Prije petnaest godina, kada je nastajao projekt Naš Hajduk, ideja je bila jednostavna i snažna: klub pripada svojim članovima, a ne političkim strukturama. Pokret je ponikao upravo iz Torcide – iz srca navijačke baze koja je odlučila preuzeti odgovornost i zaštititi Hajduk od politike, korupcije i privatnih interesa. Torcida je bila začetnik, motor i jamac tog projekta. Ona je na ulicama i tribinama stvorila pritisak koji je doveo do promjene sustava upravljanja, do modela u kojem članovi biraju nadzorni odbor i u kojem o sudbini kluba odlučuju oni koji ga doista vole.
Zato današnji prosvjed, koji nema nikakve veze s nogometom ni s funkcioniranjem kluba, djeluje kao izdaja vlastitih ideala. Kada se Hajdukov grb i ime koriste u kontekstu političkih ili svjetonazorskih sukoba, briše se granica koju su isti ti ljudi nekada postavili. Torcida je tada govorila da klub mora ostati iznad politike, a sada ga, htjeli to ili ne, ponovno uvlači u politički prostor.
Naravno, svatko ima pravo na osobni stav i slobodu izražavanja. Ali kad navijačka skupina koja je godinama gradila ideju neovisnosti Hajduka organizira javni skup zbog teme koja nema veze s klubom, tada se njezino djelovanje više ne može promatrati samo kao navijački čin. Postaje politička poruka, a Hajduk ponovno sredstvo u tuđim rukama. Time se otvara prostor upravo onome protiv čega se godinama borilo – uplivu politike i ideologije u sportski i navijački život.
Borba za Naš Hajduk bila je borba za mir, stabilnost i odgovornost. Klub se godinama oporavljao od političkih igara i loših uprava koje su donosile odluke po stranačkoj liniji, a ne prema interesu kluba. U tom razdoblju članovi su pokazali da mogu preuzeti odgovornost, da se klub može voditi transparentno i bez političkih pritisaka. Sve to stvorilo je model koji je bio uzor drugima i ponos navijača.
Danas, kad se Torcida okuplja radi političkih poruka i nacionalnih tema, taj model se urušava. Umjesto da bude simbol zajedništva i sportskog ponosa, Hajduk se ponovno koristi kao megafon za društvene sukobe. Ako se klub i njegovi navijači počnu poistovjećivati s bilo kojom političkom stranom, izgubit će ono najvažnije – slobodu i vjerodostojnost.
Hajduk je kroz cijelu svoju povijest nosio moto iz Velog mista: “prkos moćnome, zaštita slabome.” To nije bio poziv na mržnju, nego na dostojanstvo i solidarnost. Taj prkos nikada nije bio usmjeren prema drugačijima, nego prema onima koji zloupotrebljavaju moć. Hajduk je bio utočište za male ljude, za one koji nisu imali glas. Bio je simbol jednakosti, a ne isključivosti.
Danas, kada Torcida taj moto koristi samo kao praznu frazu, pokazuje da ga više ne razumije. Prkos moćnome ne znači sukob s drugima zbog nacionalnosti ili svjetonazora, nego borbu protiv nepravde i samovolje. Zaštita slabome ne znači opravdavati nasilje, nego pružiti ruku onome tko je u nepovoljnijem položaju. U trenutku kada se te riječi zaborave, gubi se suština Hajdukovog identiteta.
Torcida i Naš Hajduk nekoć su bili dvije strane iste priče – one o narodu koji je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i zaštititi ono što voli od tuđeg utjecaja. Danas, kad se isti simboli koriste za svrhe koje s klubom nemaju veze, ta priča gubi smisao. Ako se Hajduk želi sačuvati od novih podjela i ponovnog utjecaja politike, mora se vratiti onoj jednostavnoj, ali temeljnoj istini: Hajduk je iznad svega – iznad politike, ideologije i dnevnih sukoba.
Jer sve drugo znači da je zaboravljeno zašto se borilo – i što zapravo znači “prkos moćnome, zaštita slabome.”
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!
Hajduk broji gotovo 120 000 članova, a pitanje je je li jedna petina tih članova u isto vrijeme i član Torcide.Siguran sam da se velik broj navijača Hajduka ne slaže s bakljadama koje su same sebi svrha, s prekidima utakmica i sl.Tko god je bio na navijačkoj tribini, složit će se da velik broj ljudi ondje ne dolazi zbog nogometa.Tko god je bio na navijačkoj tribini, složit će se i da velik broj ljudi ondje nisu moralne vertikale te bi najmanje trebali ostalima soliti pamet o vrijednostima obitelji, vjere i domovine.
Navijačke skupine ne nose boje kluba — imaju svoju boju: crnu. Nerijetko će skandirati sami sebi u čast, opjevati uvrede protivniku i protivničkoj navijačkoj skupini, a ono malo što ostane posvetit će svom klubu i, možda, nogometu
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Ovaj prosvjed je simbol svega toga, baš iz razloga koje su ti naveo
I bojim se da ona meštrova legendarna "neću politiku u moju butigu" više ne vridi jerbo butiga je od politike, i to skrajno desnim bojama obojana.
I mene užasno živcira šta je to ka neka tabu tema, šta se o nekin stvarin nesmi ka ni mislit, bar je to ono šta nam poručuju. I čega se svi vjerodostojni podkasti o Ajduka drže.
Inače odličan tekst, ka i uvik.
Pozz iz Slovenije
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/