Gyökeres. Zvuči fenomenalno. Lijevo Trossard, desno Madueke, naprijed Jesus. Zvuči ok. Nažalost, Madueke i Havertz su ozbiljnije ozlijeđeni, ali Nwaneri i Havertz će to pokrpati. Ono što je vrlo korisno za klub koji igra 50+ utakmica u sezoni je širina opcija kojima Arsenal raspolaže. Eze, Trossard, Havertz i Merino su igrači koji mogu odigrati na više pozicija i kroz sezonu će se svakako pronaći na različitim mjestima. Ipak, nogomet se još uvijek igra 11 na 11 i najveći značaj imaju igrači u prvoj postavi. Martinelli je kroz zadnjih par godina sazrio i taktički i fizički, vjerujem da će se ove sezone lakše nositi s protivničkim braničima i da bi ovo mogla biti sezona u kojoj dokazuje da Arsenal ne treba pojačanje na lijevom krilu. Brazilac je igrač kojemu najviše paše brz nogomet visokog intenziteta, nudi širinu, traži dubinu i mislim da će odlično pasati uz Gyökeresa. Ovoljetno pojačanje u napadu kombinacija je sidruna, fox-in-the-boxa i tranzicijskog igrača. Odlično se pozicionira, zna sačuvati loptu, ali ono u čemu je najbolji je završnica. S obzirom da se Arsenal prošle godine opekao s ozljedama Havertza i Jesusa pa je Merino morao igrati u napadu dobar dio sezone, dovođenje stasitog Šveđanina moglo bi biti gamechanger.

Glavni i najbolji igrač Arsenala zaslužio je prelazak u novi paragraf. Bukayo Saka je jedini igrač u ovoj ekipi za kojeg mogu zamisliti da nekad u karijeri osvoji Zlatnu loptu. On zapravo nije krilo iz prvog ešalona, nije Dembele, Yamal ili Salah, ali je upravo ono što ova ekipa treba. Glavni igrač koji je radnik, koji ide u visoki presing, koji se vraća natrag, dodaje, ubacuje, dribla, sve po potrebi. Saka je igrač koji razumije malonogometne akcije, tehnički je vrlo jak, ali ima i brzinu za tranzicije. Ukoliko Arsenal želi nešto staviti na policu ove sezone, on mora odigrati barem kao prošle sezone. Klub mu je doveo pojačanja, ali on je taj koji mora lomiti utakmice kad to bude potrebno. Ja sam uvjeren da može.

ZAKLJUČAK

Zubimendi, Gyökeres i Eze nisu najzvučniji transferi ovog ljeta, ali su upravo ono što Arsenalu treba. Istaknuta prva opcija u napadu, plemeniti zadnji vezni i 10-ka koja je dovoljno dobra da bude među najboljima u Premiershipu, a dovoljno nerazvikana da bi tražila mjesto u prvih 11. Budući da se Arteta posljednjih godina sve više okreće obrani koja se sastoji od stopera i polustopera, mislim da su Zubimendi i Gyökeres savršeni igrači za unaprjeđivanje igre. Obojica mogu odigrati dobru ulogu u visokom presingu pa vjerujem da će Arteta u Premiershipu razvijati igru u tom smjeru, s četiri braniča koji su dovoljno dobri u defenzivi da mogu pokriti rupe do kojih će potencijalno doći. Smatram da će se tog recepta držati protiv svih slabijih protivnika i da je to dobar način za uspostavljanje dominacije u domaćem prvenstvu, kao i za siguran plasman u završnu fazu Lige prvaka. S druge strane, čvrsta, dublje postavljena obrana s Martinellijem i Sakom koji vrebaju kontre, s novim sidrunom koji im može proslijediti loptu i novim playmakerom koji je brže može gurnuti naprijed, je također nešto što vrlo lako mogu zamisliti u utakmicama protiv PSG-a, Barcelone, Liverpoola, Cityja i ostalih jakih ekipa koje im prijete.

Zbog svega navedenog, ali i zbog svoje subjektivnosti koja je neizbježna, smatram da je Arsenal ove godine uistinu vrlo jak kandidat za osvajanje oba natjecanja. Posjeduje širinu kadra, različite taktičke opcije, nije izrazito turnirska ekipa koja igra na rezultat, ali nije ni izrazito ligaška ekipa koja na velikom uzorku ostvaruje nedostižnu prednost. Baš zato je vrlo lako moguće da na kraju sezone ovu momčad gledamo na tronu Premiershipa ili Lige prvaka. Ali opet, dosadašnje iskustvo mi govori da sve smrdi na polufinale Lige prvaka i 2. mjesto u Premier ligi. Živi bili pa vidjeli.