Dugo Selo, Naftaš Ivanić, Zagora Unešić, Nedelišće. Ne, to nisu osvajači treće ili četvrte ili pete lige Lijepe naše. Riječ je o underdog-ovima koji su srušili velike dog-ove. Samo je četiri niželigaša (i tu govorimo o rangovima nižima od druge lige) u povijesti naše domovine izbacivalo prvoligaša iz borbe za Rabuzinovo sunce. 1998. Croatia - Dugo Selo (2-3), 2005. Naftaš Ivanić - Dinamo (3-2), 2008. Zagora Unešić - Osijek (2-1), 2012. Nedelišće - Rijeka (1-0). U taj slavni niz, ovu sunčanu srijedu, upisao se i Kurilovec svladavši neslavnu Istru rezultatom 2-1. Da, sramotno izdanje Istre, ali i povijesna pobjeda domaćina i zbog toga jednostavno ne bi bilo pošteno da samo drobim o Istri.

Službeni spiker na stadionu je srijedu započeo marljivo i rano, odlučivši se rano ujutro uvježbavati svoje glasnice za slučaj da njegova momčad kojim čudom uspije zabiti barem jedan pogodak. Očito je njegovo šesto čulo znalo nešto čemu se domaća masa na tribini mogla samo nadati. Kurilovec je od samog početka postavio svoja pravila igre i nametnuo gostima jaki presing, kontrolirao igru te stvarao šanse i u konačnici zasluženo vodio 2-0. Drugo poluvrijeme nam je očekivano donijelo pad tempa igre i umor te manjak koncentracije kod igrača Kurilovca zbog čega je Istra puno dominirala u bezidejnom posjedu i uspjela jedva nekako zabiti jedini gol preko Fage. Too little and too late. Hoćemo li Kurilovec ubrzo gledati i u najvišem rangu našeg ligaškog nogometa? Jako je malo vjerojatno. Jesu li ti momci pokazali što znače ljubav, ponos i borba za svoj klub? Apsolutno da. I zbog toga obožavamo nogomet. Momci kojima nogomet nije u prvom planu te za kruh zarađuju na benzinskoj, u banci, kao kipar, itd. Možda bi onda i (profesionalni) igrači Istre kojima je ovo jedini posao trebali potražiti posao u drugim sektorima kako bi naučili neke stvari, jer u zadnje vrijeme ne ide pa ne ide. Okej, kup zaista je specifično natjecanje i ako se zbroji loš teren, dug put, odmaranje bitnih igrača, jako malo je potrebno da nešto krene po zlu za prvoligaša. No, taj isti kup je za nas "male" ekipe prve lige često gotovo jedina stvar kojoj se vrijedi veseliti. Nitko ne očekuje od Lokomotive, Istre ili nekad nedavno Šibenika da osvoje ligu ili da uvjerljivo izbore plasman u Europu, ali kup... Kup je to nešto gdje postoji šansa. Nešto gdje su svi ravnopravni. Jedna pobjeda, druga pobjeda, sretno i spretno izbacivanje velikana i u navijača se budi nada i optimizam da bi i njegova ekipa mogla učiniti čudo i staviti bar jedan trofej u svoju povijesnu vitrinu kluba. Istrini navijači su to mogli osjetiti na svojoj koži 2021. kada su dogurali do finala kupa. Jedna pobjeda, druga pobjeda, dobar ždrijeb pa onda izbacivanje Rijeke u polufinalu i nažalost poraz u zaista epskom i neviđenom finalu protiv Dinama koje je završilo 6-3 za Dinamo.

Vratimo se opet na sadašnji trenutak. Paradoksalno, iako Istra ima rekordan broj bodova za ovu fazu natjecanja što bi trebalo zadovoljiti svakog navijača - igra na terenu je zaista loša. Iako se klub trenutno nalazi u nikad boljoj situaciji u svakom aspektu gledano (kamp, povoljna financijska situacija, odličan marketing i promocije po regiji, vrhunsko vođenje društvenih mreža, pojačan interes Istrana za nogomet, rekordna posjećenost utakmica, odličan kadar i najskuplja momčad Istre ikada složena), malo tko će reći da je istinski zadovoljan trenutnom Istrom. Oprostila bi se i loša igra, ali mučno je gledati taj očiti nedostatak volje i borbe kod igrača. Istra je u srijedu u Velikoj Gorici izgledala kao četvrtoligaš, a ne kao da se bore protiv četvrtoligaša. Trener Riera je očekivano dao šansu mnogim igračima s klupe, ali apsolutno svi su bili nevidljivi. Motivacije sa strane terena zasigurno nije nedostajalo jer se od strane Demona čulo "Igrajte pe*eri", ali trener Riera se nije baš previše živcirao. Nikoga nije motiviralo ni domaće "bockanje" : "Dajte Istru da se igramo". Da ukratko citiram našeg dragog "Idijota" Nenada Marjanovića Frica: "Ivanišević se sprda s nogometnom logikom, Taraba očajnički traži prostor za vratiti loptu obrani, Nasraoui je stigao s druge planete, Jay teško da bi imao mjesta i u B ekipi Kurilovca, a kamoli u Alavesu, Robertson kao da je rođen u svili i kadifi, potpuno izgubljen kad lopta poskoči, Frederiksen šalje lopte u bunar, Lawal igra s loptom za pilates, Maurić je već u petoj minuti shvatio da će izgubiti, za Prevljaka je nemoguće opisati šta radi jer pojam igranja teško pristanje uz njegove izvedbe za Istru, a trener Riera ne shvaća da je upravo ispisao povijest". Eh da, ali za sve to je kriv teren. To je jedino što je iscurilo iz ustiju našeg novopridošlog trenera. "Teren nije bio dobar". Nešto što zasigurno može veseliti svakog navijača Istre, zato jer u nedjelju na Drosinu dolazi Dinamo, a znamo da je na Drosini teren dobar stoga možemo očekivati visoku pobjedu naših pulena. Zanima me stav drugih istomišljenika, neistomišljenika ili neutralnih gledatelja. Gdje leži problem? Je li roster loš? Je li potreban trener s iskustvom? Treba li okrenuti leđa španjolskoj upravi? Je li stvar samo u motivaciji igrača? Tražimo li mi navijači previše?